Velika pobjeda malenog Šimuna, samo je ljubio mamu i govorio: 'Nemoj plakati, volim te'

Potresna priča o malom Šimunu Stojanoviću, dvoipolgodišnjem dječaku s amputiranom nogom, koji jedini od 65-ero prijavljene djece nije primljen u vrtić u Županji, prošlog je tjedna dirnula i ujedinila cijelu Hrvatsku. Gledajući video na Facebooku u kojem njegova majka Martina kroz suze govori da ga nisu primili zato što je, navodno, “opasan za sebe i druge”, mnogima se stislo srce, ali i probudio gnjev.

Tisuće ljudi su ga podijelile s jasnom porukom: da dijete koje se od rođenja bori za svaki korak, koje je prošlo dvije teške operacije i u svom kratkom životu doživjelo toliko boli - nije zaslužilo takav tretman.

Danijel Soldo / CROPIX

Iako se ne odvaja od sina otkako ga je rodila, Martina Stojanović želi se vratiti svom poslu pogranične policajke

Zahvaljujući njima ova priča ima sretan kraj, a Šimunova mama Martina (34), granična policajka, i tata Tomislav (37), građevinar, te braća Tomislav (16) i Noa Matija (14) mogu odahnuti. Mali Šimun najesen ipak kreće u vrtić - za početak na jedan sat dnevno u pratnji majke.

- Presretna sam i zahvalna svima. Samo to sam i tražila - da našem Šimunu daju priliku. Ako se zaista pokaže da nije spreman za vrtić, ili bude bilo kakvih problema, spremni smo zahvaliti na prilici. Razumni smo ljudi i dugo smo vagali je li odlazak u vrtić dobra odluka za njega. Na prijavu smo se odlučili tek nakon pozitivnog odgovora pedijatrice, nefrologa i ortopeda. No, uvjerena sam da će se svi u vrtiću, kad ga upoznaju, zaljubiti u njega.

Privatna arhiva

Ispred fotografije dr. Drora Paleyja, liječnika koji ga je operirao u Paley Orthopedic & Spine Instituteu na Floridi.

Šimun je toliko umiljat, vedar, brbljav i druželjubiv da mu još nitko nije odolio. Obožava djecu i stalno ponavlja da će se tamo “igrati, crtati mamu i tatu i spuštati niz tobogan”. Kad je dobio odbijenicu, srce mi je puklo i nisam mu imala snage to reći. Samo sam se rasplakala, a Šimun mi je brisao suze, ljubio me i ponavljao: “Mama, nemoj plakati, volim te” - govori Martina, dodajući da je prvotna odluka bila nesporazum nastao zbog nedostatka informacija o dječakovom zdravstvenom stanju.

Naime, Šimun je rođen s brojnim deformacijama, nedostatkom kostiju, bez čašice u lijevom kuku i bez lijevog koljena te duplikacijom bedrene kosti. Uz to ima i spinu bifidu - rascjep kralježnice zbog kojeg je sa samo mjesec dana operiran u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu. Lanjskog rujna, u Paley Orthopedic & Spine Institute na Floridi, obavljena je i iznimno komplicirana operacija s amputacijom noge, nakon čega je dobio protezu. Zasad samostalno može prehodati desetak koraka, a većinu vremena kreće se uz pomoć hodalice.

Privatna arhiva

Šimun prije odlaska na operaciju u rujnu 2019.

- Zbog visokog tlaka u mokraćnom mjehuru njemu svaka četiri sata treba promijeniti jednokratni kateter, koji izgleda poput vrlo uske slamčice i baca se nakon korištenja. Postupak zamjene je vrlo jednostavan, a za dijete nije ni stresan ni bolan. Mi to radimo četiri do pet puta dnevno, a osim mene, supruga i Šimunove braće, to znaju napraviti i njegove bake, tete, ujna, neki obiteljski prijatelji... Svjesni smo da tete u vrtiću imaju puno posla, ali to sigurno neće biti nikakav problem Šimunovom asistentu, na kojeg ima pravo - objašnjava Martina, koja se, otkako je rođen, ne odvaja od sina.

