"Gledao sam je danima, tjednima, mjesecima...Gledao sam je kad se vraća od frizera, kad nosi vrećice iz dućana, kada ponosno sjedi sa svojom odraslom kćeri na piću. Gledao sam je i kad se umorna vraća s posla. Gledao sam je i nisam joj imao hrabrosti prići. Jer, bila mi je nedostižna", započinje svoju priču Marko iz Zagreba.
Bila je hodajući kip hrabrosti i usamljenosti. Shvaćao sam svaku njezinu boru, višak kilograma koji se ocrtavao na njezinim bedrima. Često sam gledajući u nju propitivao sebe. Je li ona malo uglađeniji tip moje majke? Sviđa li mi se ta žrtva koja je okružuje kao aureola? Vidim li u njoj sve one izgubljene poglede moje mame na koje nisam reagirao, jer sam bio dijete i ne bi me mogla čuti?
Guglao sam Edipov kompleks, tražio, čitao, ipak nisam se u tome pronašao.
Ta mi se žena jednostavno sviđala. Bila mi je zgodna, privlačna, kako bismo mi rekli - bila mi je napeta. Htio sam je dirati, mirisati, zagrliti. Htio sam slušati njezine priče, čuti njezin glas, htio sam joj kuhati i piti vino s njom. Htio sam ljubavni film sa sretnim završetkom. I ne, nisam ja nikakav poeta i romantičan tip. Nisam zanesenjak nerealnih snova. Ja sam običan muškarac koji se zaljubio u neobičnu ženu. Dugo je trajalo moje mučenje. Dugo sam samo gledao i upijao. I onda jednog dana, dok su joj ruke bile pune vrećica, spotaknula se i pala. Priskočio sam, pokupio naranče i prosute jogurte. Podigao sam je i otpratio do vrata. Pozvala me na kavu. Ostao sam u njezinoj kuhinji, urednoj, složenoj i mirišljavoj. Nije me ni pogledala. Stavila je kavu pred mene i nasmiješila se. Ja sam šutio.
- Dugo me već gledate...? Šokirala me njezina izravnost. Brzo sam se snašao:
- Predugo - odgovorio sam kratko uz smiješak.
- Koliko imate godina? - pitala je blago.
- 34 pune - rekao sam sa strahom.
- Ja imam 55. Ne mislite li da je to neprimjereno?
- Mislim da mi se sviđate. Jako.
I dugo - odgovorio sam, gledajući je u oči. Nisam skidao pogled. Čudio sam se kasnije svojoj hrabrosti. Šutjela je. Spremala je stvari u frižider. Ja sam pio kavu. Bilo mi je lijepo. Ta šutnja bila je jača od riječi. Kada je napunila frižider, okrenula se prema meni:
- Volite li pileći file s rižom? To spremam za večeru. Ostao sam tu noć kod nje. I sve ostale noći.Upoznao sam i njezinu kćer. Upisala je književnost tri godine nakon što sam ja diplomirao. Ema i ja (tako se zove) živimo zajedno već tri godine. Svaki dan mi je sve ljepša. Ja sam joj neka radost kojoj se nije nadala. Tako kaže, a ja joj vjerujem. Smijemo se, kuhamo, budimo se zajedno. Idemo u kino, zovemo prijatelje na večere, koje uglavnom ja kuham. Njezine prijateljice joj malo zavide, čini mi se. Moji frendovi su u početku omalovažavali taj odnos. Ali nije nas briga. Imamo jedno drugo. Ema i ja. Imamo se i trajemo. Ljubav je to...
Dragi naši čitatelji, šaljite nam svoje priče putem Hrvatske pošte na adresu: Gloria, Koranska 2, 10000 Zagreb ili na e-mail adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. s naznakom ‘Gloria osobno’. Najbolje nagrađujemo!
Čitajte i:
Kad ljepota prođe: Umorna si od davanja sebe, zaboravila si kako izgleda da tebi netko ugodi
Ispovijest čitateljice iz Đakova: 'Snovi su postali košmari, filmovi katastrofe naša istina'
Zabava ne prestaje s godinama: Samo treba osluhnuti poriv slobode i raskinuti čvor predrasuda
Ljubav u doba korone: 'Naša lica postali su smajlići, naša ljubav raznobojna srca, a naše šale gifovi'
Zavoljeli smo slobodu, a ona ne trpi zabrane, ne da se biti sputana, ni statična, ni ista
Stvarni život zamijenila sam virtualnim i otkrila da i nije tako loš: 'Tišina je moja prijateljica'
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....