Helena Sablić Tomić istaknuta je književna teoretičarka i kritičarka. Na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku predaje u statusu redovitog profesora u trajnom zvanju kolegije iz područja književnosti i kulture te je ujedno dekanica. Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku prva je akademija u Hrvatskoj koja razvoj održivosti u području umjetnosti i kulture prepoznaje kao jedan od smjerova svoga razvoja, ali i podizanja svijesti o važnosti kritičkog mišljenja i konkretnih umjetničkih akcija usmjerenih prema održivosti. Naglašavajući važnost trenutka u kojem živimo, prepoznaju i aktivno predlažu rješenja za boljitak društva u cjelini, a estetskim dosezima i kreativnim izričajima obogaćuju zajednicu u kojoj djeluju prateći globalne smjernice zadane AGENDOM 2030 Ujedinjenih naroda i 17 globalno postavljenih ciljeva održivog razvoja.

Prva ste akademija u Hrvatskoj kojoj je razvoj održivosti imperativ - što to sve znači u praksi?

- Profesori i studenti Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku već desetak godina u svojim projektima svjesno izabiru umjetnički se izražavati u skladu s ciljevima održivog razvoja. Biraju odgovarajuće teme kojima se bave u svojim umjetničkim istraživanjima, rade s prirodnim materijalima, materijalima neškodljivim za okoliš, koriste reciklirano drvo, metalne proizvode, ali i druge otpadne materijale od kojih stvaraju svoje umjetničke instalacije, kreiraju kazališne predstave namijenjene specifičnim skupinama u društvu, podržavaju umjetničko izražavanje osoba i djece s teškoćama. Sve su to aktivnosti koje na Akademiji prepoznajemo kao one koje su dio razvoja održivosti u našem kreativnom mikroprostoru, a koje želimo nastaviti razvijati, ali ih i inkorporirati u kreativnu i kulturnu produkciju šire zajednice, našega grada, županije, regije. Primjerice, iz takvog se aktivnog umjetničkog djelovanja u području održivosti iskristalizirala ideja o poziciji prodekana za razvoj održivosti u umjetnosti i kulturi, danas je to izv. prof. dr. sc. Tatjana Ileš, a kao prvi veći projekt u lipnju smo organizirali Dan održivosti Akademije za umjetnost i kulturu. Zajedno s užim timom koji su činile kreativna redateljica programa i profesorica na Akademiji doc. art. Anica Tomić, prodekanica za razvoj održivosti u umjetnosti i kulturi, te asistentica Iris Tomić kao producentica i studentska koordinatorica, osmislile smo koncepciju događanja koje je za cilj imalo pozicionirati osječku Akademiju kao prvu takvu instituciju u kojoj se održivi razvoj promišlja iz pozicije umjetničkih, znanstvenih i kulturnih doprinosa, ali i upozoriti zajednicu u kojoj djeluje da je vrijeme za promjene - danas. Inkluzivnost, ravnopravnost, ekoartivizam, zelena i digitalna tranzicija dio su održivog razvoja kako se razumijeva na ovoj Akademiji, a značajne projekte u praksi planiramo intenzivno provoditi barem do 2030.

Kako umjetnici i ostali kulturni djelatnici mogu doprinijeti u promociji održivog načina života, a da nije tek deklarativno "supotpisivanje"?

- U vremenu influencera i utjecajnih celebrityja uvijek je dobro u projektu imati nekoga s takvim društvenim statusom, a neki od umjetnika to sigurno danas jesu. Pomno osmišljena promocija kakve ideje ili već konkretnog programa mora ići i putem novih i "novih novih" medija jer su to kanali kojima je moguće doprijeti do iznimno velikog broja ljudi, pratitelja, pa onda i simpatizera, istomišljenika i onih koji će tu vašu ideju podržati, ali i promovirati u društvenim skupinama kojima pripadaju. Širenje komunikacijskog polja u tom smislu pruža i veće mogućnosti doprinosa u promociji održivog načina života. Na Akademiji danas ponajprije prihvaćamo činjenicu da je čovjek tek dio prirode, a ne njezin gospodar i potičemo ponovno povezivanje s prirodom i mirom što ga ona čovjeku nudi.Trudimo se biti svjesni okruženja u kojem živimo, pokušavamo čuvati i racionalno trošiti prirodne resurse na kojima počiva život na planetu. Iznimno je danas važno vidjeti drugoga, osvijestiti potrebe pripadnika onih društvenih skupina čiji se glas u današnjem društvu slabo čuje. Potičemo tako inkluzivno društvo, naglašavamo potrebu jačanja kvalitetnog obrazovanja na svim razinama, prihvaćamo zelenu i digitalnu tranziciju, prije svega svjesni važnosti humanističke komponente u svemu tome. Korak po korak, dakle, mijenjamo perspektive i konkretnim umjetničkim akcijama i znanstvenim djelovanjem razvijat ćemo održivost u umjetnosti i kulturi i u godinama koje dolaze.

