TOMISLAV KRIŠTO/CROPIX
O RODNOM GRADU

Perica Martinović: "Roditi se u Dubrovniku - velika je sreća i privilegij"

Dramsku umjetnicu rođenu i odraslu u Gradu, uvelike su oblikovale Dubrovačke ljetne igre: kći Miše Martinovića, legende hrvatskog glumišta i Igara, od djetinjstva je statirala i poslije glumila u predstavama u kojima je ostvarila neke od svojih najvećih uloga, a ove sezone nastupala je u predstavi "Ekvinocijo" u režiji Krešimira Dolenčića.

Dramsku umjetnicu rođenu i odraslu u Gradu, uvelike su oblikovale Dubrovačke ljetne igre: kći Miše Martinovića, legende hrvatskog glumišta i Igara, od djetinjstva je statirala i poslije glumila u predstavama u kojima je ostvarila neke od svojih najvećih uloga, a ove sezone nastupala je u predstavi "Ekvinocijo" u režiji Krešimira Dolenčića.

Nitko od nas nije mogao birati roditelje ni mjesto rođenja, a ja smatram da je roditi se u Dubrovniku - velika sreća i privilegij. Život me uistinu pomazio i što se tiče roditelja, i što se tiče mojeg grada. Dubrovnik je grad teatar, grad pozornica. Kad se u njemu rodiš, nekako je prirodno da završiš kao umjetnik, posebice ako odrastaš u kući glumca i kazališne inspicijentice. Prva sam generacija dječjeg zbora Mali raspjevani Dubrovnik, koji je osnovao i godinama vodio maestro Đelo Jusić, s kojim sam svake subote nastupala na sceni Gradskog kazališta Marina Držića. Nakon toga uslijedila je uloga male Fate u predstavi ‘‘Hasanaginica‘‘ i to su bile moje prve rečenice progovorene na daskama koje život znače. Onda je došla gimnazija, gdje me je moja razrednica Vinka Jurica osvijestila da je kazalište moja budućnost i u tome me svesrdno podržavala, pa je tako krenula i moja kazališna igra u studentskom teatru Lero. Nakon gimnazije odlazim u Zagreb gdje upisujem Akademiju dramske umjetnosti koja me opet vraća u rodni grad. Naime, 70-ih godina prošlog stoljeća su studenti glume, pogotovo mi iz Grada, masovno volontirali i statirali na Igrama. Igre su tada bile pojam, izvodile su se velike kazališne predstave, koje su radili veliki redatelji i veliki glumci. Divni studentski dani, ili kako bi rekao naš neprežaljeni Arsen Dedić - dani nostalgije, ljubavi i siromaštva.

image

Perica kao djevojčica

NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX - PRESLIKA IZ OBITELJSKOG ALBUMA

Tijekom studija počele su dolaziti i prve uloge na Dubrovačkim ljetnim igrama; iako mi je otac bio Miše Martinović, nikada nisam osjećala teret svog prezimena, nitko mi nikad nije spočitnuo da imam protekciju. Možda zato i što sam žena. Uvijek kažem da je prostor scene najpravednije mjesto na svijetu. Kad se na nju popneš - ili postojiš, ili te nema.

Već kao studentica druge godine Akademije dramske umjetnosti igrala sam u "Hamletu" što ga je na scenu postavljao redatelj Dino Radojević, kao dvorska dama i prva glumica u glumačkoj družini. U režiji Ivice Kunčevića igrala sam Krizotemidu, pa Elektrinu sestru u ‘‘Elektri‘‘ Dominka Zlatarića, potom sam kod Tomislava Radića u ‘‘Kafeteriji‘‘ igrala Anicu balerinu uz briljantnog Izeta Hajdarhodžića i svog oca Mišu Martinovića. Bilo je to 1978. i radilo se o prvoj izvedbi te Goldonijeve drame na Dubrovačkim ljetnim igrama. Igralo se na Gundulićevoj poljani, a kasnije i u kazalištu Marina Držića. Na Igrama se ova predstava održala punih deset godina, što je danas nezamislivo.

image

Perica i njen brat Maro su glumci, kao što je to bio i njihov otac Mišo, a majka Lidija bila je inspicijentica u kazalištu Marina Držića

NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX - PRESLIKA IZ OBITELJSKOG ALBUMA

Nakon mog diplomskog ispita na Akademiji u klasi Joška Juvančića, velikog redatelja i također rođenog Dubrovčanina, igrala sam Pavlu u ‘‘Sutonu‘‘, drugom dijelu Vojnovićeve ‘‘Dubrovačke trilogije‘‘. Onda su uslijedile ‘‘Feničanke‘‘ na Lovrijencu, jedna od najboljih režija Paola Magellija, pa njegov ‘‘Dundo Maroje‘‘ na ruševinama - kao slutnja agresije koja se ubrzo i dogodila. Kazališni kritičar Hrvoje Ivanković za tu je predstavu napisao da je prekretnica u hrvatskom teatru. Zatim slijede divne predstave opet u režiji Paola Magellija kao što su ‘‘Grižula‘‘ i ‘‘Ptice‘‘. Bilo je tu još puno predstava, no u posebnom sjećanju ostao mi je Vojnovićev ‘‘Ekvinocijo‘‘ u režiji Joška Juvančića. Igrali smo na bajkovitom Lokrumu, na stijenama okrenutim prema Italiji, i mislim da je to najveća i najambijentalnija predstava u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara.

Bila su to divna vremena, družili smo se u Oceanu na Pilama - bio je to restoran s roštiljem čiji su nas vlasnici nerijetko trpjeli do jutra. Okupljali smo se i u legendarnom Taliru kod dragog Frane Cetinića te na skalinama od jutra do mraka raspravljali o ulogama, kako smo odradili probu, što treba popraviti i kako dalje.

image

Perica Martinović

NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX

Danas su neka druga vremena, manje je druženja, ali veselim se jer u ‘‘Ekvinociju‘‘ sam igrala Mariju od poste, u predstavi koju je režirao Krešo Dolenčić. Igrali smo je na Posatu, beskrajno su me veselili čaroban prostor, moje kolege, i sjajna predstava. Sve u čast našeg najdražeg mentora i profesora Joška Juvančića, našega Jupe.

Linker
04. studeni 2024 03:47