Spisateljica i ekonomistica Lidija Deduš, prema čijem dramskom tekstu "Drvene ptice" varaždinski HNK priprema predstavu, govori o svojoj borbi s depresijom zbog koje svakodnevno odlazi u Kliniku za psihijatriju, obiteljskim traumama te kako je naučila ne obazirati se na to što drugi misle.
Ja se zovem lidija deduš. U blizini ljudi osjećam se loše. Majka mi nikada nije rekla volim te. Ponekad razmišljam o majci. Tada mi se plače - piše u svojoj knjizi 47-godišnja autorica Lidija Deduš, dodajući u našem razgovoru kako je to jedan od razloga zašto danas svakodnevno boravi u Klinici za psihijatriju Vrapče. Spisateljica i ekonomistica na razgovor za Gloriju pristala je pod jednim uvjetom, da bude poslijepodne - jer prijepodneva provodi u dnevnoj bolnici gdje se liječi od depresije i anksioznosti. O tome, među ostalim, piše i u svojoj četvrtoj, višestruko nagrađivanoj zbirci poezije "ja se zovem lidija deduš" u izdanju Frakture. U njoj se rješava strahova, nedoumica, tradicije i obrazaca koje je dobila u naslijeđe, a kojih se godinama pokušava osloboditi.
Dodatno ju je motivirala želja za izlaskom iz rutine jer već je 18 godina zaposlena u banci i svoje je interese odlučila preusmjeriti u društveni angažman. Tako je nastao i njezin dramski tekst "Drvene ptice" za koji je dobila nagradu zagrebačkog HNK. Riječ je o fikciji inspiriranoj tragičnim događajem u kojem je ubijena maloljetnica. Prema tom tekstu u varaždinskom HNK nastaje predstava čija je premijera predviđa za početak ožujka. Iako zbog odlaska na liječenje još nije bila na probama, sretna je što ih glumci održavaju i vikendima pa se nada će se uskoro moći priključiti procesu preobrazbe drame u predstavu. Njezini prioriteti savršeno su jasni, a želja da se osjeća dobro na vrhu je te liste, svjesna da liječenje više nije mogla odgađati.
"Kada se problemi ne rješavaju na vrijeme, stanje se može kronično pogoršati. Moj prvi susret s anksioznošću dogodio se 1992., kada sam kao 15-godišnjakinja iz ratom zahvaćenog Sarajeva sa sestrom otišla živjeti kod bake i djeda u selo kraj Varaždina. Kao posljedicu traume doživjela sam nervni slom, pritom uopće nisam mogla shvatiti što mi se događa niti sam se ikome mogla obratiti, a interneta tada nije bilo. Roditelji su ostali u Bosni, sestra se nakon dva mjeseca odselila u Austriju. U školi su me doživljavali kao izbjeglicu i teško sam se uklapala u društvo. Pune tri godine nisam znala ništa o svojim roditeljima, a kada smo se susreli, to više nisu bili moji roditelji. Oni su se promijenili, ali i ja. Postali smo emocionalno udaljeni", započinje svoju priču Lidija Deduš.
Tako je funkcionirala godinama vjerujući da je to njezin odgovor na životne okolnosti, ne shvaćajući da se bori sa psihičkim problemima. Sestra joj je bila prvi oslonac, no ona nije bila blizu. U ranim dvadesetima uslijedili su napadaji panike.
"Prvi su najgori jer o njima ne znate ništa. Tada sam mislila da ću se srušiti na ulici, da mi nitko neće moći pružiti pomoć, da ću doživjeti infarkt. Tek kada sam početkom 2000. u Grazu razgovarala sa sestrinom prijateljicom, shvatila sam da je moj problem psihosomatski. Napadaji panike s vremenom su nestali, ali anksioznost je ostala, no u drugačijem obliku. Kad sam bila dijete, mislila sam da je to normalna reakcija na situaciju i da će proći, a kasnije se to pretvorilo u konstantnu zabrinutost. Imala sam noćne strahove, osjećaj praznine i besmisla, sve je počelo prerastati u depresiju. Bilo je faza kada bih danima ostala ležati doma, uzela godišnji odmor ili bolovanje, samo da ne moram ni s kim razgovarati, nikuda ići ni viđati ljude", govori Lidija Deduš.
Njezina se patnja gomilala s godinama, a sve je kulminiralo nakon zagrebačkog potresa u ožujku 2020. Baš taj vikend je iz Varaždina stigla u Zagreb i taj događaj za nju je bio prijeloman.
