Mlade nade studija Glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u klasi nagrađivane redateljice Dore Ruždjak Podolski pred prepunom dvoranom odigrale su pet izvedbi svojeg zadnjeg ispita iz glume.
Biti glumac danas znači biti više od samo izvođača – to znači biti hrabar, biti nositelj promjene, nositelj svijesti. Biti umjetnik u današnjem društvu predstavlja jedno od najuzbudljivijih putovanja na planeti. Predstavljamo vam studente završne godine studija Glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u klasi nagrađivane redateljice Dore Ruždjak Podolski.
OGLAS
Oni su direktno iz legendarne „Ćelave pjevačice“ Eugènea Ionesca uskočili u stvarnost i pred prepunom dvoranom odigrali pet izvedbi svojeg zadnjeg ispita iz glume. Nakon toga će svatko od njih na samo svoj način ostavljati tragove u budućnosti kulturne scene. Šestero talentiranih glumaca u potpunosti su uronili u svijet gdje granica između stvarnog i nestvarnog nestaje. Ovo nije samo završni ispit – to je eksplozija apsurda, satire i raznih refleksija. I generalna proba za umjetnički život koji slijedi.
Pitali smo ih zašto gluma. Pitali smo ih kako su se slagali s Ćelavom pjevačicom. Pitali smo ih o čemu sanjaju.
A prvo smo njihovu profesoricu pitali da nam otkrije ljepotu cijelog procesa i njegovih šest karizmatičnih protagonista.
„Vidjevši svoju ovogodišnju glumačku klasu na listi – intuitivno sam odmah znala da ćemo raditi „Ćelavu pjevačicu“ I. Ionesca. To remek djelo sam kao kazališna umjetnica željela raditi već dugo, dugo pa je posebna magija bila stvarati ga iz pedagoške pozicije zajedno u viziji s ovim mladim ljudima. Oni su kreativni, slobodni, hrabri i svoji. U svaki djelić predstave utkana je njihova mašta i oni donose sa sobom puno više nego što se jedan umjetnik može nadati. Živimo u vremenima sinhroniciteta. Danas je život i više nego apsurdan. Smiješan – gorak – tragičan u isto vrijeme. Tijesne cipele, satovi s klatnima, zrcala koja odražavaju stvarnost u našem životu kao i u onom na sceni. U ovom procesu sam nekako shvatila da je uloga umjetnika zapravo da djelić stvarnosti, kakva god bila, prenese na pozornicu u nadi da će dio naših nastojanja naći put do srca publike.", rekla nam je Dora Ruždjak Podolski.
OGLAS
REA BUŠIĆ (29)
"Za vrijeme lockdowna shvatila sam koliko me umjetnost ispunjava i da nemam što izgubiti ako odem na prijemni ispit iz glume. Sad sam u tom svijetu pet godina i često razmišljam što me goni da se bavim glumom i dalje. Možda zbog fascinacije ljudima i pojavama, težnje za igrom i prisutnošću, borbe s vlastitim demonima, dijeljenja radosti s drugima, zbog vjere u to da umjetnost ostavlja utisak na čovjeka koji ga može vratiti u neke prvotne postavke iz kojih vučemo ljepotu života. Sigurno i zbog ranjivosti.
Na prvu mi je “Ćelava pjevačica” djelovala ćelavo, nečitljivo u današnjem vremenu, ali sve većim iščitavanjem postajalo je sve bizarnije koliko su te rečenice aktualne danas. Ljudi stalno žure, govore da popune tišine i izbjegnu iskrenost, stavljaju ljušture na sebe, nadograđuju se pod pritiskom drugih jer misle da nisu dovoljni onakvi kakvi jesu. Sve je to preslika i funkcioniranja našeg društva. Apsurdno je koliko smo inertni, koliko mislimo da smo nedovoljni, koliko licemjerja postoji na svijetu i koliko smo se u stanju nesporazumijevati.
