Marijan Ban ponosan i sretan: ‘Vama moran reć‘ jer ću puknit. Ovi misec san još dva puta posta dida‘

Legendarni splitski glazbenik Marijan Ban (58) puca od sreće jer je ovog mjeseca dobio još dvoje unučadi - malenu Palmu i malenog Juru: ‘Vama moran reć jer ću puknit od sriće. Ovi misec san još dva puta posta dida. Jure Ban i Palma Nižetić’, objavio je na svom twitter profilu, koji je zatrpan čestitkama njegovih oduševljenih pratitelja na na toj društvenoj mreži. Frontmen Daleke obale i Diktatora, čiji se hitovi pjevaju na svakom tulumu i proslavi sportskih uspjeha, djed je prvi put postao u ljeto 2017. kad je dobio unuka Šimu Bana. ‘Možete me zvat dida (nono, djed, deda...)’, objavio je tada ne krijući ponos. Sa suprugom Dominom, s kojom se vjenčao na prvi dan proljeća 1987. Marijan Ban ima troje djece: sina Marka (34), te kćeri Anku (31) i Mirtu (28).

Kultni glazbenik ovako je sažeo svoju biografiju na službenoj stranici svoje diskografske kuće: Rodjen sam 8. veljače 1963. u Splitu.

Prvih deset godina sam živio u Kaštel Gomilici, u Naselju, Hotel br.1, Jugovinilska 7. Ljetne i zimske praznike sam najčešće provodio u Slavoniji kod dida Marka i bake Ivke Kesić, na salašu blizu Alaginaca 3 km sjeverno od Požege. U Split se selim 1973. u peti razred OŠ Marjan (ex. Djermano Senjanović). Živio sam u Gajevoj 18 i vrijeme provodio po Marjanu i u lučici Split, gdje sam 1975. počeo jedriti kao flokista u Kadeta, pa u Optimista, pa kormilar u Kadeta. U ljetu sa sedmog na osmi razred sam izrastao 20 cm, pa sam uskoro, sa samo 14 godina prešao u najtežu klasu Finn. Godine 1978., bio sam juniorski prvak Hrvatske i reprezentativac one “države”. Igrao sam košarku u kadetima Dalvina i baseball u Nade, ali bi se uvijek vraćao jedrenju. Završio sam Srednju tehničku školu – preciznu mehaniku i tri godine studirao strojarstvo.

JAKOV PRKIC/CROPIX

Nakon srednje škole, 1981., poslali su me na silu u “armiju” na godinu dana u Srbiju, Niš i Pančevo, pa mi se više tamo ne ide.

Većina mojih prijatelja jedri, a najčešće smo se okupljali u Mornara. Džeparac sam zaradjivao vadeći prstace, čisteći tapete, noseći cement, a od osnutka ACI-ja kao skiper. Najčešće sam prebacivao jedrilice do (od) Rovinja, Portoroža i Dubrovnika. Na taj način, a i jedreci po regatama krstaša, upoznao sam čitavu našu obalu. Voljeli smo zapivat, pa je ispalo na mene, da sa dvadeset godina naučim svirati gitaru. U početku sam svirao dalmatinske pisme u tri akorda i u dva ritma (valcer i polka). Vremenom su mi počele dolazit pisme, pa sam sve više vremena provodio uz gitaru sam u svojoj sobici ili zabavljajući ekipu sa jedrenja ili iz ulice. Tako je Ban opisao svoje glazbene početke, a njegov kolega Boris Hrepić Hrepa, suosnivač Daleke obale, prisjetio se prvog nastupa benda: “Bilo je to u ljeto 1985. u mjesnoj zajednici pred dvadesetak prijatelja, točno u podne. Mladi je Ban bio, kao i cijeli bend, čista i neponovljiva energija. Odisao je šarmantnom trapavom karizmom kojoj niste mogli odoljeti.”

A tom svojom neponovljivom energijom i karizmom odsad će častiti unuke - svoju malu Palmu, te svoga Juru.