Damir Markovina

- Trčim isključivo da bih pobijedio samog sebe, što je jedini natjecateljski koncept u kojem to za mene ima smisla. Ja, naime, nemam genetske predispozicije za dobrog trkača: visok sam 187 centimetara i težak stotinu kilograma, a za trčanje treba biti lagan - kaže zagrebački glumac Damir Markovina (43), dodajući da mu je trčanje oduvijek bilo najgora noćna mora, i u školi na tjelesnom, i u svakodnevnom životu. No sve se promijenilo prije dvije i pol godine, kada je na nagovor prijatelja - koji su mu rekli "ako mogu klinci, možeš i ti" - bez ikakvih priprema i treninga istrčao utrku građana od pet kilometara na Zagrebačkom maratonu.

Ana Mihalić

"Trčanjem pobjeđujem apatiju, depresiju i dosadu te nabijam kondiciju"

- Zamalo sam bio hospitaliziran zbog toga, no postigao sam ono što sam smatrao nemogućim! Do danas sam istrčao četiri utrke na deset kilometara i desetak utrka na pet kilometara, Zagrebačke i Karlovačke cenere, utrke zimske lige u organizaciji Run Treka… I pritom mnogo naučio o sebi: spoznao sam gdje su mi granice, naučio ih pomaknuti, otkrio koliko toga mogu promijeniti snagom volje i zašto je važno biti uporan i ne odustati - priča glumac, koji će prvu utrku u životu pamtiti po - žuljevima.

Istrčao ju je u novim tenisicama kupljenim bez previše razmišljanja: izdržale su do cilja, kaže, ali su mu donijele bolne rane koje je "vidao" tjednima. Nakon toga je naučio izabrati tenisice koje najbolje pristaju njegovom načinu trčanja i građi stopala: danas nosi Mizuno Impetus ili New Balance 470v3 modele, jer su idealne za one koji više opterećuju vanjsku stranu stopala. Navlači ih nekoliko puta tjedno, obično si zada rutu od pet kilometara, a pred utrku više, i to između 7 i 9 kilometara.

- Nije mi važno koliko brzo trčim, nego da istrčim utrku do kraja. Zbog visine i težine nikada se neću popeti na pobjedničko postolje, ali to mi i nije cilj. Trčanje mi omogućuje da budem u prirodi, da vidim i osjetim neke fenomenalne zore i sumrake, boje i mirise - kaže Damir Markovina.

Ecija Ojdanić

Iako je početkom ožujka završilo snimanje serijala "Zlatni dvori”, gdje igra jednu od glavnih uloga, Ecija Ojdanić (43) i dalje svako jutro ustaje u zoru, ali umjesto na set odlazi u maksimirsku šumu, obuva tenisice i ne staje dok ne istrči barem deset kilometara. Razlog su pripreme za polumaraton u Bratislavi, a glumici - koja je počela trčati prije nepune dvije godine - ovaj put je cilj srušiti osobni rekord i 21 kilometar pretrčati za manje od sat i 53 minute, koliko joj je trebalo prošle jeseni na utrci u Ljubljani.

Ana Mihalić

Svako jutro trenira u Maksimiru

- Kada sam u svibnju 2015. prestala pušiti, ulovio me strah da se ne udebljam pa sam počela trčati. Ispočetka je to bilo rekreativno, sa suprugom sam odlazila na savski nasip ili smo trčali po Ribnjaku. No nakon pet mjeseci, u studenom, prijavila sam se na Zagrebački noćni cener i istrčala deset kilometara. Tada sam sama sebi zadala novi cilj: istrčati polumaraton. I uspjela sam: četiri mjeseca kasnije u Splitu sam prvi put u životu završila utrku od 21 kilometra - kaže članica zagrebačkog Atletskog kluba Perpetuum mobile koja najčešće trči sama, no prema planu što ga je za nju osmislio trener Vedran Lozanov. Kako glumi i u predstavama svog kazališta Moruzgva, često putuje na gostovanja pa u autu uvijek ima spremne tenisice i sportsku odjeću - kako bi mogla trčati kad god joj se pruži prilika.

