Što više želimo kontrolirati odnos prema hrani, to manje uspijevamo!

Jedemo kad smo sretni, jedemo kad smo tužni, kad slavimo rođendane, godišnjice, rođenja, kad ispraćamo umrle. Jedemo često i previše. Ipak, medicina to još uvijek ne kvalificira kao dijagnozu. Ne postoji ovisnost o hrani kao medicinska klinička slika.

"Hrana je previše važna, ona je esencija života, bez nje bismo vrlo brzo umrli. Vode se velike i žestoke rasprave u medicinskim krugovima o tome je li riječ o ovisnosti ili ne. I da, naravno, imamo tu sve elemente kao i kod drugih ovisnosti, ali za sada, medicina ju ne pozicionira kao takvu", govori nam dr. Ante Bagarić.

Hrana je čista emocija, znamo to od najranijih dana. Bebin cijeli svijet se svodi na majčinu hranu i mi već u toj dobi stvaramo odnos prema hrani.

Naravno, mi hranu želimo staviti pod kontrolu, jednako kao što to pokušavamo s vlastitim životima. Ali to nam rijetko uspijeva. Zato je teško biti na dijeti cijeli život ili vježbati svaki dan. Mi kontrolom želimo nadomjestiti strah od neželjenih ishoda.

VEDRAN PETEH/CROPIX

Dr. Hrvoje Handl upravo radi na poremećajima prehrane i kazuje kako nije važno koliko jedemo, nego zašto jedemo. Važno je, kaže on, shvatiti zašto smo se doveli u stanje pretilosti ili podhranjenosti, koja je to emocija u pozadini.

Hrana je pokušaj samoregulacije vlastitih nagona, kako onih libidinoznih, tako i onih destruktivnih. Ta crna rupa u nama je zastrašujuća, i ona se često otvara upravo pred spavanje, kada smo obavili sve dnevne obveze, kada se polako umirujemo, otvara se taj crni bezdan kojeg se bojimo i koji je najlakše napuniti hranom.

VEDRAN PETEH/CROPIX

A upravo u tom bezdanu leži sva naša kreacija, naše novo i drugačije shvaćanje života i treba se tome prepustiti, tvrdi dr. Bagarić.

Tako malo znamo o sebi, kazuju naši doktori, i zato je terapija put u samospoznaju. Što ranije počnemo shvaćati sebe, to ćemo lakše shvatiti i svijet oko sebe. Hrana je onda najmanji problem.