Akademska slikarica i dizajnerica Diana Sokolić kreira nakit inspiriran turizmom, a njezine ogrlice s motivima brodica, pučine i rublja koje ljeti suši u dalmatinskim uličicama divna su uspomena s mora.
Rublje koje se suši na žici između dva prozora uske kamene kale jedan je od tipičnih prizora mediteranskog života koji nam se uzrezao u kolektivno pamćenje. Ta nas vizura lepršajućih bijelih potkušulja i mudanta asocira na Jadransku obalu i ljeto, a akademska slikarica i dizajnerica nakita Diana Sokolić (62) ovjekovječila ga je u - pleksiglasu.
Na čijem god se vratu pojave, Dianine ogrlice s motivom rublja obješenog na štriku izazivaju veliku pozornost i zanimanje te su puno ljepši suvenir s Jadrana od plastične kineske ponude sa štandova na rivi. Ideju je dobila, prije tri godine kad ju je tadašnja ravnateljica Hrvatskog muzeja turizma u Opatiji Gabrijela Krmpotić Kos angažirala da napravi kolekciju nakita inspiriranog turizmom koji bi prodavali u svom muzejskom dućanu, a otad je postao pravi ljetni hit.
“Taj me angažman oduševio prvenstveno zato što su muzeji prirodno stanište mog nakita, ali i zato što mi je kao rođenoj Riječanki Opatija i njezina okolica vrlo draga i poznata. Nekoliko sam mjeseci proučavala, skicirala i razmišljala što bi bilo zanimljivo i prihvatljivo za realizaciju. Naravno, kamelija kao zaštitni znak Opatije je bila nezaobilazna, a onda sam napravila i rublje koje se suši na žici jer se baš u to vrijeme počelo govoriti o mogućnosti zabrane tiramola i obješenog rublja preko uličica i ispod prozora.
Sva sreća pa se zabrana nije realizirala jer obješeno čisto rublje dodaje pitoresknost gradićima i česta je meta fotografa. Na broševima i ogrlicama izradila sam i razne morske pejsaže, a sve u morskim bojama koje su se 50ih i 60ih godina koristile na raznim plakatima, posterima, i slikama”, priča Diana.
Uz oca scenografa i majku kostimografkinju, koji su neprekidno slikali i stvarali, umjetnost i kreiranje za nju su bili logičan izbor. Oduvijek je željela studirati slikarstvo jer je vjerovala da joj to može dati najveću kreativnu širinu, a uz slikanje počela je raditi i svjetlosne instalacije, da bi kao predah od ta dva projekta prije desetak godina krenula s dizajniranjem nakita. Danas njezine trokutaste ogrlice živih boja i druge apstraktne kreacije nose mnoge žene, poput Mirjane Rakić i Vedrane Rudan, čime je on postao vidljiv i široj javnosti.
"Kad se osvrnem na prošlost vjerujem da mi je nakit bio suđen. Sjećam se da sam sa šest godina dobila iz Čehoslovačke neku sintetsku masu za modeliranje sličnu današnjoj Fimo masi, od koje sam modelirala svoje prve komade", kaže Diana koja je 2013. za svoju ogrlicu dobila srebrnu nagradu na Međunarodnoj izložbi dizajna u talijanskom gradu Comu.
Nakon toga njeni su radovi predstavljeni u britanskom Vogueu, Marie Claireu, InStyleu i Harper's Bazaaru, a izlagala je i na nekoliko sajmova diljem Europe. Sav Dianin nakit izrađen je od pleksiglasa, materijala kojeg je otkrila radeći na svjetlosnim instalacijama, a napravila je zanimljive kolekcije nakita za još dva muzeja- muzej Mimara, te Hrvatski muzej naivne umjetnosti.
I to nije sve- s kćerom Karlom, također dizajnericom i njezinom najvećom inspiracijom, često surađuje na zajedničkim projektima uglavnom vezanim uz izradu namještaja i stvari za dom poput vrlo zapaženog naslonjača od toalet-papira nazvan "Corona Lockdown fotelja" kao i Island svjetiljka. Zajedno su napisale i knjigu o namještaju s preko 180 crteža koja bi trebala izaći iduće godine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....