OGLAS
Moj lik je služavka Marija. Odlučila sam ju prikazati u modernoj verziji ropstva, u obliku humanoidnog robota koji je ponekad više čovjek nego čovjek sam. Potaknuo me na to članak o robotu koji je počinio suicid jer nije više mogao podnijeti ljude i njihove zahtjeve. Marija je oda služavkama u dramskim tekstovima. Upija sve što se likovima događa kroz komad, ali svojim čistim bivanjem kontrira drugima. Također, odraz je svega što je čovjek sposoban zbog svoje potrebe za nadređenošću upisati u robota ili bilo kakvo živo biće.
U budućnosti bih se voljela više okušati u pisanju, u stvaranju glazbe, u nekom sočnom trilerskom TV serijalu ili filmu poput ‘Za danas toliko‘. Voljela bih se baviti još više ranjivošću i ljepotom. Raditi Shakespearea i Čehova. Voljela bih biti dio kolektiva koji brine za svoje ljude i podržava njihov rast i razvoj".
ANA DORA BAJTO (25)
"Iako ni sama nisam znala zašto točno baš gluma, nešto me vuklo tamo. U glumi sam se prvi put okušala u sedmom razredu. Do tad sam već išla u glazbenu školu i na plesne treninge pa mi je ideja toga da se bavim nečime što objedinjuje i glazbu i ples i toliko toga drugoga bila vrlo primamljiva. Tako sam krenula na dramsku kod Marine Kostelac koja je prepoznala moj talent i od tad do danas mi je, uz moju obitelj i cijela obitelj Kostelac velika podrška. Osim što u glumi možeš biti sve i naučiti mnogo novih vještina, ono zbog čega za mene ne postoji ljepši posao na svijetu su povezanost i istina, ljudskost - kad se sve to spoji, publika ne može ostati ravnodušna.
OGLAS
Ćelavu pjevačicu isčitavam u današnjem političkom kontekstu kao podsjetnik na apsurdnost našeg svijeta i višak riječi bez sadržaja koji je tu samo da se nešto kaže dok pokušavamo održati sliku sebe koju smo stvorili za svijet.
Moj lik, vatrogasne časnice predstavlja “traženje problema gdje ga nema” samo da bi ga ipak riješila i time si dala svrhu jer ni časničko ordenje nije dovoljno da utaži glad za priznanjem. Ona pozornost traži na razne načine, a kad ju dobije, prepadne se zajedno s tom silnom vatrogasnom hrabrošću kojom se ponosi.
Budućnost, neka me iznenadi. Kako sam završila preddiplomski studij glume i lutkarstva u Osijeku, ljudi me često pitaju želim li se u budućnoati baviti lutkarstvom, glumačkim kazalištem ili filmom i uvijek im odgovaram da zasad želim - sve. U svemu pronalazim strast i vjerujem da će me život odvesti na pravi put kojim ću ostaviti neki trag i radom utjecati na ljude na kreativan i pozitivan način".
MELISA JAKUPOVIĆ (26)
"Glumu sam upisala zato što obožavam osjećaj adrenalina koji mi donosi i zato što me stavlja izvan zone komfora. Tek sam u srednjoj školi to zapravo osvijestila, kad sam se upisala u dramsku grupu, ali kao i velika većina, nekako znaš već od malena da to imaš u sebi, jer si ti onaj koji uvijek nasmijava obitelj, radi imitacije i glupira se. Zanimljivo je što sam kao dijete bila dosta tiha u društvu, ali kako sam odrastala, sve sam se više oslobađala, čemu je puno doprinijela gluma, ali i moj konstantni rad na sebi i uzgajanje ljubavi prema sebi koje smatram ključnima za opstanak u današnjem društvu. Bitno je biti Ok sa samim sobom, kako bi mogao biti Ok s drugima.