Veseli se odlasku na selo

Peteročlana obitelj živi u skromnom jednoipolsobnom stanu od 50 četvornih metara, čiji prozor doslovce gleda na vrtić. Od trenutka kad se probudi, Šimun sudjeluje u svemu što njegova mama radi. Ako kuha, dodaje joj lonce, zajedno s njom drži cijev usisavača, pomaže joj stavljati prljavu odjeću u perilicu, a posebno ga veseli pranje prozora, kad je njegov zadatak poprskati po staklu sredstvo za čišćenje. S tatom popravlja sve po kući i tvrdi da je “pravi majstor”. S obzirom na to da je stan skučen, na redovito jednosatno vježbanje odlaze na obližnje igralište za djecu s posebnim potrebama ili baki i djedu u obližnje selo Gradište. Martina je u Americi naučila sistem vježbi kroz igru pa Šimun nije ni svjestan da svaki dan ima fizikalnu terapiju.

Privatna arhiva

S fizijatricom Dayle Jackson na Floridi

Osobito se veseli odlasku na selo jer uživa igrajući se sa šestomjesečnim Simbom, border collijem kojeg su mu krajem ožujka, kao iznenađenje za povratak kući nakon sedmomjesečnog boravka u Americi, nabavili djed Mato i baka Janja.

- Šimun obožava životinje, a Simba je njegov najbolji četveronožni prijatelj. Čim vidi da će pasti, odmah dotrči i pridrži ga, a kad padne, ljubi ga i pomaže mu da ustane. Nedavno je od bake Marice i djeda Antuna dobio i patuljastog zečića Gricka kojeg obožava, zabavlja ga hraniti koke kupusom i maziti bratićevog konja, a životinje kao da osjećaju da je poseban - kaže Martina, dodajući da Šimuna vole i njegovi novi mali prijatelji s igrališta.

Dosad, kaže, nisu naišli ni na kakve predrasude. Djeca mu prilaze, radoznala su i žele se igrati.

- Jedan dječak mu je nedavno rekao da ima super cool robotsku nogicu, drugi mu je darovao autić... Šimun svima prilazi sa širokim osmijehom, a kad se zaigra i ja kažem da moramo doma, odgovara: “Ti idi, mama, ja ću još malo ostati”. Sa sobom uvijek u torbi nosim šarene flastere jer čim vidi da neko dijete ima ogrebotinu, prilazi mu i govori: “Tebe boli, liječit ćemo”. Kad odraste, želi biti liječnik kao dr. Dror Paley, koji mu je operirao nogicu, ili policajac. Kad vidi moje kolege u policijskoj odori, odmah im uskoči u zagrljaj - kaže Martina.

Privatna arhiva

Šimun obožava policajce - s čuvarom reda u West Palm Beachu

Njezin sin nije svjestan da je i njegova mama policajka, jer je nikad nije vidio u odori. Ne zna ni da je 10 godina radila na graničnom prijelazu Županja - Orašje i paralelno studirala kriminalistiku na Policijskoj akademiji u Zagrebu. Diplomirala je baš dok je bila trudna sa Šimunom, a velika želja joj je bila nakon porodiljnog raditi, nastaviti školovanje i završiti magisterij. No, sa Šimunovim rođenjem svi ti planovi pali su u drugi plan.

Ne shvaća da je drukčiji od druge djece

- Kad Šimun krene u vrtić, voljela bih se vratiti na posao, makar na pola radnog vremena. Znam da bih mogla uzeti status roditelja-njegovatelja i primati naknadu, ali još se osjećam društveno korisnom i sposobnom za rad. Volim svoj posao i želim ga raditi. Želim djeci vlastitim primjerom usaditi radne navike i ukazati na neke bitne vrijednosti - ističe Martina, koja do Šimunovog rođenja nije imala pojma da će joj se život preko noći promijeniti.

