Rene Bitorajac: 'Moja srodna duša je vesela i brižna majka te voljena žena'

Uvijek ste u pokretu, ne možemo vas ni zamisliti na jednom mjestu, je li oduvijek bilo tako?
- Da, ali je meni to potpuno prirodno.

Taj radišni gen vas prati od osnovne škole. Išli ste u glazbenu školu, na dramske radionice, karate, nogomet, čak i u školu jahanja?
- To su bile aktivnosti i nisu bile sve u isto vrijeme, ali svakako sam kao mali bio znatiželjan i pun energije koju je negdje trebalo i potrošiti.

Zašto škola jahanja, gajite li ljubav prema konjima i dalje?
- Školu jahanja sam završio za vrijeme studiranja. Išao sam na brojne seminare i radionice kako bih što više toga vidio i saznao o samoj glumi koja na kraju i nije ispala neka prevelika filozofija. Tako sam između ostalog mislio da nije loše ni znati jahati za eventualne potrebe filma. Onda shvatiš da to nema veze, jer svakako uzmu one koji ne znaju.

Glumite i preko 30 godina, zapravo ste krenuli sa sedam, jeste li uvijek u školi vodili glavnu riječ?
- Nikada. Naprotiv, do sredine srednje škole bio sam grozno sramežljiv i prilično zatvoren za nova poznanstva. Osim toga družio sam se sa starijima, a i ranije krenuo u školu pa sam i tamo bio najmlađi.

U klasi su s vama na Akademiju išli Tarik Filipović, Goran Višnjić, Lucija Šerbedžija, znate li se ikada naći za neku obljetnicu?
- Nažalost ne, ali se vrlo često susrećemo i vidimo. Bili smo odlična i raznolika klasa koja je na kraju dala puno kvalitetnih glumaca. Imali smo i sjajne profesore.

Robert Kumerle je po mnogima najdraži lik iz serije 'Bitange i princeze', poistovjećuju li vas i dalje ljudi s njim?
- Osobno i meni je to najdraži moj lik iz serije. Općenito mislim da su 'Bitange i princeze' scenaristički i glumački naša najbolja humoristična serija, iako nije serija, za kako se kaže, široke narodne mase. Poznata je i po tome da su repriziranja uvijek bila gledanija od samog prikazivanja, a mislim da HRT nikada tu seriju nije doživio kao neki svoj adut. Nikada nije išla u prime timeu. Ipak, ljudima sam danas malo više Krpa nego Kumerle, ali otkad je repriza više Kumerle nego Dr. Kunić.

Igor Mešin i vi ste odličan spoj za televizijske hitove, treba li vam pauza kad radite previše zajedno?
- Naš je druženje je usko vezano uz posao. Radimo šestu godinu na "Supertalentu", isto toliko smo vodili 'Tvoje lice zvuči poznato', a u Ludoj kući igramo u našem zajedničkom showu 'Idemo uživo' koji smo napravili povodom desete godišnjice našeg poznanstva. To smo na kraju razvukli kroz godinu dana kako se ne bi prečesto viđali. Odlično surađujemo i u ovoj količini vremena koje provodimo zajedno vrlo se pristojno podnosimo.

S njim imate i predstavu 'Idemo uživo' u svom kazalištu 'Luda kuća', kako publika reagira na vas?
- A standardno dobro, ha,ha,ha. Publika prepoznaje našu opuštenost i ležernost, to im se očito dopada. Iskoristili smo priliku i s publikom podijeliti dobre i loše strane našeg glumačko voditeljskog posla. Pričamo o svemu, smijemo i sami sebi, a osvrćemo se i na razne televizijske formate. U sve to uključujemo i publiku što zabavu diže i na nivo više.

Nedavno ste predstavili predstavu "Samo preko njega mrtvog" s Janom Kerekešom, kako ste došli na tu ideju?
- To je moj najbolji i najcjelovitiji tekst. Imao sam različitih izleta u pisanju za koje se niti ne zna puno, napisao sam i dvije epizode 'Bitangi i princeza', ali u kazalištu sam uglavnom radio kao koscenarist. Zanimljivo je kod te predstave da nisam bio u planu za ulogu. Jan je promijenio dva partnera i iza sebe već imao 30-ak proba kada me doslovno ucijenio da želi da sam mu partner ja. Nismo imali sreće s terminima i rasporedima glumaca, a općenito je bio problem raditi predstavu dok kazalište još nije bilo ni otvoreno. Danas imamo hit u Ludoj kući, triler komediju na koju publika odvaljuje.

