Ivana Ninčević Lesandrić: I nakon traumatičnog iskustva želim dijete

Zbog šokantnog svjedočenja u Saboru žene diljem Hrvatske, ali i mnogi muškarci, nezavisnu zastupnicu Mosta Ivanu Ninčević Lesandrić (35) ovih dana doživljavaju kao istinsku junakinju. Jer osim što se suočila s gubitkom bebe u prvim mjesecima trudnoće, ta je vječno nasmijana Solinjanka prošlog četvrtka hrvatskoj javnosti otkrila da su je u splitskoj bolnici podvrgnuli kiretaži maternice, i to bez anestezije. Do detalja je opisala trideset najmučnijih minuta u svom životu kako bi upozorila na to da se u 21. stoljeću takvi zahvati, bez obzira na sve blagodati suvremene medicine, izvode “na živo”. Njezina ispovijest prenerazila je mnoge i izazvala nezapamćenu reakciju: žene iz cijele Hrvatske, bez obzira na nacionalnost, obrazovanje, zaradu i zaposlenje, ujedinile su se i javnosti podastrle svoja traumatična iskustva iz bolnica. A njih je doista mnogo. Samo je na adresu ministra zdravstva Milana Kujundžića stiglo 400 ispovijesti u kojima žene, potpisane imenom i prezimenom, opisuju kako su na mnogim ginekološkim odjelima doživjele bol koju nikada neće zaboraviti, ali i uvrede, psovke, poniženja...

Proteklih tjedana ekonomistica Ivana Ninčević Lesandrić nijednom nije požalila što je izložila svoju intimu. U ekskluzivnom razgovoru za Gloriju, koji su stalno prekidali telefonski pozivi i poruke, otkrila je kako su se ona i suprug Ivan nosili s gubitkom bebe te što su sve proživjeli. I danas bi, kaže, učinila isto jer vjeruje da će njezina ispovijest potaknuti promjene i spasiti žene od patnje i boli u najosjetljivijim trenucima života.

Jeste li očekivali ovakvu reakciju javnosti?

- Ne. Kada sam odlučila javno ispričati da se u hrvatskim bolnicama kiretaža izvodi “na živo” - što je strašno - nisam imala nikakav plan. Samo sam htjela zadobiti pozornost ministra zdravstva Milana Kujundžića koji više ne može reći da ga nitko nije upozorio što se događa u bolnicama. Tada nisam mogla ni pretpostaviti da ću otvoriti Pandorinu kutiju. Oviih tjedana primila sam stotine mailova i poruka u kojima mi nepoznate žene iz cijele zemlje opisuju da su doživjele isto što i ja. A stalno mi pristižu i poruke podrške.

Čija vam podrška posebno znači?

- Svake žene koja je smogla hrabrosti da javno iznese svoje traumatično iskustvo. Znam koliko je to teško jer sam se tog jutra, kada sam o svojem iskustvu govorila u Saboru, tresla kao nikada u životu. Čak sam u jednom trenutku mislila odustati. Ne zato što sam se bojala reakcija javnosti, već zato što je to vrlo osobna stvar. Moram priznati da me jako dirnula podrška muških kolega. Iako ni s kim nisam bliska, mnogi su mi kasnije prišli i priznali da su njihove žene i djevojke prošle kroz slična iskustva.

Je li vam se itko iz splitskog KBC-a ispričao za to što ste proživjeli?

- Ne. Ispriku nisam ni očekivala s obzirom na reakciju Denija Karelovića, predstojnika Klinike za ženske bolesti i porode, koji je nakon mog istupa u Saboru pokušao opravdati bolničku praksu. On je rekao da to nije bila kiretaža nego aspiracija te da sam primila lokalnu anesteziju. Kiretaža i aspiracija su gotovo isti postupak, a što se tiče anestezije, sigurna sam da nisam osjetila njezino djelovanje. Od prvog trenutka sam proživljavala strahovitu bol te sam liječnici koja je izvodila kiretažu nekoliko puta tijekom zahvata rekla da prestane jer više nisam mogla izdržati.

Planirate li poduzeti neki konkretan potez kako bi se ovakva praksa u bolnicama promijenila?

- Već smo postigle mnogo: zahvaljujući ženama koje su nakon mene javno iznijele svoja iskustva stvoren je golemi medijski pritisak pa me baš zanima kojem bi liječniku sada palo na pamet kiretažu izvesti “na živo”. No, na ovome neću stati. Razmišljam i o tome da tužim splitski KBC. Naime, javilo mi se dosta odvjetnika koji me uvjeravaju da bih to trebala napraviti. U tom slučaju, novac od odštete dat ću u humanitarne svrhe.