"Nakon potresa više nisam mogla spavati sve do jeseni, kada sam napokon shvatila da više ne mogu tako funkcionirati. Nazvala sam broj za psihološku pomoć koji sam tijekom pandemije koronavirusa vidjela na televiziji i dobila termin za psihoterapiju u Varaždinu. Tada sam počela piti i antidepresive i tako funkcionirala do 2023., dok se nisam s dečkom doselila u Zagreb. Maštala sam o sadržajnom životu u metropoli i mogućnostima koje nudi, no za mene se to pokazalo kaotično, jer sam se potpuno pogubila. Tada je na vidjelo došla moja hipersenzibilnost. Teško sam se nosila s prometnim kaosom, gužvom, ljudima. U to vrijeme mi je izašla knjiga, odlazila sam na brojne promocije i paralelno završavala tečaj za učiteljicu joge. Imala sam puno obaveza u kratkom periodu, uz osmosatni rad u banci. Iako sam bila puna adrenalina, moje tijelo to više nije uspjelo podnositi. Vjerojatno sam doživjela i burnout. Dugo sam bila nezadovoljna i u jednom sam trenutku osjetila da više ne mogu otići na posao. Imala sam osjećaj da će se nešto loše dogoditi", prisjeća se.
Tog ponedjeljka u prosincu prošle godine nije otišla na posao već je nazvala psihijatricu koja ju je uputila u dnevnu bolnicu, na svakodnevnu grupnu terapiju, a Lidija je od tada na bolovanju. Ondje joj najviše koriste razgovori s liječnicima, terapeutima, ali i članovima grupe.
"Psihičke bolesti još uvijek nose stigmu i osudu. Klinika Vrapče na glasu je kao "ludnica", ali ona je danas sve osim toga. Problem s depresijom i anksioznošću je što je riječ o nevidljivoj bolesti. Teško je verbalizirati što nas muči, neki u terapiji šute i nakon tri mjeseca. Brzo sam shvatila da moram progovoriti. Najpodlije je što nema konkretnog lijeka, jer antidepresivi pomažu do neke mjere. Koristi mi grupno ispovijedanje. Moj veliki problem je nestrpljenje. Očekujem instant rješenja iako znam da ih nema", govori.
Život s depresijom je prihvatila, a to je jasno i tijekom čitanja njezine knjige koja je unatoč teškim temama prožeta humorom. Laknulo joj je, kaže, kada je napokon dobila dijagnozu.
"Bilo je to veliko olakšanje. Tko zna koliko ljudi ima dijagnozu, a da ne zna pa godinama pate kao ja koja sam stalno čekala da to prođe. A nije prolazilo, iako sam imala dobre faze", objašnjava Lidija.
U takvim situacijama skloni smo tražiti krivce, no ona je ponajviše okrivljavala sebe vjerujući da nije dovoljno dobra. S majkom ni danas ne može razgovarati o svojoj depresiji, iako je od nje bolovao i Lidijin otac. Majka je pročitala sve njezine knjige, ali o njima se nije izjasnila. Kada joj je rekla dijagnozu, pitala ju je: "Što kažu, od čega ti je to?"
"Puno sam razmišljala o tome i shvatila da su generacije naših roditelja poslijeratna djeca kojima se roditelji nisu mogli emotivno posvetiti. Bila je to borba za preživljavanje. Trauma koju su naše bake i djedovi prenosili na naše roditelje dijelom je prenesena i na nas. Još uvijek to prorađujem jer je i to utjecalo na moju depresiju. U majčinoj obitelji teške teme stavljale su se pod tepih. Kada sam shvatila da imam depresiju, a za to mi je dugo trebalo, uvidjela sam da ne mogu to ignorirati. Postalo mi je svejedno što će selo reći. Četrdesete su mi donijele veću slobodu da lakše donosim neke životne odluke, uspjela sam se osloboditi ustaljenih obrazaca na koje sam se navikla. Znam da nisam ispunila neka roditeljska očekivanja, nisam se udala, rodila, podstanarka sam, živim nekonvencionalnim životom. Nisam ispunila ni očekivanja da šutim o problemima", govori Lidija.
Još uvijek se ne usuđuje reći da je danas bolje, no otkako odlazi na psihoterapiju i uzima antidepresive, njezini strahovi sve su manje iracionalni.
"Strah me nemoći da kao osoba ne mogu nešto promijeniti, možda sam zbog toga i počela pisati, iz želje za boljitkom. Sada je na redu roman u stihovima, čijem se pisanju veselim", zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....