Nakon što je proveo dva tjedna u južnoameričkoj državi poznatoj po veličanstvenoj prirodi, smaragdima i narkokartelima, naš novinar Damir Leljak otkriva zašto treba izbjegavati gradska središta kad se smrači i koja pravila treba slijediti kako bi se izbjegle rizične situacije.
Najbolje stvari u životu dogode se spontano, pa tako i moj put u Kolumbiju, za koju kažu da je među najopasnijim zemljama svijeta. Iako mi je prvotni plan bio da posjetim samo susjednu Panamu, gdje je sigurnost mnogo veća, odjednom sam pomislio: “Zašto ne prijeći granicu, pa nije vrag tako crn”. I zaista, bilo bi nepravedno tu južnoameričku zemlju poistovjećivati samo s Pablom Escobarom i narkokartelima, gerilskim skupinama koje otimaju ljude, uličnim bandama... Kolumbija je zemlja bogate povijesti, prekrasne prirode, gradova s burnim noćnim životom, vrhunske hrane i dragih ljudi pa sam ondje proveo dva tjedna u veljači - kako bih barem nakratko pobjegao od zime.
Za ulazak u zemlju potrebna je ili potvrda o cijepljenju (tri doze) ili PCR test te QR kod koji se dobiva nakon popunjavanja migracijskog formulara putem interneta. Cijena povratne avionske karte varira, ali ako se kupi mjesecima ranije iz Zagreba se (s jednim presjedanjem) može pronaći za oko 550 eura.
Domaćini u glavnom gradu Bogoti bili su mi Angela i Carlos, Kolumbijci koje sam upoznao prije nekoliko godina na putovanju u Jordanu, što je pridonijelo mojoj opuštenosti. Na njihovu sugestiju sam, umjesto u povijesnom središtu 10-milijunskog grada, odsjeo u sigurnoj i vibrantnoj četvrti Zona Rosa ili Zona T, poznatoj po brojnim klubovima, restoranima, barovima i dućanima.
Iako u Zona Rosi živi viša klasa, cijena noćenja s doručkom u hotelu Saint Simon s tri zvjezdice (iako po meni zaslužuje četiri) bilo je manje od 30 dolara. Bogota je okružena planinama, ulice su brdovite, a središte grada krasi katedrala sagrađena 1823., na temeljima one iz 16. stoljeća. Dio povijesne jezgre je i La Candelaria, meni najljepši dio kolumbijske metropole. Poznata je po šarenim kućicama u kolonijalnom stilu, brojnim muzejima (među njima je i Muzej zlata) te predivnim muralima i barovima.
Danju je ondje vrlo živo i veselo, no domaćini su mi rekli da navečer postaje opasno, što se i osjeti. Čim je počeo padati mrak ulice su se ispraznile, krenulo je grupiranje odreda specijalne policije, a kad sam s Angelom i Carlosom došao na parking iznenadio sam se vidjevši da je njihovo vozilo ostalo posljednje. Svi su se već “evakuirali” osim nas. Sjeli smo u automobil i iz centra brzinski krenuli prema Zona Rosi...
S Kolumbijcima sam dosta razgovarao o sigurnosti i shvatio da nema nikakvih problema ako se poštuju određena pravila. Najvažnije je da izbjegavate opasne četvrti, pogotovo noću, a ako putujete bez turističke agencije, dobro je biti u pratnji lokalaca.
Ako se slučajno zateknete u dijelu grada koji vam se učini sumnjiv, najbolje je uzeti taksi ili naručiti Uber. Nije pametno isticati mobitel i nakit, no ako se, ne daj bože, nađete u situaciji da vam netko zaprijeti vatrenim ili hladnim oružjem, ne treba se junačiti već dati ono se što traži. Pružanje otpora mogli biste platiti životom. Srećom da nisam imao takvih iskustava, štoviše, nosim samo lijepe uspomene, među kojima je i uspon na brdo Monserrate. Nalazi se na više od 3000 metara nadmorske visine, na vrhu su crkva i svetište, a s njega se pruža veličanstveni pogled na Bogotu.