Što se sve dogodilo tog 15. veljače?

- Problemi su počeli prijepodne, dok sam bila sama kod kuće. Primijetila sam da krvarim, a kako je moj ginekolog bio zauzet operacijama, odlučila sam otići na Hitnu. Dotamo sam se dovezla sama, jer nisam htjela uznemiravati supruga koji je bio na poslu. Nisam znala da je to zapravo spontani pobačaj, mislila sam da će mi u bolnici zaustaviti krvarenje te da ću se brzo vratiti kući. Nakon pregleda ultrazvukom samo su zaključili da je trudnoća gotova te su me uputili u susjednu sobu na kiretažu. Zahvat je trajao tridesetak minuta, a u bolnici nisam ostala dulje od nekoliko sati jer sam tražila da me puste kući na vlastitu odgovornost. Naime, nakon šoka i boli nisam mogla podnijeti pomisao da ondje još i prenoćim. Dva tjedna kasnije sam se vratila na posao.

Kako to da kolege nisu primijetili da prolazite kroz teško razdoblje?

- Nisam osoba koja pokazuje tugu. I kad mi je najteže, ja sam nasmijana. Samo moji najbliži mogu prepoznati da sam loše volje. Takva sam odmalena.

Tko je do istupa u Saboru znao za vaše bolno iskustvo?

- Samo Božo Petrov, predsjednik MOST-a, te moja obitelj i najuži krug prijatelja. Kolegama sam namjeravala reći za trudnoću kad uđem u drugo tromjesečje. Inače, tijekom prva dva i pol mjeseca nisam imala nikakvih tegoba. Tjedan dana prije spontanog pobačaja trebala sam ići na prvu kontrolu, no odgodila sam je zbog poslovnih obaveza.

Zašto, prema vašem mišljenju, mnoge žene šute o svojim traumama?

- Neke vjerojatno mislile da je to “normalna” stvar te da ne postoji bezbolni zahvat. A neke se srame jer su odgajane tako da javno ne govore o svojoj intimi, što je još veći problem. Moja mama Egidija je prva svisnula od muke kad je čula da ću o tome govoriti u Saboru. Mene je rodila s nepunih osamnaest godina, i za nju je to i danas vrlo osobna stvar. S druge strane, mnogo žena već godinama upozorava na ovaj problem, samo što ih dosad nitko nije slušao. Čim sam se vratila iz bolnice na internetu sam potražila iskustva drugih žena jer sam bila sigurna da moj slučaj nije iznimka. Iznenadila sam se kad sam vidjela koliko ih je već pisalo o bolnim zahvatima na raznim forumima, neke su čak i pokrenule peticije da se takva praksa zaustavi. Istu večer sam odlučila da ću o tome javno progovoriti, samo sam čekala da prebolim vlastiti gubitak. Suprug Ivan i ja smo bili silno sretni zbog moje trudnoće i spontani pobačaj nas je jako pogodio.

Kako se suprug nosi s činjenicom da se javno priča o vašoj intimi?

- Imam njegovu punu podršku jer je vidio kroz što sam prošla i cilj mu je, kao i meni, da se ovakvi zahvati zaustave. Dok nisam završila u bolnici, o kiretaži nisam ništa znala, inače bih i prije reagirala. Ovo mi je bila prva trudnoća. I nažalost, prvi spontani pobačaj. Nikada prije nisam bila ozbiljnije bolesna. Doduše, kao djevojka teško sam nagnječila šaku desne ruke, ali sam operirana u Coloradu u Americi gdje sam godinu dana živjela za vrijeme studija. Usporedbe radi, u SAD-u sam prije operacije nekoliko sati razgovorala s liječnikom i anesteziologom, a u splitskoj bolnici su mi u 60 minuta rekli da je moja trudnoća gotova i da me treba “očistiti”, zatim su me posjeli na onu strašnu stolicu, zavezali i odradili svoje. Nisam dobila nikakvo objašnjenje kakav je to zahvat, mogu li dobiti anesteziju, koje su moguće posljedice...

privatni album

Sa suprugom Ivanom na vjenčanju

Nakon svega što se doživjeli, bojite li se nove trudnoće?

- Ne, suprug i ja i dalje planiramo imati barem dvoje djece. Prije nego što sam upoznala svog muža, koji je privatni poduzetnik, mislila sam da se nikada neću udati jer me zanimao samo posao. Da on nije bio tako uporan, danas bih bila stara cura. Upoznali smo se prije pet godina u jednom splitskom kafiću, a u braku smo od lipnja 2015. Imali smo uistinu romantično vjenčanje, na tvrđavi na Klisu, gdje je odrasla moja majka. Obitelj moga oca Harija je stara solinska loza, a ja sam po karakteru poput tate koji je dosta glasan, ali pravedan. Majka je tiha, mirna i nikada se ni na što ne žali. No, u ovom slučaju me podržala.

