VANESA PANDŽIĆ CROPIX
Iskreni razgovor

Julijana Matanović: "Kroz život sam hodala kao kroz drač i shvatila da si ne smijem dopustiti nove ogrebotine"

Književnica u svom novom romanu ‘Stoji ti put‘ najdublje poseže u minule traume te otkriva kako provodi vrijeme u mirovini, pokazuje li njezina kći Magdalena interes za pisanje i zašto je intrigiraju žene koje nemaju kome ispričati svoje teške tajne

Književnica u svom novom romanu ‘Stoji ti put‘ najdublje poseže u minule traume te otkriva kako provodi vrijeme u mirovini, pokazuje li njezina kći Magdalena interes za pisanje i zašto je intrigiraju žene koje nemaju kome ispričati svoje teške tajne

Poslije kultnog djela "Zašto sam vam lagala", zagrebačka književnica i nekadašnja sveučilišna profesorica Julijana Matanović (66) ispisala je dosad najosobniji kratki roman "Stoji ti put" o trpeljivim ženama iz svoje obitelji u koje ubraja i sebe. Uvijek piše tako da poseže u vlastiti život, izvlači trenutke koji su je oblikovali i potom čitateljima pruža autentičan materijal koji najprije udara u pleksus, a potom u srce. Jedna od naših najnagrađivanijih autorica iza koje je više od trideset naslova - zbirki priča, romana i eseja - ovaj put je posegnula najdublje u traumatičnu obiteljsku prošlost. Kaže kako je nesretan niz "trpeljivosti" negdje trebalo presjeći: sada je to napokon provela u djelo, koje izdaje nakladnička kuća Neolit. Stvorila je priču u kojoj je ženama tako lako prepoznati sebe.

Što vas je potaknulo da napišete priču o tri važne žene iz svoje obitelji i isprepletenim, ženskim sudbinama? Krenuli ste od naručenog putopisa, a onda se situacija preokrenula.

- Mi žene na putopis, kao na žanr, gledamo malo drugačije. Naglašavam to zbog toga što bi ta različitost ostala i da nisam naglavačke preokrenula priču. Zainteresirane smo za putopise u nama, a ne samo na putovanje oko nas. Počela sam, dakle, pisati priču o djevojci koja putujući vlakom čita knjige (bila sam i đak putnik i student putnik pa znam kako to izgleda), ali sam u jednom trenutku, kao što ste rekli, sve izmijenila. Dobila sam dopis koji me jako razljutio. Iskreno, razljutila me vlastita nemoć, spoznaja da si u pravu i da se pitaš: "Zašto?" Netko ugledan samo odgovara, onako kako je odgovarala moja teta: "Zato što ja tako kažem". Iz tog osjećaja sitnosti, stisnula sam "delete" na tipkovnici i počela pisati ispočetka.

image

Snimljeno u hotelu Esplanade

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Radi li se o dopisu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u kojem ste prošlog ljeta obaviješteni da više niste članica suradnica?

- Da, radilo se o tome, ali samo kao o šlagu na kraju priče. Kako imam tu prekosavsku, inatljivu narav, prvi put sam rekla sebi: "Sad je dosta." Stvar je u tome da sam cijeli život morala biti dobra i pristojna osoba - ne znam jesam li takva rođena ili sam se dobroti naučila iz nužde. Morala sam, primjerice, zaslužiti boravak u starateljskoj kući, a to se moglo jedino uz uvjet "moraš biti dobra, moraš biti najbolja pa ćeš ostati još jednu godinu"... Prošlog ljeta u meni se nešto prelomilo, umorila sam se od vlastitog potvrđivanja da su svi iznad mene u pravu. Umorila sam se od tog imperativa: "Budi dobra, budi dobra, budi poslušna!" Kroz život sam hodala kao kroz drač koji su za mene sijali drugi. Shvatila sam da si više ne smijem dopustiti nove ogrebotine. Nisam naslijedila moćno prezime predaka, sve sam korake na svom profesionalnom putu odradila sama. Uporno i kontinuirano preskakala sam prepreke koje su mi postavljali i kolege i moji bližnji. Na kraju sam osjetila, da bih uopće mogla živjeti dalje, moram samoj sebi reći - dosta. A najbolje je usprotiviti se pisanjem. I tako je nastao taj kratki roman.

Što naslov "Stoji ti put" znači u kontekstu romana i kako odražava glavnu temu djela?​

- Obiteljskim korijenima povezana sam s običajima ispijanja pravih, ukuhanih kava. Uz takav napitak idu priče i ispovijedanja. Pišem o trpeljivim ženama koje nemaju psihoterapeutkinje, nemaju kome ispričati svoje teške tajne i povjeriti neizdržive obiteljske situacije, stoga odlaze gatarama. One ih jedine slušaju, tajne trpljivih žena kod njih su sigurne. Gledaju im iz taloga kave, dobronamjerne su i umiruju ih riječima da im "stoji put". Uvjeravaju ih kako vide jasan izlaz iz situacije u kojoj su se našle i, što je najvažnije, muka nije rezultat nekih njihovih grijeha i loših koraka.

image

Julijana Matanovic

PRESS

Kakva su vaša iskustva? Jeste li ono što ste opisali u knjizi doista iskusili?

