Riječki jazz gitarist nastupio je u egipatskom megalopolisu u kojem se zbog malog broja zaraženih živi kao da korona ne postoji pa je poslije koncerta mogao ležerno razgledavati piramide, uživati u odličnim jazz klubovima i isprobavati delicije u libanonskim restoranima za koje kažu da su najbolji u gradu.
Krajem prošle godine nastupio sam s egipatskim jazz glazbenicima kao gost Kairskog jazz festivala, na koji me pozvao njegov direktor Amro Salah. U Egipat sam došao u doba najveće izolacije i pandemijskih mjera koje su “prizemljile” većinu glazbenika, ali i ljudi kojima su putovanja na što egzotičnija odredišta u krvi isto kao i nama glazba. Zato me ovaj poziv, u ovo vrijeme, u ovim okolnostima, zaista šokirao...
A to je, na sreću, trenutna egipatska stvarnost. Indeks zaraženih - 150 do 200 ljudi, u zemlji sa 100 milijuna stanovnika, dovoljno je nizak da život funkcionira na svim razinama pa tako i onim meni najvažnijim - od koncerata, klubova i festivala do ostalih kulturnih zbivanja.
Maksimalna sigurnost za posjetitelje
Za putovanje u Egipat trebao mi je PCR test koji sam morao predočiti na check-inu u Zagrebu, na presjedanju u Istanbulu i, naravno, u Kairu. Smjestili su me u hotel Steigenberger, na trgu Tahrir u samom centru grada. Čim smo ušli u Kairo, primijetio sam veliku razliku u odnosu na moj prijašnji posjet prije deset godina.
U Egiptu je u tijeku velika turistička kampanja čiji je cilj jamčiti maksimalnu sigurnost posjetiteljima, no iako su mi to rekli prije polaska, nisam očekivao toliko policije, pa čak i vojske. Sigurnost je dobra za turiste, no donosi i neka ograničenja.
No, kad sam se nakon dolaska prošetao gradom sa svojim egipatskim prijateljima, učinilo mi se da sam upao u neku paralelnu stvarnost! Svugdje se svira, glazba se čuje odasvud i gužva je, koju stvara oko 26 milijuna ljudi koliko ih, kažu, svaki dan prolazi gradom koji ima oko 15 milijuna stanovnika. Ljudi ne izgledaju zabrinuto kao drugdje u svijetu gdje hara korona. Zato sam imao dojam kao da sam u nekakvoj oazi, utočištu od naše pandemijske svakodnevice.
Utočiste od korone
Jazz klubovi izgledaju poput onih iz Bogartove “Casablance” četrdesetih godina prošlog stoljeća, svuda se svira odličan jazz. U hotelu Kempinski na 11. katu nalazi se klub iz snova - sav u drvetu, zatamnjen, zadimljen kako i spada, s publikom iz čitavog svijeta. Čini mi se kao da je Kairo sada utočište i mjesto susreta svih od korone odbjeglih umjetnika s Istoka i Zapada, slično kao i početkom prošlog stoljeća. Samo sam čekao da mi se negdje, iza nekog ugla, ukaže Corto Maltese.
Gastronomska ponuda u Kairu toliko je raznovrsna da je nemoguće naći zajednički nazivnik. Svi preporučuju libanonske restorane, a ja im se toplo pridružujem.
Osim toga, koncept “meze” s mnogo malih zalogaja draži mi je od obilnih obroka i jela.
Šarmantan egipatski jazz
Prije nastupa smo imali probe u studiju perkusionista Diaa Badra, jednog od članova benda, i nakon nekoliko dana druženja i sviranja bili smo spremni za najveći izazov - odsvirati s egipatskim glazbenicima, za uglavnom egipatsku publiku, moj autorski repertoar s hrvatskim tradicionalnim utjecajima. Nisam imao predodžbu kako će to proći.
