Jedna od najzasluženijih nagrada ovogodišnjeg festivala u Puli - upravo je ova, tim smo povodom na razgovor pozvali njezina vlasnika, propulzivnog glumca čija igra oduševljava!
Zlatna arena za najbolju glavnu mušku ulogu nije mogla otići u bolje ruke – za film „Proslava” Brune Ankovića, nastao po tekstu jednog od najvećih živućih pisaca Damira Karakaša, dobio je 32-godišnji Bernard Tomić. Jedna je to od četiri koje je film dobio. Za sadržaj, odnosno sinopsis koji, ako niste pogledali u Puli, moći ćete na Sarajevo film festivalu te najesen u redovnoj kino projekciji. Ovo je priča: Mijo s obitelji živi u siromašnom selu u ruralnom dijelu Hrvatske. Nakon što posvjedoči okrutnom činu svog oca na koji ga je natjerala nepodnošljiva neimaština i izvrši neopravdani nalog općinskih vlasti da se riješi obiteljskog psa, Mijo postaje laka meta ekstremne ideologije koja mu nudi lažnu nadu u bolji život i lažno opravdanje za sve užase koje je pretrpio.
Bernard Tomić je čovjek za kojeg se slobodno može reći da je miljenik kazališne, a sve češće i filmske – TV scene. Predan je, onda opet nonšalantan, šarmantan i vlada scenom, kazališnom i filmskom, a i onom životnom. Kako i ne bi – obiteljski okvir je uvijek najvažniji. Odrastao je uz tri starije sestre te majku i oca kojima je temeljna postavka i kriterij životnog djelovanja bilo – poštenje i empatija. Klasična radnička klasa bez velikih socijalnih ambicija s puno ljubavi za drugog, slabog i odbačenog. Nije slučajno da je upravo Bernard iskočio iz tog poretka u poredak umjetnosti koja, da bi bila istinolika, mora u tu svoju „emulziju” uključiti upravo srce, toplinu, empatiju i lojalnost.
Oduvijek su ga zanimali sport, primarno nogomet, te umjetnost glume. Dvije su to djelatnosti koje, kako Berni (tako ga prijatelji zovu) kaže, imaju iste hijerarhijske poretke: scena je igralište, redatelj je trener, glumci su sportaši, reflektori javnost....a za jesen upravo priprema novu predstavu s Montažstrojem – o nogometu.
Iza njega je relevantan spektar uloga kroz koje se jasno moglo vidjeti što talent djelatno znači, odnosno preciznije – što talent može i treba značiti. S obzirom na to da se ovaj nagrađeni film bavi, između ostalog, u širem zahvatu - strahom i drugim, unutarnjim i eksternim užasima odnosno posljedicama anti-humane ideologije sredine dvadesetog stoljeća,Tomića pitamo kakav je njegov intiman razgovor sa strahovima.
„Ne bih htio odgovarati u floskulama,ali mi se čini da strah je neka vrst pokretača. Bio je i za lika kojeg igram, Miju. Strah i neizvjesnost vezani za životne okolnosti u kojima se našao tjerali su ga na odluke koje možda ne bi donio. Strah će te ili smrznuti ili će učiniti od tebe hrabrijeg čovjeka. Ovaj moj lik jest žrtva jer nije bio svjestan onoga u što se upušta”, govori glumac.
Glumica Ivana Roščić motivirala ga je da uopće pristupi audiciji za koju nije vjerovao da je za njega namijenjena: „Bila je u igri neka premijera, i pojavio se redatelj Borut Šeparović koji me je također ohrabrio da odem na tu audiciju. Međutim, ujutro sam se ustrtario i htio je odgoditi jer se nisam osjećao niti dobro niti spremno. I oni su je odgodili na popodne. Otišao sam i casting je bio vrlo ugodan.Prvi dojam me je dobio. Bruno je nježan redatelj. I metodičan, detaljan, dugo traje priprema i puno se širi priča. Ako to sve prihvatiš, bude super”, prisjeća se Tomić. Iako o privatnom životu ne želi javno govoriti, kada je riječ o ljubavi prema glumi tu postaje ipak nešto rječitiji. "Ljubav prema glumi je vrlo nepoštena i nije uvijek uzvraćena. Ipak, prvi put kada mi je gluma uzvratila ljubavlju bilo je s predstavom "Katalonac" u teatru &TD. Da nisam tada osjetio tu ljubav, vjerojatno se ne bih bavio ovim poslom”, napominje Tomić.
