Olimpijske igre u Tokiju prati 39 ljudi s Hrvatske radiotelevizije, a među njima su Zrinka Grancarić i Martina Validžić. Martina je zadužena za reportaže iz Tokija, a s njom taj posao radi Edin Mahmuljin. Za Gloriju je Martina Validžić napisala svoj ‘japanski‘ dnevnik, otkrivši nam tako brojne zanimljivosti s Olimpijade.
Kad bih prije pomislila na putovanje u Japan, činilo mi se to kao nemoguća misija.
Krajnji istok? Pa, kako bih to mogla iskombinirati? Stoga nije čudno da sam se razveselila kao malo dijete kad mi je Viki Ivanović, voditelj projekta HRT-ove ekipe na Ljetnim olimpijskim igrama 2020., još prošle godine javio da su me izabrali da budem dio tima, zadužena za sve reportaže o Japanu i njihovoj kulturi, tradiciji, ljudima, lifestyleu, ali i da ću po potrebi otići obaviti i poneki izvještaj sa sportskih borilišta. Budući da sam neko vrijeme radila za sportsku emisiju Olimp i bila na SP-u u Njemačkoj, sportske teme nisu mi nepoznanica.
Biti dio Olimpijskih igara je velika čast, osjećam se privilegirano i potekla mi je suza na ceremoniji otvorenja, bila sam na stadionu jer smo morali 'loviti' izjave naših Olimpijaca. Samo mi je u glavi bio Baretov stih - Hvala ti, živote! Neopisivo uzbuđenje, uzvišeni neki osjećaj. Mogu si misliti kakav onda osjećaj imaju sportaši!
Moja se rubrika zove "Made in Japan" i u planu sam imala puno toga, dogovora, prepiske, telefoniranja s ljudima u Japanu i prije dolaska, no kad smo doznali za svojevrsnu izolaciju koju smo morali odraditi prva dva tjedna, malo su mi se poremetili planovi. Ne smijemo se kretati izvan rute hotel - IBC - sportska borilišta. Iz hotela smijemo samo na petnaestak minuta do prve trgovine, maske se nose i na otvorenom - i to nam najteže pada jer je temperatura oko 35 Celzijevaca, a vlaga nesnosna. No, ja sam ionako najbolja kad je neizvjesno! Tako da se sad snalazim, a imam i sreće - naime, prijavila sam se na medijske ture gdje vode novinare na lokacije po gradu pod strogo kontroliranim uvjetima.
Doputovali smo 19.7., presjedali smo u Frankfurtu i letjeli do Tokija 11 sati. Prije puta smo se morali dva puta cijepiti, dva puta testirati, prijaviti na OCHA aplikaciju koja prati naše kretanje po Tokiju, u koju tijekom boravka svaki dan moramo upisivati tjelesnu temperaturu. Također smo prva tri dana morali predati test na slinu, a učinit ćemo to još dva puta prije izolacije.
No, svi smo dobre volje, intenzivno je, malo se spava, radi se po 10-12 sati dnevno, ali ovo je iskustvo neprocjenjivo. Jednom u životu! I funkcioniramo kao obitelj, svi se slažemo, dijelimo dojmove čim se netko vrati sa snimanja, zafrkavamo. Nadam se da će tako ostati do kraja - u Hrvatsku se vraćamo 10. kolovoza.
Uspjela sam već vidjeti Shibuya križanje, nacionalni muzej, sajam tradicionalnih japanskih proizvoda, kabuki kazalište, Hama Rikyu Garden... U planu je odlazak na ribarnicu Tsukiji i prisustvovati glasovitoj aukciji tune, Harajuku kvart, odjenuti kimono, popiti sake, probati sve što je i neprežaljeni televizijski gastronomad Anthony Bourdain probao u Tokiju... o gejšama i sumo borcima da i ne govorim, popis je bio podugačak. Nadam se da ću barem djelić toga još uspjeti doživjeti.
Japanci su fascinantni, ponašanjem blagi, nasmijani, susretljivi, precizni, pedantni, sve će napraviti da ti pomognu.
Malo mi je bilo čudno što su jako tihi, kod njih se glasno govorenje i smijanje smatra nepristojnim, pa moram povlačiti ručnu u javnosti, budući da moj glas vjerno prati i moj stas! Budući da izvan IBC-a nemamo baš pretjerane mogućnosti jesti, imamo izbor od tri nacionalne kuhinje (japanske, kineske i indijske) te trgovine s gotovim jelima. Trebam li napominjati da svaki dan jedem sushi! Jedem i ramen i yakatori - ražnjiće od pilećih kožica. Probala bih sve.
Osim neprocjenjivih uspomena, sa sobom u Hrvatsku želim ponijeti kimono, maneki neko mačku, daruma lutkicu, štapiće za jelo, ali i kosu... Lepeze već imam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....