- Mudrije žene od mene sad bi vam rekle, gledajući vas ravno u oči, da nemaju takvo iskustvo. Međutim, uvijek pišem iz osjećaja vlastita života. Kako sam samo voljela kad bi mi babine komšinice dopustile da sjednem s njima i prinesem fildžan, da mi ga okrenu pa da vide pismo i momčića tamne kose koji vjerno čeka moj povratak u Slavoniju... Reći ću vam i to da je jedna od triju gatara iz moje knjige doista preslikana iz zbilje. Sve ono što izgovara najmlađoj ženi iz loze trpljivih u mojoj obitelji, vjerodostojno je. Na drugoj razini, onoj zanatskoj, gatare sam koristila kao smjerokaz priče.

Zašto odlazimo čitačicama taloga kave, vidovnjacima, proricateljima? Kako biste definirali tu posebnu, žensku potrebu?

- Nije to samo ženska potreba. Zasigurno postoje i muškarci koji, čak i službenim automobilima i s profesionalnim vozačem, odlaze vidjeti kakve su im šanse na izborima. Kad realnost gubi svoje obrise, kad treska tlo pod nogama, kad smo znatiželjni i nestrpljivi, onda nam se nametnu, pa i dogode i takvi odlasci. Ljudi često doživljavaju život kao priču i nadaju se da netko zna kako će ona u budućnosti izgledati.

Zašto najčešće žene istinu o svom braku ili vezi žele čuti od čitačica iz šalica premda im se nerijetko nalazi pred nosom?

- Imam drugačije iskustvo: kako bih vidjela istinu pred svojim nosom, nije mi trebala "posrednica". Zahvalna sam muškarcu koji je nekada bio važan dio mog života jer mi je rekao da dobro osjećam i dobro vidim. Često se događa da u trenutku kada žena naglas izgovori "ono što joj je pred nosom" da joj muškarac kojeg se ta slika tiče, kaže kako ona ne treba otići gatari, već psihijatru. Spominje i ozbiljne dijagnoze. Žena uvijek osjeti, uvijek prepozna. A u isto vrijeme, uvijek može, odlazeći od gatare, uvjeriti sebe, ako joj se priča nije svidjela, da ta žena ne zna dobro gledati, da možda i nije sve tako. S druge strane, bilo bi sjajno kad bi žene (mislim pritom na zakonitu i na ljubavnicu) pozvale jedna drugu na kavu i razotkrile tu ljubav svog života. Uvjerile bi se, barem jedan dio njih, da on i jednoj i drugoj govori iste rečenice, ako im već ne kupuje isti nakit i iste parfeme. Ali nije tako. Mi najčešće optužujemo jedna drugu da bi opravdale njega i da bismo sebi oprostile vlastitu slabost ako pristanemo i dalje ostati s tim čovjekom.

image

Julijana Matanovic i kći Magdalena

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Kako ste pristupili oblikovanju likova triju žena, Rite, Agate i Delfe mlađe u romanu? Gdje ste vi u njima?

- Dok sam pisala, vidjela sam baku Evu, baku s majčine strane. O njoj sad prvi put pišem. U knjizi nosi ime Rita. Slabo sam je poznavala, pamtim je samo kako sjedi za tkalačkim stanom. U knjizi je i moja majka (nosi ime Agata), a onda bih trebala biti i ja, skrivena iza imena Delfa mlađa.

Kako danas izgleda vaš život? Pokazuje li vaša kći interes prema lijepoj književnosti?

- Magdalena je djevojka nekog boljeg i poštenijeg vremena. No, to danas nije prednost, nego mana. Nisam joj uspjela objasniti što je današnji život, nisam joj dala alat kojim će se boriti i izboriti. Ona vjeruje u dobrotu. Pisala je divno i prije dvije godine prestala. Iznenada, naglo. Sva moja uvjeravanja da bi morala nastaviti izgubila su bitku s rečenicama onih koji su na nju gledali kao na moje dijete, a ne kao na samostalnu osobu. Život joj daje puno građe, voljela bih da je "svlada" kroz pisanje. I da uspije puno prije mene reći to Dosta. A Magdica će se pronaći u svakoj mojoj knjizi. Jedna nam je zajednička: "Samo majka i kći."

Kad bi vaš brak s akademikom Pavlom Pavličićem bio tema pripovijetke, kako biste opisali glavne junake?

- Zaljubljena čitateljica jednog dana postane sigurna kako njezin omiljeni pisac ne vidi u njoj samo najbolju poznavateljicu svog opusa. I tu ljubić krene. Nakon nekoliko dana, ona mu prišapne: "Samo mi obećaj da ti nisi akademik kao neki..."

image
VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Jeste li potaknuti nekim njegovim postupkom, ili riječima, pogledali sebi u šalicu kave? Što ste vidjeli osim toga da vam "stoji put"?

- Nije bilo potrebno "gledati" jer smo se mi jednostavno morali dogoditi. Nedavno su mi iz Osijeka poslali crno-bijelu fotografiju iz 1984., fotografiju s jedne od mojih prvih tribina koju sam vodila. Imam 25 godina, pokraj mene je moj prijatelj, književnik Delimir Rešicki, sjedim u trapericama i traper prsluku, prekriženih nogu. Zahvalim prvo na fotografiji, a onda mi je - gospođa koja ju je poslala - vrati uvećanu. Tek tada sam vidjela knjigu koju držim u ruci, knjigu o kojoj sam govorila na tribini. Bila je to "Lađa od vode", Pavlova prva knjigu. Kako mi cure bolje pamtimo, postoji nešto što mu ne mogu oprostiti. Bio mi je 1989., član komisije za obranu mog magisterija, ali on se toga ne sjeća. Eto, mogla bih iz toga razraditi traumu. Kao nemam ih dovoljno...

Najnovije
29. travanj 2025 18:21