- Prije, kad bih vidjela skupinu trkača, pomislila bih da nisu normalni. A sada svima objašnjavam da je trčanje nešto najljepše što mi se dogodilo u životu. Toliko sam ovisna o serotoninu, hormonu sreće koji se oslobađa tijekom trčanja, da - unatoč ludom rasporedu - treniram tri do četiri puta tjedno. Nekad pritom slušam muziku, no najčešće samo kontroliram disanje, promatram prirodu i praznim mozak. Trčanje je zapravo više psihička nego fizička ovisnost - kaže Ecija Ojdanić u čijem ormaru zbog ljubavi prema trčanju ima sve više sportske odjeće.

- Iako imam pun pretinac opreme, stalno kupujem još i još... Ne mogu si pomoći - kaže glumica koja je, s obzirom na godine i relativno kratak period treniranja, veoma ponosna na svoje rezultate, baš kao i njezina obitelj - suprug Robert Orhel i djeca Jakov Orhel i Cvita Viljac kojima posvećuje sve svoje trkačke uspjehe.

Joško Lokas

Otkako se prije godinu i pol počeo baviti triatlonom - atletskom disciplinom koja obuhvaća trčanje, biciklizam i plivanje - Joško Lokas (45) smršavio je 16 kilograma i stekao kondiciju. Autor i voditelj HTV-ovog kviza Šifra najprije se, doduše, posvetio trčanju na nagovor prijatelja iz djetinjstva Ivana Matića. Najljepše mu je bilo kad je trčao sam, i to bez glazbe jer je tako mogao upijati zvukove iz prirode na savskom nasipu, Jarunu, u maksimirskoj šumi...

Ana Mihalić

"Trčati sam počeo prije tri godine, a od lani vozim i bicikl "

- Sport je vrsta meditacije i teško je nekome se prilagođavati. Najviše mi odgovara da treniram u svom ritmu - kaže Joško Lokas koji je nakon ljeta 2015. - kada je stekao dovoljno dobru kondiciju pa je mogao istrčati i polumaraton - poželio isprobati nešto novo. Krenuo je na plivanje, a potom je nabavio brdski bicikl i počeo ozbiljno trenirati.

- Nadam se da ću uskoro kupiti i bicikl za triatlon. Kada budem zadovoljan s rezultatima - iako me kolege triatlonci uvjeravaju da sam spreman - možda se i okušam u utrkama. Trenutačno imam dovoljno motivacije da se nadmećem sa samim sobom - kaže Lokas koji sada sve svoje prijatelje nagovara da se bave bilo kojim sportom.

- Žao mi je što nisam počeo puno ranije. Fizički sam se doveo u red, i što se tiče izgleda i kondicije, a psihički sam snažniji i puno mirniji. I prehrana se posložila. Ničega se ne odričem pa ponekad pojedem i pizzu, ali ne onako često. Puno više pazim što ću i kada jesti - otkriva Joško Lokas.

Iva Hafner

Zagrepčanka Iva Hafner (39), menadžerica s dugogodišnjom karijerom u turizmu koja je s bratom, maratoncem Berislavom Sokačem, i prijateljem Svenom Veronekom pokrenula tvrtku Run Croatia, jedina je Hrvatica koja je lani trčala na polumaratonu u Pjongjangu, glavnom gradu Sjeverne Koreje. Ta joj je utrka, u kojoj je sudjelovao i njezin brat, dosad najdraža jer je prvi put uspjela pretrčati 21 kilometar. Njih dvoje su kao klinci zajedno pretrčali kilometre i kilometre po zagrebačkim stazama.