Stignete li od silnih poslovnih obveza sudjelovati u dnevnim aktivnostima Gabriela i Larise?
- Ma koliko god radio, obitelj je na prvom mjestu. Malo je bila gužva i s dvostukim probama ali sve se stigne uz dobru organizaciju, a organizacija zvuči ovako: 'Ženo molim te, razvezi djecu', dođem tek kasnije, ha, ha, ha. Gabriel igra nogomet u NK Trnju, Larisa svira klavir i ide na ritmiku. Ipak nastojim što više vremena provoditi s njima, stignemo u kino, vikendom na izlet a i oni su ljubitelji 'Lude kuće', pogotovo otkad imamo i dječju predstavu.

Koja vam je najdraža aktivnost s njima?
- Druženje u i oko naše drvene kućice u Gorskom kotaru, bilo ljeto ili zima.

Supruga Ana i vi ste ušli u biznis zajedno, otvorili ste igraonicu, no posao nije dobro prošao, jeste li izvukli lekciju iz toga?
- Ne, posao je zapravo cvjetao. Ja sam u tom istom prostoru tada imao 80 klinaca u dramskim grupama koje su vodili diplomirani glumci, a rođendaonica je bila vrlo popularna. Međutim, biti svoj na tuđem, mislim pritom na najam, je nešto što me definitivno sputavalo da napredujem. Tako da je lekcija zapravo, svoj na svome. Zato se i dogodila 'Luda kuća'.

Vaše bračne vode su mirne i staložene, u čemu je ključ?
- U neiznošenju prljavog veša! Šalim se. Ma nemam pojma. Jednostavno ako imaš sreće, zbilja možeš naići na sebi srodnu dušu. Moja srodna duša je pozitivna, vesela, brižna majka i zato je voljena žena. Na kraju, ja sam jedna prekrasna topla osoba, prepuna razumijevanja ha, ha, ha...

Je li se riješio sudski slučaj u kojem ste se sudili s osiguranjem i kazalištem u Pazinu zbog požara koji je izbio na vašoj predstavi?
- Ma sudim se ja već s novima. Ono iz Pazina je crna epizoda na sramotu tadašnjeg vodstva 'Spomen doma' koje je neslavno završilo po njih.

Đuro i vi također imate sjajnu kemiju, kada se ona dogodila među vama?
- Poznajemo se točno 21 godinu. Upoznali smo se na snimanju nezapaženog slovenskog filma pa je nakon toga bio red da se malo trgnemo. Radili smo na sjajnim projektima. Igrali glavne uloge u filmu koji je dobio Oscara, surađivali u najgledanijoj seriji na ovim prostorima "Naša mala klinika", a naše prijateljstvo i našu zajedničku crtu, naš poduzetnički duh, ovjenčali otvaranjem jedinog privatnog kazališta sa svojom dvoranom, Luda kuća. Ali to nije sve! Upravo na Novoj tv kreće serija u kojoj glumimo partnere u odvjetničkoj firmi. Super funkcioniramo, iako smo prilično različiti. Đuro je institucija koja sada ima i životnog iskustva. Pravi je, kako bi on rekao 'merak' provoditi vrijeme s njim.

Zapravo ste Oskarovci, obraćate li se jedno drugom sa šefe, poštovani kolega Oskarovac ili…?
- Ja njemu Đurice, on meni Pitonjac. Duga je to priča.

U Metastazama i ZG80 ste navijač Krpa, gdje ste tražili inspiraciju za lik?
- Takvih likova sam se nagledao u životu, danas ih ne srećem ali eto, upravo me takav jedan obilježio u karijeri. Rijetko ili nikada igrati dva puta istu ulogu na filmu. Šuška se i treći.

Je li vaša odluka da date otkaz u matičnom kazalištu Kerempuh zbog SP u Japanu i Koreji, najbolja odluka vašeg života?
- Nisam ga dao samo zbog prvenstva, ali je svakako bio jedan od razloga. Imao sam osjećaj da u angažmanu ne napredujem na pravi način i da mogu puno više. Jednostavno igraš ono što drugi žele da igraš, kod koga žele i s kim žele. A onda bi još radili za vrijeme prvenstva! Volim nogomet, ali nisam više tako zaluđen s njim. Bio je to do nedavno moj najhrabriji potez u životu.

Jeste li motor spreman za zimski san ili je još uvijek aktualan?
- Evo ga ispred zgrade. Nema spremanja motora. Jedino s njim mogu točno znati koliko mi do nekuda točno treba vremena. Jednostavno ne mogu shvatiti da se toliki broj ljudi u ovako krcatom gradu još nije prebacilo s četiri na dva kotača, pa makar na bicikl i romobil.