Gluma je, znamo, igra kojoj je glavna pretpostavka – oslobođena, ali i disciplinirana mašta. Naš glumac je rado aktivira.„Mašti se ponajbolje prepuštam u dugim šetnjama centrom grada, ili još bolje, dugim tramvajskim rutama – tada najčišće razmišljam o ulozi...”, iskren je Bernard.
Empatija koja vječito izostaje i za kojom kao ljudi konstantno žudimo, zahtjevna je i našem izvođaču koji ima zanimljiv odnos prema istoj.
„Inače brzo i impulzivno reagiram na stvari, tako da je teško u tom smislu reći da sam empatičan. Čini mi se da se do istinske empatije dođe kada se stvari prespavaju, kada se prodišu, kada prođe to nešto što je izaziva. Biti empatičan je najveći duhovni izazov.”
Naime, u kratkom presjeku predstava u kojima je glumio kao što su „Teorija zavjere” u Kerempuhu, u Penovićevom „Flexu” u KunstTeatru, kao i u komadu proklamiranog dramskog autora Espija Tomičića „Ti si prvi hrabar”, predstavama „Katalonac” i „Proces Kafka” te „Ženi popularnog pokojnika”, „Ćelavoj pjevačici” vidljiv je raznolik spektar njegovih glumačkih vještina i mogućnosti: igra subverzivne likove, dominantne, stereotipno patrijarhalno formatirane, nježne, komične i tragične u isto vrijeme. U „Procesu Kafka” ima tri uloge, u Šovagovićevom komadu kao da igra „sto likova” dok igra tog jednog i upravo za tu ulogu kaže da mu je u dosadašnjoj karijeri najzahtjevnija.
U glumačkom mu je procesu posebno izazovno kako kaže „razumjeti što netko želi od mene i dogovoriti se s partnerima kako da stvar funkcionira, da nisam nametljiv u svojoj igri, a da se dobije ono što se treba dobiti. Komunikacija je najbitnija. Svaki put dođem do toga da sam samo kotačić u tom kreativnom procesu.”
Komunikacija mu je, duhovito dodaje, najzahtjevnija i u tzv. „stvarnom životu”. Sam neće reći da ima formulu za ostvarivanje dobre komunikacije. Predlaže tek „iskrenost” kao moguću formulu. Svjestan je istine i zamke u tvrdnji da je umjetnost sigurna zona eksperimentiranja i bivanja slobodnim.
„Na sceni je lakše reći volim te i oprosti ili to nešto što se već treba reći i u stvarnom životu, ali često ne možemo jer kao da znamo da nam publika neće zapljeskati, a to želimo”, duhovit je glumac.
Gluma mu je, po vlastitim riječima, pojačala samopouzdanje te osigurala privilegij rada i susreta sa sjajnim ljudima. Ističe da je gluma platforma za razne potvrde - emocionalne i psihološke te dodaje kako je onomad mislio da mu one ne trebaju, ali to se kroz glumačko odrastanje opovrgnulo. Duhovito pojašnjava da ta vrsta inherentne podrške bi trebala postojati i u „realnom životu”, da ti svako malo netko kaže kako je „sve o.k.”. Za sebe duhovito kaže da je dijete koje treba i dalje odgajati – podržavati i šamarati u isto vrijeme. Tremu je manifestirao kroz različite somatizacije, strahove. Danas ju je kanalizirao kao snagu odnosno „booster” koji treba preusmjeriti u pravi smjer ne bi li se počele događati „dobre”stvari".
Trema je legalan doping, ako je proces bio čist i jasan. S obzirom na to da pitanje koje otvara film jest i dijelom pitanje oprosta čovjeku, pitamo ga – vjeruje li u instituciju „nove šanse”: „U nove šanse vjerujem, ali prije svega je sami sebi moramo dati, tek nam onda netko drugi može dati bolju šansu.”
Na tom tragu dodaje da je „sloboda jedini alat za dug i sretan život.” A za nju nekada imamo šanse, a nekada i ne. „Mislim da je vrlo teško sam sebe preodgojiti. Dugoročan je to i kolektivan proces. Trebalo bi ići kroz više obrazovne instance – kroz kolektivno preodgajanje”, objašnjava glumac.
A sada povratak na početak – karijeru je započeo s Borutom Šeparovićem koji ga je na neki način inaugurirao u teatar (Generacija 91 – 95 i Mladež bez Boga u ZKM-u) snimio je i 15 video fragmenata, mini online seriju „Radnička cesta”, a nova ih predstava čeka upravo ovu jesen, u Zagrebačkom kazalištu mladih. Držimo im fige.