Što nam govori posljednja naslovnica Voguea, osim da je starenje i dalje grijeh?

"Izgledaš super za svoje godine", je toliko otrcan i uvredljiv "kompliment" da bi ga trebalo zakonom zabraniti. Svi ti razgovori i teme o inkluziji, a na svakom koraku posramljujemo ljude koji su prešli četrdesetu. Galama koja se podigla oko naslovnice rujanskog izdanja američkog Voguea gdje su supermodeli iz 90-ih - Cindy Crawford, Naomi Campbell, Linda Evangelista i Christy Turlington - obrađeni do neprepoznatljivosti, još jednom u fokus stavlja način na koji promatramo proces starenja.

Danas je u Glorijinu redakciju stiglo rujansko izdanje Voguea. Naslovnica i editorijal stvarno izgledaju groteskno. Nemam blagog pojma zašto je uredništvo Voguea odlučilo uništiti fotografije žena u srednjim godinama. Umjesto da su ih prikazali onakvima kakve uistinu jesu - savršeno nesavršene - od njih su napravili karikature i žene koje ne stare. Ne znam što o tome misle zvijezde s naslovnice, ali da sam na mjestu Cindy Crawford ozbiljno bih poludjela - jer su predivnu zrelu ženu unakazili lošim retuširanjem.

PRIVATNA ARHIVA

Mogla je to biti dobra poruka tinejdžericama i ostalim ženama, ali umjesto prilike da vidimo predivne manekenke koje su prigrlile proces starenja te su prikazane onakvima kakve jesu – žene u pedesetima bez filtera, dobili smo beživotnu priču. Kao da nitko od nas ne želi gledati žene koje se vole. A pogotovo ih ne želimo gledati kako slave svoju zrelost. Sramotno je što prisiljavamo žene da se osjećaju kao da ne žele ostarjeti. Kada lažete o godinama, uskraćujete si da uživate u svakom periodu svoga života. Kada bismo promijenili svijest o starenju, bismo li se počeli bolje osjećati u vlastitoj koži? Možda ne biste obrisali fotografiju na kojoj ste ispali grozno. Koja od vas voli kad ih netko fotografira? Analiziramo li otpor prema fotkanju, što bismo otkrili? Vjerojatno nametnutu društvenu konstrukciju ljepote. Koračamo kroz život bez svijesti o tome tko smo. A Vogueova obrađena naslovnica nekadašnjih supermodela dopušta ageismu da bude prikazan u svom najkičastijem obliku.

Vogue u kojem rade i urednice srednjih godina promovira ideju da nikada ne bismo trebale ostarjeti i da je to nešto čega se moramo sramiti. Naravno da je starost ponekad okrutna i teško se nosimo s njom, ali ovakvim naslovnicama sigurno ne pridonosimo promjeni. Mnogi će reći da Vogue prodaje iluziju, ali možda tu iluziju ljudi više ne žele. Stalna želja za savršenstvom (fotografije provučene kroz filter) uzrokuje da se mlade generacije osjećaju loše. Ono ubija svako veselje. Često gledam kćeri tinejdžerice svojih prijateljica koje su nezadovoljne svojim izgledom. To me frustrira jer već na početku života osjećaju pritisak društva vezan za svoj izgled.

Današnji su tinejdžeri, mnogo više od moje generacije, opterećeni svakim djelićem svoga tijela. Pitaju se jesu li im noge predebele, struk preširok, razmak između trepavica prevelik... Čini mi se da se nikada u povijesti nismo toliko uspoređivali s drugima kao što to činimo danas. Tinejdžericama je svaki novi dan poput igara gladi. Na društvenim mrežama objavljuju videa gdje se spremaju za školu, sjede u tramvaju, i onda čekaju da im netko napiše: ‘Prekrasna si‘, ‘divna‘, ‘kosa ti je vrh‘, ‘top obrve‘. Ali čim izostane pozitivan komentar, osjećaju se kao da im se svijet srušio. Njihove slike provučene su kroz filtere, jer im se ne sviđa kako izgledaju u stvarnosti. Vjeruju da neće postići željeni efekt ako pokažu svoje pravo lice. To je tužno. Učimo djecu da ne smiju biti bez mana. Trebali bismo prihvatiti starenje, a ne od toga raditi dramu. Vogue je imao odgovornost prikazati istinu o starenju i promovirati poruku kako je ono neizbježan dio života, ali umjesto toga pokazao nam je beživotne žene koje ne sliče sebi. Šteta.