Svi prolazimo kroz iste stvari i svi samo želimo ljudsku toplinu i povezanost. Naša diplomska predstava Ćelava pjevačica dobro reflektira tu sliku društva u kojem se nalazimo i razne neuroze i nelogičnosti našeg vremena. Ludo je kako se u apsurdnom komadu iz 20. stoljeća može naći toliko poveznica s današnjicom. Uvijek me fascinira kako se povijest često ponavlja, pa smo mi tako prepoznali i smjestili kontekst naše predstave upravo u trenutnom načinu komuniciranja svijeta. Neprisutnost, nemiri, nestrpljivost i nerazumijevanje tako se lako potkradu u svakodnevni život, a onda posljedično tome utjehu ne tražimo u ljudskom kontaktu, već trebamo ‘quick fix’ koji nam nose društvene mreže. Nisam protivnik tehnologije i mislim da je toliko dobrog proizašlo iz njenog razvoja, ali treba znati kada stati i kada se isključiti i vratiti realnosti. Sjesti ponekad sam sa sobom na 10 minuta u tišini, sjesti s prijateljem na kavu bez mobitela, izdržati neku neugodnu emociju i pitati se otkud dolazi, a ne ju trpati pod tepih i posegnuti za najbržim rješenjem.
OGLAS
U predstavi igram gđu Martinić koju obožavam i nekako se spontano kroz proces izgradila dosta rano, a nisam ju takvu vizualizirala dok sam čitala komad. Ona meni dođe kao neki ispušni ventil, super mi je što ima toliko strasti u njoj, želje za svačim nečim. S druge strane, nekad toliko odluta u mislima i tu sam se nekako i povezala s njom jer i za mene se osobno ponekad čini kao da sam u oblacima i nekom svom svijetu. Gđa Martinić nema puno strpljenja i nema baš svijest o društvenim situacijama pa joj često izlete frustracije što ju čini humorističnom i pravi užitak za igrati.
Završavam studiranje s jednim divnim, životnim komadom s dobrom porukom i divnim ljudima pored sebe, kojima vjerujem i koji su mi inspiracija. Sebi u daljnjoj karijeri želim projekte koji me vesele i obogaćuju. Vidim se i na filmu (koji je moja ogromna ljubav) i kazalištu koje me prizemljuje i oplemenjuje. Samo nek je posla! Zahvalna sam što se mogu baviti njime i što mogu nositi bogatstvo priče i dijeliti ga s drugima".
MATKO JUKIĆ (23)
"Gluma je naprosto oduvijek bila dio mene. Još od malih nogu išao sam na dramske skupine i znao sam da će samo to biti moj put. Iako sam se neko vrijeme bavio klavirom, gluma mi je uvijek bila u pozadini, kao nešto što me privlači, ali nekako ostavljam za kasnije. Kad sam odlučio da želim studirati samo glumu, nisam više imao nikakvih sumnji – znao sam da je to moj pravi put. Često se pitam što me zapravo nagnalo na tu odluku – možda to što sam na sceni uvijek ja, ali istovremeno neki drugi ja. Možda to što me zanimaju tuđe ljudske priče. A možda i samo želja da jednog dana pobijedim u Plesu sa zvijezdama.
Gluma mi daje ono što nijedno drugo zanimanje ne bi – vječno istraživanje, igru, radoznalost i priliku da promatram i druge i sebe.
Kad smo saznali da radimo Ćelavu pjevačicu, bio sam presretan jer je komad pun cinizma i humora, a duboko u sebi i poruka koju nosi tekst je nevjerojatno snažna. Tek kada smo krenuli detaljno analizirati tekst i istraživati likove, shvatio sam koliko su apsurd, ponavljanje i floskule danas prisutne u svakodnevnom životu. Frustrirajuće, ali na neki način istinito. I zato mi je Ćelava pjevačica toliko važna, jer to sve istražuje, a istovremeno nas podsjeća na to koliko su ljudi danas često površni i kako živimo u tim nekim automatskim odgovorima.