Dekanica ste od 2006. - kako se mijenjao kulturni i intelektualni reljef Osijeka?

- Mi smo krenuli kao prva i jedina umjetnička akademija od Zagreba do Dunava… i imali smo misiju nekako upozoriti panonski prostor, grad Osijek, županiju, regiju, da iz sveučilišnog kampusa kreće nova kreativna umjetnička tempirana bomba koja će imati namjeru poticati izvrsnost u svim područjima umjetnosti i kulture nudeći različite nove sadržaje, umrežavajući se izvan regionalnog prostora. Kada smo krenuli, u Hrvatskoj nije bilo studija lutkarstva, tamburaškog umijeća, kreativnih terapija, ilustracije... Težimo različitosti kroz rad šest odsjeka, realiziramo desetak nacionalnih i međunarodnih projekata (Dioniz festival, Lutkokokaz, Punkt, Glazbos, Artomanija…), sve smo poželjniji partneri u projektima Kreativne Europe, nastojimo biti medijski različiti bez obzira na to je li riječ o znanosti ili umjetnosti. Proizvodimo buku kako bismo brojnim sadržajima Osijek mapirali kao sveučilišni grad nobelovaca, kao poželjno, provokativno mjesto studiranja, a našu Akademiju kao onu koja mijenja perspektive svima onima koji imaju petlje napraviti iskorak i usuđuju se biti kreativni!

Postaje li Osijek grad vaše mladosti - iznova (multi)kulturan?

- Osijek ima svoju dinamiku i ritam kojim pulsiraju njegova kultura i umjetnost. Čini mi se kao da je sada glasniji u tome, kako postaje svjestan svojeg austrougarskog identiteta, Ivana Šojat tako piše o folksdojčerima u romanu “Unterstadt”, Jasna Horvat o Eugenu Savojskom, Luka Bekavac u šest knjiga "Uranije" pokazuje osječka različita kulturna lica, Goran Rem bavi se panonizmom… Sve je više važnih izložbi u Osijeku, Galerija Knifer promovira mladu, suvremenu likovnu, nacionalnu i međunarodnu scenu.

PRIVATNA ARHIVA

Zaslužni ste za mnoge umjetničke studije koje ste pokrenuli - što je bilo najizazovnije otvoriti, pokrenuti, održati?

- Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku prva je umjetničko-nastavna i znanstveno-nastavna institucija u Hrvatskoj koja razvija umjetničko/znanstvene projekte iz različitih područja: humanističkih, društvenih, glazbenih, likovnih, kazališnih, potiče kulturne kreativne industrije. Akademija je generator različitih novih kulturnih i umjetničkih vrijednosti. Mi nudimo cjelokupan "kreativni paket": umjetničke proizvode iz različitih područja, kulturni menadžeri ih marketinški obrađuju, a mediji promoviraju i prezentiraju. Mi smo nalik umjetničkom holdingu. Osmisliti nešto meni je čisti eros koji onda kreće u ideju pokretanja, stimuliranja drugih, prezentacije te ideje. Obožavam strast pokretanja koja se prenosi. A kada se sve dogodi, onda je potrebno strpljenje, tolerancija i niz kompromisa da se sve održi i traje. Sve je to posljedica timskoga rada i bez sjajnih suradnika ne bih mogla učiniti gotovo ništa. Volim uz dobre suradnike kreirati i dinamizirati, podizati ljestvicu kulture u prostoru kojemu pripadam. Zadovoljstvo mi je organizirati i poticati zbivanja koja okupljaju osobe koje književnosti, umjetnosti i kulturi pristupaju na sličan način.

Je li više studenata zainteresirano za ostanak u Slavoniji nakon studija? Kakav je dojam?

- Raduje me trenutak kada netko izvan Osijeka kaže da se zaljubio u miris rijeke. Posebice ako taj netko dolazi s mora. Čini mi se da naši studenti sve više ostaju u gradu koji je, kako mi Osječani volimo reći, grad po mjeri čovjeka. Možeš ga prepješačiti, možeš ga obići tramvajem, možeš s radnoga mjesta do kuće doći za maksimalno 15 minuta. Nisu Osijek i Slavonija prostor stresa, gužvi, dugih kolona u vrijeme početka ili završetka posla… To sve više prepoznaju oni koji su došli. I to stalno naglašavaju.

I kći Iris je u kulturnoj branši – niste ju valjda pokušali odgovoriti?