Nedaleko od Bogote je takozvana katedrala od soli do koje se, ukoliko nije gužva na cesti, automobilom može stići za manje od jednog sata. Sagrađena je sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća i to 200 metara ispod zemlje. Može primiti do 8000 ljudi, a posjetitelje cijelo vrijeme prate fascinantni svjetlosni i zvučni efekti, što katedrali od soli daje dodatnu mističnost i ljepotu. Svakako treba posjetiti i obližnji grad Zipaquiru koju krasi divna kolonijalna arhitektura, a mnogi je posjećuju i zato što se u njoj školovao slavni nobelovac Gabriel Garcia Marquez, poznat po romanima “Sto godina samoće” i “Ljubav u doba kolere”.
Budući da je Kolumbija golema (ima više od 50 milijuna stanovnika), između gradova sam uglavnim letio, to više što se avionska karta može kupiti već za 30 dolara. Tako sam iz Bogote odletio u Medellin, drugi najveći kolumbijski grad, kojeg i danas mnogi poistovjećuju s Pablom Escobarom, najpoznatijim svjetskim trgovcem drogom, otmičarem i ubojicom. Do njegove smrti 1993. (upucali su ga specijalci, a postoji teorija da si je sam oduzeo život) Medellin je bio najopasniji kolumbijski grad, a sada je jedan od najpopularnijih. Nema mnogo povijesnih znamenitosti, no privlačan je zbog razvijene umjetničke scene (svakako treba vidjeti tamošnji Muzej suvremene umjetnosti i skulpture lokalnog kipara Fernanda Botera na glavnom trgu) te uzbudljivog noćnog života. Posebno u četvrti Poblado gdje je nebrojeno mnogo noćnih klubova i barova.
Na preporuku Splićanina Filipa koji pola godine živi u Kolumbiji, a pola u Hrvatskoj, otišao sam na takozvani Gringo Tuesday. Kao što i ime sugerira, riječ je o partyju koji se organizira utorkom za strance, a to se, unatoč mom mišljenju da je riječ o nekoj gluposti za turiste, pokazalo punim pogotkom.
U baru gdje se održavao bilo je zanimljivih ljudi iz cijelog svijeta, a osim turista upoznao sam i mnogo digitalnih nomada koji su zbog ugodne klime, dobre energije i povoljnih cijena odlučili privremeno raditi i živjeti u Medellinu. Najviše sam se družio Selmom, Njemicom turskih korijena koja se zbog ljubavi prema Kolumbijcu Omaru preselila u Medellin. Omar je iz Calija, kolumbijske prijestolnice salse, ali i najopasnijeg grada u zemlji. U Medellinu se bavi uzgojem kanabisa, što je do određene količine legalno, a otkrio mi je i da je dozvoljeno posjedovati do 20 grama marihuane. Zanimljivo je da se bez ikakvih posljedica može imati i gram kokaina, a cijena mu je 12 dolara, što je u prosjeku osam puta manje nego u Europi i SAD-u. Kako Omar radi i kao turistički vodič, dogovorili smo se da će mi idućeg dana pokazati grad i odvesti me do čuvene comune 13. Nekad je to bila jedna od mnogih sirotinjskih četvrti opasnih po život, no u novije vrijeme se transformirala u mjesto za zabavu, uličnu umjetnost i svakojake druge oblike kreativnosti pa je bez straha mogu obići i turisti.
Od tog dijela zemlje sam se oprostio izletom u Guatape, za što je najbolje angažirati lokalnu turističku agenciju. Cijena izleta koji uključuje dvosatnu vožnju mini kombijem od Medellina, doručak, ručak i vodiča je samo petnaestak dolara. Atrakcija tog mjesta je 220 metara visoka stijena El Penol do čijeg vrha vodi više od 700 stepenica. Isplati se jer pogled na golemo tirkizno akumulacijsko jezero ostavlja bez daha. Oduševilo me je i obližnje selo Guatape, koje se zbog slikarija jarkih boja na pročeljima kuća smatra najšarenijim na svijetu.