OGLAS
Moj lik, Martinić, je pravi "people pleaser", netko tko stalno pokušava ugoditi drugima i biti po volji svima oko sebe. Iako nisam toliko ekstreman kao on, prepoznajem se u tome. Svi mi ponekad padnemo u tu zamku, kada više brinemo o tome što drugi misle nego o tome tko smo mi zapravo. I dok se trudimo zadovoljiti druge, zaboravljamo sebe. Bilo mi je intuitivno lako povezati se s njim jer i sam znam koliko je teško reći "ne" kad osjećaš da trebaš sve zadovoljiti. Tako sam i Martinića zamislio – kao nekog tko na kraju gubi sebe pokušavajući udovoljiti svima, što je nešto s čim se svi možemo povezati.
Kazalište mi je najvažniji segment moje karijere jer mi daje priliku da se izrazim na daskama, da uživam u live izvedbama i da osjetim tu nevjerojatnu energiju koju samo kazalište može pružiti. No, volio bih isprobati i televizijske serije i filmove, jer mislim da u tim formama mogu pronaći nove izazove i iskustva koja bi me obogatila kao glumca. Želim rasti kao glumac, učiti kroz različite uloge i stalno se izazivati u novim projektima. Gluma mi daje priliku da istražujem i igram se s različitim svjetovima i likovima, i nadam se da ću imati priliku to raditi kroz razne projekte i uloge".
DOMAGOJ IKIĆ (26)
Glumom sam se počeo baviti u trećem razredu srednje škole iz čiste znatiželje koja se brzo pretvorila u užitak i iskrenu ljubav. Što se mog lika tiče, teško ga je razumno predstaviti i odrediti. S obzirom da je apsurd taj koji “vlada” tijekom cijele predstave. Nema previše psihološkog realizma, tako da kad možda i misliš moj lik bi tako i tako reagirao, desi se “iznenađenje” što rezultira apsurdom. Međutim, možda možemo reći da je smo “on + ja” nekakva “glava kuće”. Ali s obzirom da su to sve zapravo maske u našim životima, one često padaju, pa na površinu izadje nekakva kontra.
Gospodin Smith/Kovač je još jedan slijepi putnik koji misli da je nešto što nije, što je i danas jedan od većih problema svakog pojedinca. Ne bih htio apsurd isključivo gledati i uspoređivati kroz politički aspekt. Apsurd je svuda oko nas. Na svakom koraku. Prisutan je u svakom sloju društva, u svakom poslu. Potrebno je samo malo bolje pogledati srž svakodnevnih stvari i vrlo brzo se pronalazi apsurd.
Što se tiče moje budućnosti, želim se baviti glumom dok god u njoj uživam i dajem svoj maksimum. Ne znam što sutra nosi. Možda se probudim i odlučim da se želim baviti vrtlarstvom. Svakako mi je najbitnija ljubav prema onom što radim i unutarnji mir".
MARGARITA MLADINIĆ (26)
"Ja sam novopečena veganka, prerano umirovljena balerina, timska igračica, rođeni hedonist i prva žrtva svakog lijepog izloga u gradu. Glumu sam upisala jer jedino s dramske u školi nisam markirala. I jer sam htjela biti sve. U glumi jedan dan mogu biti doktorica, drugi, pak, pravnica, a već treći alkoholičarka. Kud ćeš ljepše? A i ako ćemo iskreno, zainatila sam se nakon par neuspješnih prijemnih.
Ćelavu pjevačicu isčitavam u današnjem političkom kontekstu kao apsolutni apsurd lažne demokracije i iluzije slobode koja nam se svakodnevno služi. Mislim da smo to lijepo i suptilno provukli kroz našu predstavu. U budućnosti želim manifestirati i ostvariti majstorstvo svog zanata i lakoću postojanja. Čopor azilskih pasa, satove jahanja i pregršt projekata.
A i nekog frajera koji bi popratio sve to. Moja idealna karijera izgledala bi tako da idem iz kazališta na set i sa seta nazad u kazalište. I da to nikad ne staje".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....