- Iris je željela biti od svoje pete godine glumica, na književne promocije išla je i ranije. Bila sam tada, a i sada sam sretna što je vlastiti eros prepoznala u kulturi i umjetnosti, a ne npr. u pravu ili medicini. Iako, moram priznati da sam je u trenutku odluke što će studirati odgovarala da postane glumica. Mislim da je to posebno za ženu težak posao. I hvala Bogu Iris je odlučila, ne otići iz kazališta, ali baviti se njime kao producentica. Radovalo me je kada bi mi kao usput rekli kako studenti glume na zagrebačkoj ADU najviše žele da im upravo ona producira završne radove. Volim što uživa u proizvodnji kulture i pomicanju granica.

Kako je povremeno surađivati s kćeri?

- Njoj je sigurno teško, užasno i neugodno što joj mama određuje neka pravila. I svi mi kažu da sam prema njoj strašno kritična i što joj stalno nešto prigovaram. Želim samo pokazati da nije tu gdje je zato što je moja kći već zato što je dobra i što zna. Ustvari, želim svima reći kako je ona Iris, a ne moja kći. Ma što tko o tome mislio.

Suprug Siniša i sin Ernest iz neke su druge priče. Oni su sportaši s posve drugim prioritetima. Kako to funkcionira?

- (smijeh) U zdravom tijelu, zdrav duh! Njih dvojica dio su kućnoga zajedništva kojima su prioriteti na drugoj strani, ali moram reći kako je npr. Siniša pročitao više knjiga od mene, kako o rock glazbi on i Ernest znaju više od nas dvije, a obojica su fanovi kina i nema filma koji nisu gledali. Dobro je da svatko ima svoj prostor, a još bolje kada se ti prostori nadopunjuju.

Često kažete da volite hodati sami, po noći. O tome ste i pisali. U čemu je tajna?

- Čitala sam dnevnik Daniila Harmsa u kojemu opisuje načine kojima je pokušavao nadvladati odlazak prve supruge, Ester Rusakove, kada je bio očajan, svojim manama opravdavao je njezin postupak, nije razgovarao ni s kime, nikome nije govorio što misli i osjeća, smirivalo ga je jedino hodanje od jednog do drugog prijatelja, u kino, kazalište, na ulicu, kolodvor, u prodavaonice, hodanje je bilo jedini komentar za sve što se događalo u njemu i izvan njega. Hod mu je bio nijemi govor, pokret, gesta, igra, erotika, ritual, njime je sebi objašnjavao ono što nije mogao riječima kompenzirati, jedino su šutnja i praznina odgovarali želji njegovog jezika da kaže sve .Dok hodam, a činim to obično noću ma gdje se nalazila, nakon manje ili više napornog dana, ponekad se prisjećam nekih prošlih događaja i osoba koje su mi u njima bile važne i nije to nostalgija za izgubljenim godinama, već otpuštanje nagomilanih uspomena. Ako šećem nepoznatim mjestima razmišljam o tome kako će ona izgledati kada ih ugledam na danjem svjetlu, ako se nalazim u blizini rijeke svakim korakom osjećam njezinu tamnu svježinu, hodajući čekam da me posve obuzme ugodna toplina tijela u pokretu, crvenilo na obrazima, ujednačeno unutarnje disanje s ritmom hodanja i misli, ponekad počnem do povratka u sobu budna sanjati, svakim korakom imam osjećaj kako ostavljam iza sebe, uz put, nepotrebnu prtljagu dnevno izgovorenih riječi, pa kada se potpuno ispraznim, uđem u kuću, stan ili hotel.

Često spominjete važnost dokoličarenja, je li ona ekskluzivni pojam ili kreativni status ili nešto posve osobno?

