Neno Belan potpuno iskreno: 'Moj život je kaos, ali ga neizlječivo obožavam'

Glazbenu karijeru započeli ste osamdesetih – kakva je publika bila nekad, a kakva je danas?

Ja se sa sjetom sjećam tog nekog vremena, prije svega jer sam bio mlad i lud, sanjar, romantik, neopterećen "zrelim" ljudskim problemima i težinama. I jedino ta činjenica u meni izaziva ponekad neku toplu i prirodnu nostalgiju. Ali moram naglasiti da nikako ne živim u i od prošlosti. Ja živim čvrsto u sadašnjosti, ovdje i sada, i definitivno sam okrenut i razmišljam o budućnosti. A publika? Publika je publika, i nekad i danas, uvijek ista, mi se mijenjamo.

Na koje pjesme vaša publika redovito najbolje reagira?

Reagira na čitav niz pjesama, od onih najstarijih kao što su "Pričaj mi o ljubavi", "Stojim na kantunu", "Ostani uz mene", preko onih "na pola puta", "Sunčan dan", "Vino noći", "Dotakni me usnama" te do novijih kao što su "Rijeka snova", "Zar više nema nas", "Ulicama grada", a imamo i novi singl koji se zove "Lito umire".

Devedesetih ste otišli u solo vode. Je li teže probijati se i opstati sam?

Nikad nisi sasvim sam, uvijek je tu podrška ljudi iz diskografske kuće, menadžment, glazbenici s kojima surađuješ i mnogi drugi. Međutim da, ja sam čovjek koji je glazbeno odrastao u miljeu bendova i samo u bendu se osjećam kao "riba u vodi". Stoga je moja solo karijera trajala samo par godina, dok nisam uspio okupiti novi bend, bend Fiumens s kojima sam i danas, nakon 22 godine zajedničkog rada i druženja.

Srdjan Vrancic / Hanza Media

Alka Vuica i Neno Belan, snimnje dueta u svibnju u Rijeci

S riječkim bendom Fiumens počeli ste surađivati 1997., kad ste već živjeli u Rijeci. Što je ključ tako uspješne suradnje koja traje više od dva desetljeća?

Naša formula je u suštini veoma jednostavna. Sva četvorica iskreno stojimo iza glazbe koju stvaramo, volimo svirati i zajedno putovati i družiti se, prijatelji smo, volimo posao kojim se bavimo, i naravno sav taj posao je transparentan, otvoren i pošten.

Mnogi se glazbenici grčevito bore ne bi li mogli živjeti od umjetničkog rada, no vi ste se održali sve od vremena bivše države. Kako to komentirate? Imate li kakvu poruku za mlađe i neiskusnije glazbenike?

Pa vjerojatno znam stvarati pjesme koje ljudi vole i koje traju, dakle ne instant proizvode za jednokratnu upotrebu. I ono što je užasno bitno, djelujem na terenu sa svojim bendom svih tih godina u kontinuitetu, 60 do 80 koncerata svake godine. To je veoma važno. Uz sve to imam urođenu upornost, i ljubav prema poslu kojim se bavim, odnosno prema glazbi, te vjeru u samog sebe.

Anamarija Vartabedijan

Preko dvadeset albuma, četrnaest osvojenih Porina te strukovna nagrada Hrvatskog Društva Skladatelja u kategoriji zabavne glazbe. Gdje vam je kraj, što sve još imate u planu?

Dodajmo tom nizu i glazbu za kompletna tri kazališna mjuzikla, za jednu kazališnu dramu, za jednu TV seriju, a na vidiku je i još jedan sličan projekt. Nadalje, već četvrtu godinu za redom obnašam dužnost umjetničkog ravnatelja Zagrebačkog Festivala. Imam i svoj tonski studio u Rijeci gdje ponekad snimam i produciram osim samoga sebe , i druge kolege. Neostvarena želja za sad mi je filmska glazba, nadam se da ću dobiti priliku da se pokažem i na tom polju. A evo nastavljam i s bazičnom karijerom, upravo je vani novi singl koji se zove "Lito umire".

Tako duga karijera, tako eksponirani, a nikakvi privatni skandali – kako ste uspjeli u tome?

Veoma jednostavno je odgovoriti na to pitanje. Privatni život čuvam jer sam mišljenja da trebam ostaviti jedan dio prostora, svog privatnog svemira koji imam, samo za sebe i određene osobe koje su mi bliske, a radije volim da me ljudi pamte po dobrim pjesmama nego po nekakvim skandalima. Kad imam nekakvih problema, a svi mi imamo ponekad neke probleme, onda se to rješava u četiri zida, a ne preko žute štampe.

Jadran Babic

Neno Belan i kći Nikolina u Splitu 2018.