Čime su vam se bavili roditelji?

- Majka je domaćica, a otac je godinama imao tvrtku za prodaju rabljenih automobila. Meni i pet godina mlađem bratu Krešimiru nikada ništa nije nedostajalo. Od nas se samo očekivalo da učimo, što nam nije bilo teško jer smo oboje voljeli ići u školu. Brat će uskoro u Beču doktorirati građevinu, dok sam ja u Dubrovniku završila Rochester Institute of Technology, privatni američki koledž za menadžment. Moj studij je uključivao i jednogodišnju praksu u Americi, a život u Coloradu mi je jedno od najljepših razdoblja u životu. Osim što sam savršeno svladala engleski jezik i stekla brojne prijatelje, naučila sam živjeti potpuno samostalno.

Zašto ste odabrali baš ekonomske znanosti?

- Jer me brojke oduvijek fasciniraju. U mladosti me ozbiljno zanimao i sport. Naime, deset godina sam trenirala košarku u solinskom klubu Salona. Bile smo najmlađa ekipa u povijesti tog kluba koja se natjecala u prvoj Ligi. Od profesionalne karijere sam odustala zbog studija, koji sam završila u roku. Nakon diplome nisam mogla pronaći posao u struci u Hrvatskoj pa sam ga tražila u inozemstvu. Zaposlila sam se kao izvršna direktorica hotela na Vlašiću u Bosni i Hercegovini. Na toj sam poziciji ostala sve do 2013., kada sam osnovala svoju tvrtku - Poduzetničku potpornu instituciju - koja trenutačno ne radi, a tako će biti sve dok se bavim politikom.

Je li politika bila vaša želja?

- Da, bilo mi je dosta loše situacije u državi, a pogotovo to utječe na poduzetnike kojima pripadam. Stranka MOST mi je bila prvi izbor, jer sam na njihovoj platformi mogla ući u Sabor i ostati nezavisna zastupnica. Godinu dana sam kao volonterka bila član Mostova savjeta za Regionalni razvoj i EU fondove. Ponosna sam na svoj politički angažman: ovih dana u saborsku proceduru ide Zakon za poduzetnike početnike i start-up poduzeća koji sam osobno inicirala. Naravno, nadam se da će i ovaj moj istup, koji nije politički, rezultirati time da se naš zdravstveni sustav promijeni nabolje.

Kako ste organizirali život u Zagrebu?

- Većinom sam u Splitu, a u Zagrebu boravim srijedom, četvrtkom i petkom, kada se održavaju saborske sjednice. Na Gornjem gradu imam na raspolaganju mali stan, a ponekad mi se pridruži i suprug. No oboje najviše volimo biti u svom domu u Splitu, čiji sam moderni interijer sama osmislila. Otkako sam u politici, uopće nemam slobodnog vremena. Najviše mi je žao što ne mogu ići na skijanje, koje mi je uz košarku omiljeni sport. No, politikom se ne namjeravam baviti dugo. Idealno bi bilo jedan mandat, a sve dulje od osam godina je parazitizam.

Je li istina da sami kreirate svoje odjevne kombinacije koje su prilično razigrane za Sabor?

- Da, ali ih ne šijem. Sama sam dizajnirala i vlastitu vjenčanicu. Znam da mi modni kritičari spočitavaju previše žarkih boja, no ja zaista volim jake tonove. U svom ormaru nemam gotovo nijedan crni komad. Moj privatni odjevni stil ne razlikuje se previše od poslovnog, osim što u Sabor ne dolazim u trapericama koje inače obožavam. Štikle inače ne nosim.

Damjan Tadić / CROPIX

Goran Mehkek / CROPIX

Kažu da ste odlična kuharica: što vam je specijalnost?

- Budući da do udaje nisam znala ispeći ni jaje, sada sam više nego zadovoljna svojim kulinarskim umijećem. Suprug najviše voli moje domaće njoke i pašticadu. Ja sam, pak, slaba na kolače. Kad sam zatrudnjela, odmah sam dobila nekoliko kilograma i još ih nisam stigla skinuti. Naime, u teretanu idem samo ljeti jer ostatak godine ne stignem.

Kako provodite dane otkako ste javno otvorili dušu? - Sa suprugom sam dva dana provela u njegovoj obiteljskoj kući na selu. Trebalo mi je malo mira jer me sve ovo podsjetilo na vlastiti gubitak i bol koju sam prošla. Čim uhvatim više vremena, javit ću se svakoj ženi koja mi je poslala poruku. Njihove priče su i moja priča.