Psihoterapeutkinja dr. Shefali Tsabary, koja je u Zagrebu održala tribinu o modernom odgoju, priznaje da je u ime ljubavi često griješila tijekom kćerina odrastanja - dok nije eliminirala vlastiti ego.
"Na vlastitim greškama učila sam o svjesnom roditeljstvu. Neprestano sam pokušavala kontrolirati svoju kćer, i kad sam shvatila da je razlog tome moj ego, odlučila sam krenuti novim putem kao roditelj. Isprva mi nije bilo lako ‘uhvatiti svoj ego na djelu‘ i pripitomiti ga, no s vremenom sam postala sve vještija u njegovu detektiranju i uspijevala ga obuzdati prije nego što postane toksičan. Moj ego je tako slabio da danas više ne odzvanja mojim životom", govori slavna američka psihoterapeutkinja dr. Shefali Tsabary uoči tribine "Razgovor o roditeljstvu", koju su u Zagrebu organizirali njena suradnica Jelena Đoković i zaklada Novaka Đokovića (koja također zdušno promovira svjesno roditeljstvo).
Dr. Tsabary, inače česta gošća Oprah Showa i autorica bestselera kao što su "Svjesni roditelji: mijenjamo sebe/osnažujemo svoju djecu", "Osviještena obitelj: revolucija u roditeljstvu" i "Izvan kontrole", objasnila nam je da je i sama postigla ono što je željela - biti "dovoljno dobar roditelj" svojoj tinejdžerici s kojom nakon razvoda živi sama. A kako to postići? Treba se fokusirati na sebe, a djecu osloboditi svojih očekivanja i potreba. Takav odnos djecu oslobađa.
A zašto ljubav nije dovoljna, kako su nas nekada učili?
"Ljubav je pojam koji zbunjuje jer je nesvjesno koristimo kao posesivno sredstvo kontrole. Često u ime ljubavi činimo pogubne pogreške zbog kojih oni oko nas pate. Umjesto da nam ljubav bude cilj, bilo bi zdravije da nam cilj bude viši nivo svijesti. Na taj način možemo iscijeliti sebe i postati cjeloviti, a onda s toga mjesta našeg punog integriteta počinjemo voljeti jedni druge na zdrav način", smatra dr. Tsabary, dodajući kako smo kondicionirani da osjećaje dijelimo na "dobre" i "loše", prihvatljive i neprihvatljive, a onda i sebe smatramo "lošima" kad osjećamo negativne emocije. Baš je nedavno, kaže, pokušala naučiti jednog tinejdžera da su i njegova tuga pa i osjećaj da mu je dosadno posve prihvatljivi i da se i s tim osjećajima mora "sprijateljiti".
To je ključno: objasniti našoj djeci da imaju pravo na baš svaki osjećaj, što nam u djetinjstvu nikad nitko nije govorio. Nitko se ne mora niti ne može uvijek osjećati sretno i zaista je važno da osvijestimo najrazličitije osjećaje i shvatimo da će proći te da nas neće ni na koji način trajno definirati. Kad naša djeca postanu prijatelji sa svim svojim osjećajima, postaju otporna i nauče prihvatiti sebe, smatra dr. Tsabary.
No, u svim modernim "biblijama dječjeg odgoja" uvijek ostaje otvoreno pitanje kako disciplinirati dijete?
"Svjestan roditelj ne pokušava disciplinirati dijete strahom ili kontrolom, već odnosom, partnerstvom, pregovorima. Nikad kazna ne smije biti suština. Kad smo posve bliski i usklađeni sa svojom djecom, možemo ih i usmjeravati, iz trenutka u trenutak, bez potrebe da ih kažnjavamo", govori psihologinja, koja ipak prihvaća ideju da postoji i problem prevelike popustljivosti, što nipošto nije cilj svjesnog roditeljstva. Osviještenost o tome što naše dijete treba u određenom trenutku je ono čemu trebamo težiti. Suština je pomoći djetetu s empatijom i punim razumijevanjem njegovih svakodnevnih borbi.
Iako smatra da je to veoma kompleksno pitanje, dr. Tsabary smatra da je sretno dijete ono koje osjeća bliskost s roditeljima/starateljima i pripadnost zajednici. Dakako, nužan je i osjećaj postojanosti i sigurnosti u životu pa je logično da će djeca koja odrastaju u velikom siromaštvu ili na nesigurnim područjima biti dodatno traumatizirana. Ne vjeruje da su nekad roditelji instinktivno znali kako djecu pustiti da odrastaju slobodna, već su ih uz strah i kontrolu dodatno opterećivali krivnjom i sramom.
Zašto su onda danas, kad se roditelji trude odgajati djecu bez drastičnih kazni i srama, u tolikom porastu depresivni poremećaji kod djece i tinejdžera?
"Zato što je širenjem društvenih mreža, njihovim pogubnim utjecajem na mlade, došlo do toga da se stalno kompariraju s velikim brojem ljudi izvan svog kruga pa žive pod neprestanim pritiskom uspoređivanja s drugima i potrebom da budu "savršeni". To je toksičan utjecaj koji je u Sjedinjenim državama doveo do toga da danas svako treće dijete pati od tjeskobnog poremećaja. Očito je da bogatstvo naroda ili osobno bogatstvo tu ne igra značajnu ulogu, bogatija društva nisu sretnija", objašnjava dr. Tsabary, dodajući da većina boljestojećih roditelja azijskog podrijetla u SAD-u ili Indiji i Kini odgaja svoju djecu poput Amy Chue, slavne "mame tigrice" koja je napisala "manifest strogog odgoja". Shefali, srećom, nije odrastala u takvoj atmosferi.
"Moji roditelji omogućili su mi odrastanje tijekom kojeg su bili svjesni mojih potreba i posve usklađeni sa mnom", kaže Indijka koja je imala dovoljno volje, upornosti i samopouzdanja da u dvadesetima započne novi život u SAD-u i postane jedna od najpoznatijih stručnjakinja za roditeljstvo. Očito je da njezini roditelji nisu puno griješili. No, važno je i ovo pročitati i prihvatiti osviješteno, bez razornog osjećaja srama u koji nas uvijek vodi pomahnitali ego.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....