- S ocem smo svaki vikend trenirali na Jelenovcu, u Maksimiru i na Cmroku. Uzor nam je bio Rocky Balboa, boksač kojeg je u istoimenom filmu glumio Sylvester Stallone. Tata bi nam za doručak posluživao sirova jaja koja smo pili "na eks" baš kao i Rocky, a prije škole bismo jeli grah ili domaću goveđu juhu - otkriva Iva Hafner koja se trčanju vratila 2013., nakon što je njezin brat završio seriju od šest World Majors maratona po gradovima od Amerike do Japana.

- Shvatila sam da većinu vremena provodim sjedeći za laptopom, zbog čega sam počela osjećati umor i bolove u kralježnici. A nisam htjela završiti kao mnogi moji kolege vršnjaci, koji su tako narušenog zdravlja da mi se činilo kao da su stariji od mene barem desetljeće. Zato sam se posvetila sebi i svom zdravlju pa vježbam i jogu - kaže Iva Hafner koja već četiri godine trči gotovo svaki dan, i to najčešće sama. Subotama često iz Beča, gdje živi, dolazi u Zagreb kako bi vidjela obitelj, ali i odradila trening pod vodstvom Meksikanke Yazmin Vallejo.

Na njene treninge u Maksimiru mogu doći svi - od početnika do naprednih trkača, a Yazmin Vallejo im savjetuje kako ispravno trenirati i pretrčati čim više kilometara u što manje vremena. Trenutačno treniraju za polumaraton na otoku Pagu, koji će se održati 30. travnja. Zahvaljujući njoj i Iva je popravila svoju trkačku tehniku pa se nada da će u ovoj godini istrčati još koji polumaraton. Najsretnija bi bila da to bude u Teheranu u Iranu, jer će to biti prva utrka na kojoj će sudjelovati i žene.

Ana Stunić

Kad je prije dvije i pol godine dobila poklon-bon za školu trčanja, Ana Stunić (35) bila je uvjerena da neće uspjeti pretrčati ni 100 metara. No, desilo se čudo: nekadašnjoj TV voditeljici, koja danas radi kao menadžerica digitalnog marketinga u jednoj PR agenciji, trčanje se toliko svidjelo da sad trenira tri puta tjedno u zagrebačkom Atletskom klubu Perpetuum mobile.

Ana Mihalić

Više ni na poslovna putovanja ne odlazi bez tajica i tenisica za trčanje

- Ako zbog posla ne stignem na trening, sama odradim rutu. Skidam aplikacije na mobitel, preko kojih pratim druge trkače pa mi se čini kao da ne trčim sama - kaže Ana Stunić kojoj je trčanje nekad bio najteži oblik fizičke aktivnosti. Stoga je prvi mjesec više hodala nego trčala, no s vremenom se omjer mijenjao - sve dok nakon šest mjeseci nije uspjela istrčati sat vremena bez stajanja.

- Već prošle jeseni sudjelovala sam na zagrebačkom i ljubljanskom polumaratonu - kaže Ana Stunić kojoj je sportski život donio veću efikasnost na radnom mjestu, smirenost i lakoću donošenja odluka. I mnogi kolege u njenom novom poslovnom okruženju bave se istim sportom.

- Naša direktorica je dugogodišnja maratonka pa često trčimo zajedno. Zato ni na poslovna putovanja više ne idem bez sportske opreme - govori Ana Stunić, kojoj se nekad zbog kiše ili snijega nije išlo ni na dogovorenu kavu, a sad i po najgorem vremenu obuva tenisice i juri van.

- Kod dugih pruga najvažnija je snaga volje i odluka da, koliko god ti je teško, ne odustaješ. O tome u knjizi "O čemu govorim kad govorim o trčanju" piše i japanski pisac Haruki Murakami koji je, kao i ja, ljepotu trčanja otkrio u tridesetima. Nedavno sam testirala svoju volju: trčala sam 16 kilometara, a na osmom kilometru sam pala i jako ogulila koljena i ruke. Bilo je bolno, ali ja sam se digla i nastavila do kraja. S tom mišlju idem i kroz život - kaže Ana Stunić.