Nakon što su preboljeli koronu, vinar Ivica Matošević i partnerica Đurđica Orepić posljednjim su avionom prije zabrane turističkih putovanja odletjeli na otočje vulkanskog podrijetla u središnjem Pacifiku, gdje sav nemir svakodnevice nestaje kao rukom odnesen.
Ploviti se mora - rekli smo si još kao djeca gledajući filmove i mjesta na koja ćemo jednog dana i mi sigurno otići. I kad smo malo odrasli i kad je virus putovanja u nama buknuo, a mi ga blesavo uhvatili kao Kairosov čuperak, otada ta slatka ovisnost ne popušta ni milimetar. Mladi i nabrijani najprije smo poletjeli u dinamične velegrade svijeta, a potom, kad smo ludu energiju zamijenili mirnijim motivima, ponajprije biramo onu pravu prirodu, u njenim jedinstvenim oblicima i bojama. Od svih rajskih iskustava i scenografija, najprivlačnijih priča i bajki o mjestima i ljudima na našem planetu, Tahiti su vrh osvojili kao mjesto gdje briga nema, otočje ugode, ljepote i sklada, baš kako raju priliči.
Najmoćnije slike i dojam Tahitija u meni žive od filmova “Pobuna na brodu Bounty”, redom s Clarkom Gableom, pa Marlonom Brandom, do posljednjega s Melom Gibsonom i Anthonyjem Hopkinsom. U filmovima su naši likovi bez puno razmišljanja svjetovne muke služenja engleskoj kruni jednostavno odbacili, odmah i neopozivo zaboravili te zamijenili za život na Tahitiju, predivnom i prijateljskom otočju na kraju svijeta. Ista je stvar i danas - to je bajkovito mjesto na koje bismo se bez problema preselili, samo da je dovoljno novca. Đurđica i ja smo bili u malo drukčijem iskušenju - covid-19 nam je zakucao na vrata i taman smo ga odbolovali za vrijeme Božića i Nove godine. Potom je nabujala želja za bijegom negdje gdje se pobjeći može - sad kad smo zaštićeni.
Na drugi kraj svijeta
Tahiti se isprva činio predalekim, no brzo smo shvatili da u ovo doba pandemije postoje samo dvije ili tri destinacije na cijelom planetu i u tren oka udaljenost Polinezije postala nam je manje bitna jer, hrabrili smo se, znamo mi putovati. U svega nekoliko dana trebalo je izvesti sve: testirati se i biti siguran da nećemo imati formalnih prepreka te rezervirati letove s dobrim mjestima u avionu, smještaj u Parizu, na Tahitiju te otocima Moorea i Bora Bora. Letjeli smo Air Franceom iz Pariza, dvadeset sati pod maskama s pauzom u Vancouveru - što je najbrže moguće s obzirom na to da idemo na drugi kraj planeta. Sreća nas je pomazila pa smo onamo odletjeli rasprodanim zadnjim avionom, taman u trenutku kad je Francuska početkom veljače zabranila turistička putovanja, a što je sada veliki problem za Polinežane i glavnu djelatnost na Društvenim otocima, kako ih je još pred 250 godina krstio legendarni moreplovac James Cook.
Polinezija živi od turizma i odaje dojam odgovorne zemlje - stoga su i norme ponašanja u doba pandemije prihvaćene ozbiljno. Pravila igre ipak diktira ozbiljna Francuska. Na snazi je bio policijski sat tijekom noći, od devet do četiri. Restorani i kafići normalno rade, svi nose maske tamo gdje moraju, poštuju propise bez zadrške. Prilikom slijetanja u Papeete, glavni grad Francuske Polinezije, na aerodromu svaki putnik dobiva kit test za covid, a koji se od svakoga uzima četvrtog dana boravka i po koje dolaze službenici u hotel. Od našeg slijetanja u Papeete broj gostiju na Tahitiju brzo je opadao - hoteli su se počeli zatvarati pa su i letovi za okolne otoke otkazani - mi smo ostali prikraćeni za doživljaj Bora Bore.
Nakon dvodnevne aklimatizacije na Tahitiju krenuli smo na Mooreu, udaljenu pola sata vožnje trajektom od Papeetea, i ondje produljili boravak u našem malom resortu do samog kraja. Moorea je, poput drugih pacifičkih otoka, brdovita, s ugaslim vulkanima obraslima tropskim šumama - ponajviše ukrasnim sobnim biljkama iz knjiga naših roditelja - fikusima, filodendronima, krotonima te poljima ananasa i raznih banana, kokosovih palmi, manga i papaja. Obalu cijelog otoka prati cesta duga 63 km, dok u unutrašnjost vodi samo jedna cestica u koju turisti svraćaju na nekoliko trail staza i vidikovac.
Bogate lagune
Moorea je spoj blještavog zelenila visoke džungle i plitke lagune pješčanog dna, široke samo par stotina metara do koraljnog grebena, na kojem se valovi oceana glasno obrušavaju i nakon kojeg tirkizne boje lagune preko bijele crte postaju tamnoplave. Unutar plitke lagune sve vrvi životom, ribe su znatiželjne i ne bježe te je plivanje s kornjačama, delfinima, velikim ražama ili morskim psima glavna atrakcija - oprez je potreban zbog oštrih koralja svih boja. Vožnja tradicionalnim kanuima - pirogama i sve češće modernim jet-ski zvijerima čini se odlično rješenje obilaska glavnih lokacija. No, zaigrate li se pa vam misli odlutaju i izgubite koncentraciju, možete zajahati val i polomiti pokoje rebro, što se nama na kraju dogodilo.
U moru je toplije nego vani, negdje oko 28 stupnjeva, tako da se u plićaku lagune brčka s preporučenom kapom i majicom na sebi, zbog tropskog sunca. U ranim popodnevnim satima znala nas je nakratko oprati kiša, prijeteći brzo nadolazećim oblacima, no već nakon petnaestak minuta sunce opet prži i slijedi nam obavezni bijeg u hlad, u kojem smo se bezbrižno odmarali koliko god smo mogli, uz knjigu i lokalno pivo, a navečer i uz čašu dobrog vina.
Lokalna kuhinja bazirana je na voću i povrću s otočja te ribi i plodovima mora. Domaći specijalitet je poisson cru, polinezijska varijanta cevichea ili havajskog pokea, sirova riba, najčešće tuna s kokosovim mlijekom, blagog okusa. Osim posjeta lokalnim tržnicama i upoznavanja s najvažnijim proizvodima, u potrazi za tipičnom i originalnom hranom najviše nam je pomogla mobilna aplikacija TasteAtlas. No, iako su Tahiti skupa destinacija s francuskim backgroundom, nema mnogo fine dine restorana. Gourmet scena je jednostavna.
Ležerni Tahićani su inače jako slični Havajcima, međusobno se i razumiju i žive ritmom koji i mi poznajemo - polako - u skladu s prirodnim blagodatima, taman koliko treba. Tako će vam se dogoditi da neki restoran radi samo tri ili četiri dana u tjednu, neovisno o situaciji s covidom. I najbolje je to tako i prihvatiti. Kad na kraju sažmem dojam putovanja - dobra vibra ljudi, osmijeh, jedinstvena ljepota i boje prirode, vrlo sigurna i uređena zemlja - daleki Tahiti na južnom Pacifiku mjesto je gdje sav nemir naše svakodnevice u trenu nestaje kao rukom odnesen. Taman kad smo pomislili da ćemo zbog lockdowna morati vječno ostati na takvome mjestu, javili su iz aviokompanije da su ipak uspostavili let za povratak kući. Svakoj bajci ipak dođe kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....