Moj život s dijabetesom: "U početku mi je bilo teško prihvatiti dijagnozu, a danas je ona dio mene"

Moj život s dijabetesom tipa 1 izgleda vrlo uobičajeno, a sama dijagnoza nije me zaustavila ni u čemu što sam htjela postići ili doživjeti. Studiram, bavim se glazbom, nastupam, putujem i u slobodno vrijeme uživam s prijateljicama u raznim aktivnostima. Jedina razlika je u tome što moram uzimati terapiju, težiti unosu zdrave hrane i imati fizičku aktivnost.

Terapiju uzimam putem injekcije inzulina koju sama apliciram po potrebi, a imam i drugi, dugodjelujući inzulin koji uzimam jednom dnevno. S obzirom na to da dijabetes utječe na cijeli organizam, obično su mi potrebni i dodaci prehrani kao što su vitamin D, vitamin B12 i folacin. Razinu šećera mjerim putem senzora za mjerenje koji imam na ruci - u njemu se nalazi mala igla koja ima doticaj s krvlju. Senzor je putem bluetootha spojen na aplikaciju koja mi pokazuje razinu šećera u krvi, tako da je s razvojem tehnologije život s dijabetesom maksimalno olakšan, a čak je i zanimljivo vidjeti koliko sada imamo mogućnosti.

U početku mi je bilo jako teško prihvatiti činjenicu da imam dijabetes, ali taj osjećaj me odavno prošao, u potpunosti sam prihvatila ovakav način života jer zbilja ne zahtijeva neke prevelike napore, danas je dio mene. Između ostalog, mislim da svaka promjena sa sobom nosi neku svoju težinu, tako da nije nimalo čudno što mi je trebalo vremena prihvatiti novi način života.

Prvi simptom koji sam primijetila bio je nagli i drastičan gubitak kilograma koji nije imao smisla, budući da sam jela više nego ikad te je to bio jedini simptom neko vrijeme. Nakon otprilike godinu dana, točnije kad sam imala 14 godina, istovremeno i naglo počeli su se javljati drugi neobični simptomi poput pojačane žeđi, učestale potrebe za mokrenjem, umora, slabosti i slabijeg vida. To mi nije bilo čudno jer su se taman javili tijekom ljeta pa sam, naprimjer, žeđ povezivala s činjenicom da je vani vruće, mokrenje kao posljedicu unosa velike količine tekućine, a umor kao posljedicu fizičke aktivnosti tijekom dana provedenog na plaži.

Reagirala je moja mama kojoj su sve te stvari ipak bile sumnjive. Jednog me jutra tako odvela u ljekarnu da izmjerim šećer, koji je bio 30. Samo za usporedbu, uobičajena razina inače iznosi između 5,5 i 7. Mislim da ne moram niti spominjati da su me momentalno poslali na hitnu, nakon čega sam daljnju proceduru stabilizacije i edukacije obavila u bolnici. Na početku sam mislila kako ću tamo biti samo par dana, a onda iz bolnice izaći potpuno zdrava jer o dijabetesu nisam znala ništa. Kao većina ljudi, i ja sam mislila da je dijabetes bolest koju dobiješ jer se hraniš nezdravo, a onda sam na vlastitoj koži osjetila kako to ipak nije tako, te da će moj život odsad izgledati nešto drugačije.

JOSIP MOLER/CROPIX

Što se tiče prehrane, nisam ju trebala pretjerano mijenjati, budući da sam se cijeli život trudila jesti zdravo. Jedino se promijenilo to što sam trebala početi brojati grame ugljikohidrata kako bih znala koliko mi je inzulina potrebno za to što ću pojesti. Ljudi obično misle da, ako imaš dijabetes ne smiješ jesti slatko, no to uopće nije tako. Potrebno je izbjegavati masnu hranu jer ona usporava protok inzulina kroz krv, odnosno masnoća zatvara krvne žile pa je inzulinu teško putovati kroz njih. Stoga čokoladu trebam izbjegavati zato što je masna, a ne zato što u njoj ima šećera.

Potrebu za slatkim nemam često, ali i onda kad ju imam, ne uskraćujem si ništa, već unos samo adekvatno reguliram terapijom i provjeravanjem razine šećera u krvi. Osim masne hrane, primijetila sam da mi šećer dosta povisuju namirnice poput riže, lubenice i pekarskih proizvoda.

Premda mi je na početku bilo teško prilagoditi se, dijabetes me nikad ni u čemu nije zaustavio. Nikad nisam ni osjećala bilo kakav strah da će me zaustaviti, a ograničeno se osjećam jedino kad mi fizički bude baš jako loše pri padu šećera u krvi, što srećom nije toliko često, a i ti trenutci su kratkoročni i prolazni pa mi ni oni ne predstavljaju nikakvo obeshrabrenje. Naravno da bih nekad voljela da mogu pojesti štogod i kad god, a da pritom ne moram uzimati terapiju ili paziti na to koliki mi je šećer, to je nešto što sam prije definitivno uzimala "zdravo za gotovo."