Doduše, svi mi jazzeri možemo zasvirati zajedno bez obzira odakle smo, međutim svatko od nas sa svog kraja svijeta nosi ono posebno, specifično, što samo taj kraj ima. To se čulo i 2019. kad su pijanist Amro Salah i pjevačica Noha Fekry, koja kombinira tradicionalni jazz s arapskim elementima, bili gosti na Jazz Ex Tempore projektu u Opatiji. Tada su predstavili ne samo sebe nego i čitavu povijest egipatskog jazza. A ovaj put smo pripremili povratnu, hrvatsku jazz priču za egipatsku jazz scenu.
Publika je tražila ‘repete‘
Sa mnom su uz Nohu i Amra bili basist Ehab Badr, njegov brat Diaa Badr, trubač Tarek Raouf i bubnjar Ahmed Hesham. To su sve iskusni glazbenici, s bezbroj “utakmica u nogama”, koji, što je najvažnije, uvijek nastoje da se u svirci čuju egipatski prizvuci i arapski korijeni. To je divno, tako nastaje nešto posve novo. Tako je bilo i na koncertu u Egwart Hallu, gdje nam publika nije dala da odemo sa scene, a sve to uz uglavnom moj hrvatski jazz repertoar i autorske skladbe!
Ewart Hall je impresivna dvorana u sklopu Egipatskog kulturnog centra, u kojem je donedavno bio smješten kampus Američkog univerziteta. U njoj se održavaju vrhunski glazbeni programi - nešto poput našeg Lisinskog. Dojmovi su bili snažni, pogotovo kad si svjestan da je na istoj toj sceni davnih pedesetih nastupao i Louis Armstrong, kao i Um Khatoum, zvijezda tradicionalne egipatske glazbe. Takva mjesta imaju karizmu, duh koji osjetiš čim uđeš, gotovo se čuju svi ti zvuci prošlosti...
Razgledavanje krajolika
Sljedeći dan protekao je u druženju s kolegama i opuštenom razgledavanju piramida u Gizi i nekih od znamenitosti iz bogate egipatske povijesti. Kroz priču s glazbenicima doznao sam i da je nekoliko jazz umjetnika, njih šest ili sedam, ostalo u Egiptu i nakon festivala. Rekli su mi da u Europi nema ni gaža ni koncerata od ožujka i da im se jednostavno ne isplati vratiti kući - s obzirom na to da su u Kairu, Luxoru i Hurgadi već za vrijeme festivala našli angažmane.
Taj klub bio je prekrcan ljudima, a moji Egipćani uvjeravali su me da se ne moram brinuti zbog korone. Ipak smo se mi u protekloj godini naviknuli na distancu i “novu normalnost”, što god to značilo, a Egipćani se pozdravljaju od srca nesputanim, snažnim zagrljajem. I kako im objasniti da je meni problem pružiti i ruku. Tako da sam stalno ponavljao “korona, korona, sorry...”.
Povratak je protekao opet kao prebacivanje iz jedne stvarnosti u drugu. No, ja sam bezuvjetni optimist i vjerujem da ovo neće još dugo. Čovjek se navikne i na loše, međutim kad se ukaže prilika, vrlo brzo se vratimo starim navikama, pogotovo ako su ugodnije od trenutnih. Nadam se, unatoč različitim mišljenjima, da će cjepivo odraditi svoje i da bismo proljeće i ljeto 2021. mogli dočekati puno manje deprimirani, mirniji i zadovoljniji nego sad. Ako još i Liburnia Jazz festival 2021. bude održan kao i nekad, prije 2020., nitko sretniji od mene!
Valuta: Egipatska funta ili EGP označava se i kraticama LE ili £ i ima sto pijastera. Za sto funti dobiva se nešto manje od 40 kuna.
Podzemna željeznica: Kairski metro prvi je i najveći u Africi. Postoje tri linije koje povezuju većinu gradskih četvrti, a s njim možete doći i do Gize i piramida. Cijena karte za do devet postaja je 3 EGP.
Od zračne luke do centra: Besplatni shuttle vozi putnike do najbliže postaje gradskog autobusa, a do centra možete i taksijem za oko 80 EGP te Uberom ili servisom Careem za oko 100 EGP.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....