Danijel Soldo / CROPIX

Stojanovići - tata Tomislav, sinovi Tomislav, Šimun i Noa Matija te mama Martina - žive u stančiću od 50 kvadrata u Županji.

Redovito je išla na kontrole, trudnoća je bila uredna i očekivala je da će roditi zdravo dijete. Umjesto toga, rodila je mališana za kojeg se prvih dana nije znalo ni hoće li preživjeti.

- Bio je to strahovit šok. Bila sam očajna, razočarana, pitala se zašto baš on... A onda mi je moj Tomislav došao i rekao: “To je naše dijete, borit ćemo se za njega po cijenu svega”, i meni se vratila snaga. Bez njega ne bih mogla kroz sve ovo, preteško je. Puno puta smo oboje padali, ali nikada istodobno. A kad bi jedno od nas palo, drugo bi ga diglo i nastavili bismo nekako naprijed. Utjehu smo našli u vjeri, a naša ljubav izdržala je najveći test na koji nas je život stavio - kaže Martina, koja se u Tomislava zaljubila još u prvom razredu osnovne škole, a prohodali su kad je krenula u osmi. S 18 je već rodila prvog sina Tomislava.

Danijel Soldo / CROPIX

Šimun zasad može samostalno napraviti desetak koraka, uglavnom se kreće pomoću hodalice

- Sretna sam što se on i Noa Matija tako zaštitnički odnose prema Šimunu. Prava su velika braća, nikom ne bi dopustili da ga krivo pogleda - otkriva Martina.

Tomislav i Noa Matija treniraju nogomet u vinkovačkoj Cibaliji i sanjaju o karijeri nogometaša, a i Šimun obožava taj sport. Nakon amputacije, prisjeća se njegova mama, imao je užasne bolove, na koje bi zaboravio jedino za vrijeme utakmica Dinama za Ligu prvaka, koje je s tatom gledao na internetu.

Privatna arhiva

Njegov najbolji prijatelj Simba - šestomjesečni border colli, kojeg su mu nakon povratka iz Amerike kupili baka i djed

- Šimun je još mali i ne shvaća da je drukčiji od druge djece, posebniji. Doći će vrijeme kad će to morati spoznati, a mi ćemo dati sve od sebe da prihvati stvari na najbolji mogući način. Medicina svakodnevno napreduje i ja svaku večer legnem u krevet s nadom i vjerom da će sutra biti bolje, da će se otkriti neki novi način kako pomoći mom sinu, ali i svoj drugoj dječici. Ljudi mi često kažu da sam hrabra, ali ja se tako ne osjećam. Ja sam samo mama koja voli svoje dijete i spremna sam učiniti sve za njega, baš kao i tolike druge mame. Znam da moj sin nikada neće plesati balet ni igrati nogomet, ali neke druge stvari vjerojatno može, a to ne znamo dok ne probamo. Na svijetu ima još puno nekih malih “Šimuna” i nadam se da su moje suze pred cijelom Hrvatskom i njima utrle put za bolje sutra. Ovih dana javilo mi se puno roditelja bolesne djece, ali i one zdrave, koja se žele upoznati sa Šimunom. Beskrajno sam sretna zbog toga. Dajte šansu našim hrabrim malim lavovima. Nakon svega, zaslužili su je - napominje Martina Stojanović.

Pročitajte i:

Nini i Mateu korona je uništila vjenčanje: 'Jako nam je žao, ali u ovome ima i nešto pozitivno'

Bolesti unatoč, prehodala je Camino: 'Bila sam oličenje zdravlja, a onda su počele čudne vrtoglavice'

Život meksičkog glumca kao u telenoveli: 'Hepatitis C je najgore što mi se dogodilo'

Kad izgubimo najmilije: Koje su faze žalovanja - što je normalno, a kad nam je potrebna pomoć