Porazgovarali smo sa svestranom i vrlo plodnom književnicom Rosie Kugli (55) koja je u samo dva tjedna uspjela promovirati čak dvije svoje knjige. Jedna je bila biografskog žanra o slavnoj braći Martinu i Valentu Sinkoviću po naslovom ‘‘Zlatni zaveslaji braće Sinković‘‘, a druga edukativne tematike ‘‘Dvostruka igra - lažni profil", koja tematizira ključne probleme s kojima se mladi suočavaju u digitalnom okruženju. Ova rođena Zagrepčanka, po struci pravnica, počela je pisati u teškom životnom razdoblju, a pisanje joj je postalo ne samo utjeha, već i profesija. Piše ljubavne romane, autobiografije naših poznatih sportaša, knjige za mlade, edukativne knjige, one o muško -ženskim odnosima, i u svemu jednako dobro pliva. Kod nje tipkovnica ne miruje i već ima nove ideje, a možda svjetlo dana ugleda i roman koji bi se bavio i početkom njezine karijere kao pravnice.

Koliko ste knjiga do sada napisali?

Do danas sam napisala trideset knjiga i okušala se u svim žanrovima od slikovnica, knjiga za mlade, ljubića, krimića, biografija priča... Pišem jer vjerujem da riječi imaju moć – moć da pokrenu, probude, iscijele, zabave i u konačnici, ostave trag.

Od kuda pravnica u spisateljskoj profesiji? Kada ste počeli ozbiljno pisati?

Pravni fakultet bio je logičan nastavak mog školovanja, no pisati – onako ozbiljnije – počela sam kad mi je bilo najteže, u jeku gadne brakorazvodne parnice kad sam ostala sama s dvoje male djece, bez posla i doslovno bez krova nad glavom. Puno mi je ljudi dobronamjerno savjetovalo da se okanim pisanja, da radim nešto od čega ću moći živjeti, ali nisam ih poslušala. Nisam zažalila, iako nije bilo lagano. Tisuću puta sam se pitala, kad sam u noći, umorna i crvenih očiju, lupkala po tipkovnici – ‘‘Pa dobro, zašto ja to radim‘‘? Hoće li itko ikad pročitati ove retke? No, ako želite uspjeti, morate “odsvirati“ crne i bijele tipke zajedno! Danas je pisanje i moja terapija, moj način izražavanja, progovaranja o temama o kojima se šuti, koje se guraju pod tepih, od kojih se bježi...

S braćom Sinković na promociji knjige Zlatni zaveslaji braće Sinković

GORAN MEHKEK CROPIX

Jeste li ikada radili u struci?

Prve pravničke godine provela sam na odjelu za maloljetnike uz sutkinju Lanu Peto-Kujundžić gdje sam se susretala s izuzetno teškim pričama. Jedna od njih bila je okidač za roman Hod po rubu. Knjiga o vršnjačkom nasilju koju sam napisala u suradnji s novinarkom Marijanom Pleše postala je zaštitni znak javnozdravstvene kampanje „Nije cool biti bully“. Tada sam shvatila da možda neću braniti slučajeve u sudnici, ali ću ih ispisivati kroz književnost. U svakom slučaju, pravo mi je itekako poslužilo i u pisanju biografije odvjetnika Silvija Degena.

Vrlo ste svestrani u odabiru tema. U čemu najbolje plivate?

U ljubavnim romanima obrađujem ljubav, u povijesnim povijest, u biografijama živote ljudi koji su ostavili neki trag u sportu, kulturi, pravu, znanosti. Ipak, najviše volim pisati za mlade. Mladi su najzahtjevnija, ali i najvjernija publika. Ako napišete knjigu koja ih gađa u srce, u njihovu borbu, u njihove nesigurnosti i snove – vraćaju vam višestruko. Mladi su moja najvjernija publika. Kada mi kažu: „Hvala što nas vidite. Hvala što pišete o nama", tada znam da beskrajni sati noćnog pisanja imaju smisla.

Planirate li možda napisati roman o domaćem sudstvu koji bi s obzirom na brojne afere lako mogao biti i krimić?

Već su me više puta pitali kada ću svoju priču pretočiti u roman – onaj o borbi malih i obespravljenih ljudi s umreženim moćnicima i pokvarenim odvjetnicima, sustavu koji melje. Nisam bila spremna, no piscu je vrijeme najbolji saveznik. Mislim da će taj trenutak kucnuti uskoro. Bit će to roman, krimić, sudska drama i osobna ispovijed. Knjige "s ključem" uvijek pronađu svoje čitatelje – osobito kad otključaju priče o kojima svi šute.

Na promociji knijge ‘Dvostruka igra - lažni profil‘ s voditeljicom Odijela za promicanje mentalnog zdravlja Danijelom Štimac Grbić voditeljicom Odijela za promicanje mentalnog zdravlja i Ellom Selak Bagarić, voditeljicom Centra za zdravlje mladih

TINA MIHOLIć

Tko su vam kao mladoj bili književni uzori?

Bila je nevjerojatna sreća i, rekla bih, privilegija, odrastati u obitelji u kojoj je knjiga bila suputnik, prijatelj, utjeha i učiteljica. Tako sam imala na stotine književnih uzora i od svakog ponešto naučila. Od klasika do suvremenika, od bajki do ozbiljne proze, svaki redak koji me dotaknuo ostavio je trag. A upravo ti tragovi oblikovali su moj put, i kao čitateljice, i kao spisateljice.

Volite li više poklanjati ili dobivati knjige?

Volim dobivati knjige jer svaki novi naslov za mene je obećanje jednog novog svijeta, divnog putovanja. Ipak, moram priznati više ih volim poklanjati. Postoji nešto čarobno u trenutku kada knjigu, ne samo predmet, već dio sebe uručite nekome.

Što donosi vaša sljedeća knjiga?

To je tajna.

Najdraži roman?

Psihološki roman ‘‘Između‘,‘ mlade splitske autorice Magdalene Mrčele. Taj roman do sada je spasio pet mladih života, a to definitivno nema cijenu.

Najdraži književni lik?

Violette Toussaint, čuvarica groblja u jednom malom mjestu u Burgundiji iz romana Svježa voda za cvijeće autorice Valérie Perrin.

S akademikom Davorom Miličićem i redateljicom Irenom Škorić

PRIVATNA ARHIVA

Krimići ili ljubići?

Uvijek sam za ljubav!

Self help ili edukativna literatura?

Edukacija.

Najdraža domaća književnica?

Magdalena Mrčela.

Najbolje ekranizirani roman?

Pohane zelene rajčice (Fried Green Tomatoes).

Najdraže štivo na kazališnim daskama?

Crvena voda, nagrađivani roman Jurice Pavičića.