U plivanje se zaljubila još u djetinjstvu: sa samo četiri godine počela je trenirati, već s devet je isplivala svoj prvi maraton, a sada je, nakon nesagledivih kilometara iza sebe, Dina Levačić postala prva Hrvatica koja je preplivala kanal La Manche. Kako se odlučila na taj pothvat, tko joj je najveća podrška i koliko je posvećena daljinskom plivanju otkrila je za portal Gloria.hr
O 21-godišnjoj Splićanki s adresom u Solinu ovih dana svi pričaju. Naime, Dina Levačić preplivala je kanal La Manche - s jakim strujama i velikim valovima borila se 45 kilometra koje je savladala nakon 11 sati i 42 minute. Iako je kanal u najužem dijelu širok 34 kilometra, zbog nepovoljnih uvjeta se uvijek ispliva mnogo više. Uz sve to temperatura mora iznosila je samo 16 stupnjeva, ali ni ona zraka nije bila nimalo ugodna: na startu je bilo samo 7 stupnjeva, u podne oko 15, a na kraju njezinog pothvata tek 10 stupnjeva Celzijusa. I sve je to morala odraditi samo u običnom kupaćem kostimu.
Članica Kluba daljinskog plivanja Split niti tri dana nakon velikog uspjeha nije uspjela sabrati dojmove. I dok svi pričaju o prvoj Hrvatici koja je preplivala La Manche i tek šestoj osobi u povijesti plivanja koja je uspjela u manje od 90 dana isplivati maraton oko Manhattana, kanal između Cataline i Los Angelesa te La Manche - pothvat poznat kao Trostruka kruna - ona odgovara kako još uvijek ne smatra da je učinila nešto spektakularno.
- Meni sve još nije u potpunosti došlo do glave. Ne čini mi se to nešto spektakularno, ali kada razmislim koliko nas je na svijetu i da sam ja šesta osoba koja je uspjela u tome, shvatim što sam zapravo postigla. Ipak, trebat će mi još neko vrijeme da se slegnu dojmovi - govori Dina koja je 25. lipnja isplivala maraton oko Manhattana, 3. kolovoza kanal Catalina, a prije nekoliko dana, 17. rujna, porazila je i La Manche.
Doček na povratku
- La Manche je bio najzahtjevniji. Nisam mogla niti zamisliti da se mogu toliko iscrpiti. To je bio pravi test i potpuno je opravdano što ga nazivaju Mount Everestom daljinskog plivanja. Taj maraton je ultimativni test psihičke i fizičke snage od kojeg su mnogi odustali - otkrila nam je maratonka i dodala kako je na kraju svojeg pothvata osjećala veliko olakšanje jer je znala da je u uspjela u svojem naumu. Da nije još samo jedan maraton iza nje, kako je imala dojam, shvatila je tek kada je uzela mobitel u ruke i pročitala nepregledne poruke podrške ljudi koje poznaje i ne poznaje.
Uz nju su cijelo to vrijeme, kao i uvijek, bili njezini roditelji: majka Željana i otac Mladen. Upravo su oni njezina najveća podrška i bez njih, kako je Dina naglasila, ništa od svega što je dosad postigla ne bi bilo moguće, pa tako niti osvajanje "Trostruke krune". A kada se odlučila na taj pothvat nitko od onih koji je poznaju nije bio iznenađen.
S roditeljima na konferenciji za medije prije pothvata La Manche
- Svi su čekali kad ću, a ne hoću li. Već s devet godina sam preplivala svoj prvi maraton u Omišu od dva kilometra, a za osvajanje "Trostruke krune" sam se pripremala od prvog dana kada sam kročila na rub bazena. Ima mnogo ljudi koji fizički to mogu isplivati, ali psihička spremnost je ona koja se gradi godinama. Treba mnogo iskustva i isplivanih kilometara i treba znati sam sebe smiriti i motivirati - govori nam Dina koja svoje treninge prilagođava obavezama na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Kada ima vremena trenira dva puta dnevno i tada prepliva 15-20 kilometara, a sada, kada će krenuti na prvu godinu diplomskog studija, ponovno će treninge smanjiti na jedanput dnevno i "odrađivati" osam kilometara. Većinom pliva na bazenu, ali treninge povremeno odradi i u moru koje je osobito zavoljela zahvaljujući pokojnom djedu Stipi Levačiću s otoka Ista s kojim je često odlazila u ribolov. Upravo joj je prekrasno more oko tog otočića jedno od najdražih mjesta na našem Jadranu jer je tamo i naučila plivati.
Novih planova za daljinsko plivanje još nema, ali neupitno će ih smisliti. Ipak, u jedno je sigurna: voljela bi nastaviti povezivati svoju ljubav prema maratonima sa svojim budućim zanimanjem rehabilitatora. Posljednje dvije godine plivala je humanitarne maratone: lani je potegnula od Trogira do Splita za splitsku udrugu Anđeli, a ove je godine plivala od Omiša do Splita za udrugu Moje dijete iz Solina.
- Postoje brojni izazovi, ali neki od njih jednostavno nisu za mene. La Manche sam ostvarila kao cilj, a o idućem ću razmišljati kada krenu fakultetske obaveze. Ipak, voljela bih nastaviti s humanitarnim maratonima i iduće godine, to je moj mali doprinos društvu - poručila je splitska plivačica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....