Iz Medellina sam nakon jednostanog leta avionom stigao u karipski grad Santa Martu, a otamo se još sat vremena autobusom vozio do mjesta Mendihuace. Ondje se istoimena rijeka ulijeva u Atlantski ocean koji je tih dana bio toliko valovit da je kupanje bilo zabranjeno. Stoga mi nije preostalo ništa drugo nego da plivam u rijeci koja je sigurna za kupače jer je mirna, ima lijepo pješčano dno, a navodno je zaobilaze i opasne životinje. Mendihuacu sam odabrao prvenstveno zato što je u blizini nacionalnog parka Tyrona koji je, nažalost, u to vrijeme bio zatvoren.
I tako sam četiri dana proveo u drvenoj kući na plaži - noćenje u sobi s kupaonicom je petnaestak dolara - te u obližnjim restorančićima i beach barovima degustirao jela od morskih plodova. Višestruko su jeftinija nego u Hrvatskoj, porcije su obilne, a uz ribu, lignje, rakove i škampe serviraju se riža, povrće, avokado i patacones - ukusni popečci od zelene banane. Jeftini su i prirodni sokovi od južnog voća - manga, maracuje, ananasa... - pa sam ih ispijao u golemim količinama. Mendihuacu zbog niskih cijena uglavnom posjećuju lokalci, backpackeri iz cijelog svijeta te surferi.
Moje kolumbijsko putovanje završilo je u Cartageni de Indias, milijunskom gradu na obali Karipskog mora kojeg su u 16. stoljeću osnovali Španjolci. Stigao sam umoran nakon šestosatne vožnje autobusom iz Santa Marte, no ljepota Cartagene toliko me je očarala da sam odmah zaboravio na iscrpljenost. Grad je omeđen zidinama, a unutar njih su kolonijalne građevine svih mogućih boja, živopisni trgovi i uske kamene uličice te raskošne crkve i palače od kojih su mnoge u novije vrijeme prenamijenjene u hotele, restorane, barove, muzeje i galerije.
Noviji dio grada je Bocagrande, elitna četvrt koja zbog visokih nebodera i pješčanih plaža podsjeća na Miami, a među suvremenim građevinama je i luksuzni trgovački centar La Serrezuela. Sagrađen je na mjestu nekadašnje arene za borbu bikova pa je projektiran u tom stilu, ali umjesto koride ondje se prikazuje show uz vodoskoke, glazbu i svjetlosne efekte. Izvan zidina starog grada je još jedan predivan kvart - Getsemani.
Ulice i pročelja kuća krase bugenvilije te najljepši i najmaštovitiji murali koje sam ikad vidio, a mnoge turiste privlači i zbog ulice sa zastavicama svih svjetskih država pa, naravno, i Hrvatske.
Kako Kolumbija drži oko 80 posto svjetskog tržišta smaragda - najviše rudnika je na području Anda - u Cartageni ima mnogo draguljarnica. Ako ste vješti u cjenkanju, zeleni kamenčić možete dobiti već za 80 dolara.
Manje lijepo lice Kolumbije su goleme socijalne razlike, zbog čega i ima mnogo kriminala, prostitucije te sirotinje koja će vas moliti da im date makar i ostatke svog obroka u restoranu. Turistički vodič Leo, koji me je proveo po Cartageni, pričao mi je kako je bio čak dvaput opljačkan. Nepoznati mladići su ga napali dok se noću vraćao kući, uzeli mu novac, mobitel i tenisice pa se na kraju preselio u sigurniji dio grada. No, kako pamtim samo pozitivne stvari, siguran sam da ću se u Kolumbiju vratiti, unatoč njenim nesavršenostima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....