I vaša kći Nikolina bavi se glazbom, uspješno ste već i surađivali. Koliko ste općenito povezani s kćeri? Što je trenutačno u fokusu njezine karijere?

Ona je završila sound design u Ljubljani, surađivala je u tom kontekstu i sa šibenskim kazalištem, a surađuje i dalje s kazališnom redateljicom Ninom Kleflin na raznim projektima. Radila je i u HNK Zagreb kao tonski majstor. Zanima je doista mnogo toga, a što i koliko će od toga ostvariti, vrijeme će pokazati. Ja sam tu u svakom slučaju da joj čuvam leđa koliko god mogu. Ostalo je na njoj.

Gdje i kako najviše volite provoditi slobodno vrijeme? Je li gitara uvijek s vama?

Volim uživati u malim i lijepim stvarima, i mislim da je to smisao života. I o toj temi sam čak i progovorio kroz vlastitu pjesmu - "Ulicama grada (Pjesma sreće)". Ma kao i svi ljudi. Imam puno prijatelja, volim se s njima družiti, volim izaći, pojesti, popiti, otići u kino, volim voziti bicikl, koji put i nešto skuhati, volim se izležavati na kauču i mijenjati TV programe ili surfati po internetu. Ja sam ustvari u dubini duše jedan normalan, prosječan čovjek, sa svim željama i prohtjevima kao i drugi, a s druge strane sam uspješni umjetnik koji ima neku karijeru. Svaki moj dan ponajprije ovisi o obavezama, one određuju kako će izgledati pojedini dan. A te obaveze su vrlo raznolikog intenziteta i šarolike, pa su takvi moji i dani, šaroliki upravo. Nekad se budim kasnije, nekad ranije, nekad radim puno, nekad malo ili uopće ne radim. Užasno puno sam i na putu, u autu, napravim 60 tisuća kilometara godišnje, a gradove mijenjam non stop. Tako izgleda i moja prehrana, rjeđe ručam kod kuće, češće na putu, po putu, kako hoćete. Ali moja najdraža varijanta je ručak s prijateljima, a za koje na sreću uvijek imam dovoljno vremena. Jasno mi je da bi za mnoge moj život, odnosno način mog života bio veoma kaotičan. Ja to razumijem, ali ja ga neizlječivo obožavam, uživam u svakom trenutku i ne mogu ni zamisliti drugačiji. I da, gitara je uvijek sa mnom.

Anamarija Vartabedijan

Split ili Rijeka – koji grad smatrate domom?

Jednostavno, slijedio sam uvijek vlastiti instinkt, svoj unutarnji glas, koji me nepogrješivo vodio upravo tamo gdje sam trebao u svakom tom nekom sljedećem razdoblju svog života i biti. I sve su to podjednako moji gradovi, moji ravnopravni domovi i svaki priča svoju specifičnu priču o mom životu.

Ti gradovi imaju svoje sličnosti i različitosti, svaki grad je specifičan, ima svoje prednosti i mane, volim ih oba. Split je moj rodni grad, tipično južnjački, mediteranski grad, sa svom tom bukom i vikom i toliko temperamentan. Što se tiče glazbene scene tamo je bio dominantan Splitski festival s mediteranskim šansonama i zabavnom glazbom, nešto manje rock'n'rolla. S druge strane, Rijeka slovi kao rokerski grad, dosta rock bendova je iz tog grada. No, i oni su imali jaku festivalsku scenu s Opatijskim festivalom nekad, te Mik-om, lokalnim festivalom na dijalektu. Rijeka je mirniji grad po temperamentu, mješavina između Splita i Zagreba, ima srednjoeuropski štih, a opet na moru je, lučki grad. Uvijek kažem, u Zagrebu je posao, u Splitu je gušt, a u Rijeci mir. Tamo sam baš pronašao mir, mala je sredina, ne treba mi auto i sve mogu pješice. Kao da živim u malom mjestu, a zapravo je grad. Međutim, zapravo imam četiri ravnopravne adrese, uz Split i Rijeku, tu je i Zagreb, a svako ljeto provedem na otoku Braču u Pučišćima odakle mi je majka.

I za kraj, jeste li već pripremili repertoar za Boogaloo, koje ćemo pjesme moći čuti?

S obzirom na to da sam ja već više od 30 godina profesionalno u glazbi, pripremili smo jedan presjek moje kompletne karijere, sve pjesme po kojima sam poznat, od prvih hitova grupe "Đavoli", preko najboljih ostvarenja iz 90-ih i 2000-ih, pa sve do onog što upravo sad radim. Imat ćemo i "pojačanja" na bini u vidu naših prijatelja - saksofoniste Jakše Kriletića Jordesa te perkusioniste Ante Prgina Surke!