- Fenomenu dokolice koji dolazi od latinske riječi otium pristupila sam u smislu vremena u kojemu se nešto radi npr. čita, mašta, sluša glazba, gleda filmove, promatra more ili sluša tišina rijeke. Tijekom osobnog otiuma često sam se sastajala sama sa sobom, tragala u mislima za odgovorima o nekim osjetima, razmišljala o tome što bih činila, kako i o čemu bih pisala, koje projekte započela. Voljela sam, kada su mi kći i sin bili mali, uz pješčanik u parku sjediti na klupi, slušati dječji žamor i gledati oblake i krošnje. Ljepota prirode, kako je napisao Wordsworthu, ima smirujući učinak, izaziva emocije blagotvorne za dušu koje potiču na traganje za dobrim u samima sebi. Ti su mi trenuci bili čisto prepuštanje mislima i osobnom kreativnom zanosu. Svatko od nas može pronaći trenutke dokoličarenja, moći dokoličariti u 21.stoljeću je moći se zaustaviti, ugrabiti vremena i npr. popeti se na vrh zgrade u naselju i slušati vjetar i biti sam. Mislim da mnogi ne mogu biti sami i prepustiti se. Ne dokoličari se kao nekada u ljetnikovcima uz more ili drvenim kućama u planini. Prostor za dokoličarenje danas je oko nas samo treba htjeti "ugrabiti" vremena za sebe samoga. Ovo vaše postavljeno pitanje posljedica je naših traganja za odgovorom u kontekstu radoholičarske energije, brzoga vremena, brzih misli, brzih promjena, u vremenu kulture i civilizacije temeljene na paradoksima poput "nikada nisam imao više novaca, a istovremeno nikad nisam imao manje vremena i nikada nisam bio toliko nezadovoljan sobom". Jer rijetki su oni koji zrače zadovoljstvom onoga koji može zamisliti npr. toliko različitih stvari skrivenih u zrncu prašine, u kojima se može otkriti kako samoća i nakupljena šutnja progovaraju jezikom bolje od bilo čega. Biti sam sa sobom ne znači biti besposlen i ljenčariti, kaže Igor Mandić, koji zna reći da je dokolica način samospoznaje i osobnog napretka. Neki će pak govoriti kako je dokolica bliska meditaciji, neki da je važan intelektualni, mentalni, kreativni i emotivni proces. Možda su čudni oni koji se žele izdvojiti iz gužve, gradsku buku i komunikacijski kaos zamijeniti osamom, a glasna razgovaranja potonućem u unutarnjost sebe. Volim biti u tišini u dvoje – Mene i Sebe. Kao da je zauvijek iščezla potreba o kojoj pjeva John Lennon u jednoj od svojih posljednjih autobiografskih pjesama "Watching the Weels", a u kojoj otprilike kaže: "ljudi misle da sam poludio, a ja sjedim i samo promatram kotače kako se okreću – činim vrijeme". Na dokolicu se danas ipak gleda kao na eksces, a ona je ustvari izazov kojim se odupire letargiji, ona je bunt protiv opće kakofonije, ona se protivi prepuštanju medijskim agresijama.

Da iskoristim naziv vaše knjige – kartografije ljubavi. Ne mogu ne pitati – kakve su vaše? I što ste o ljubavi naučili iz književnosti, a što iz života? Smijemo li vjerovati književnim predlošcima ljubavi naivno kao nekada? Je li to opasno?

- Moja ljubavna putanja kreće se između strasti i tuge, želje i nestalnosti, između putenog odavanja životu i hedonizmu, čežnji za istim, meandriram često između ljubavi prema drugoj osobi, prema knjigama, užitku u hrani, životu i putovanjima. U snovima i tekstu sve je moguće, koliko i nemoguće, više volim živjeti u njima i u njihovim simboličnim, imaginarnim žudnjama, nego u zbilji. Kako trebam voljeti, kada me uvjeravaju da u ljubavi moram dobiti nešto zauzvrat, nije li, zapravo, izjaviti nekome ljubav isto što i u džepu čuvati nevidljivi ključ za drugoga? Kako napisati ljubavni roman kada je milenijski cyber kontekst u kojemu ne postoje stabilne vrijednosti čitane bez dvostrukog svjetonazorskog obrata ukinuo poetičke zakonitosti žanra koji se temelji isključivo na prepreci između dvoje ljubavnika? Jer prošlost više ne pomaže u razumijevanju budućnosti, sadašnjost je prožeta slučajem, hirom vremena, nepredvidljivošću. Kodeks zbilje naprosto je "zaboravio" temeljne pojmove Luhmannove ljubavi kao pasije i njezina kodiranja intimnosti u tekst. Upravo je ljubav označena riječima kao što su prekršiti, prekoračiti, prerušiti se, izazvati dvoboj. Je li izostanak opisa strasnih ljubavi i još strasnijih iskaza mržnje u tekstovima suvremenih hrvatskih pisaca posljedica širih kontekstualnih promjena do kojih dolazi u ovim tranzicijskih vremenima koja kao da citiraju onu Verlaineovu šifru odaslanu uoči početka iskrcavanja na Normandiju. Onu koja kaže da se "srce ubija monotonijom". Ili je pak Kipkeova poruka "POTREBNO JE OBUZDATI STRASTI" utisnuta kao moto jedne od njegovih marketinški odaslanih postmodernih Mona Liza programatska za ovu trećotisućljetnu intimnu kulturu? Za tim odgovorima tragam i sama.Treba vjerovati u ljubav. Je li to naivno? Možda, ali volim čitati o iskustvima drugih, posebice ukoliko ti drugi imaju jasan stav, iskustvo, ako su zanimljive osobnosti. Nakon što sam posložila i oblikovala tekstove u Kartografiji čitajući ih kao cjelinu, naslov mi se gotovo sam nametnuo. U tekstovima o drugima sam ga prepoznavala. Razmišljajući o njemu nekoliko dana prisjetila sam se knjige Martina Bubera "Ja i Ti" u kojemu kaže kako Ja nastaje u dodiru s Ti jer sav stvarni život je susret. U ovome slučaju mene s tekstom drugih i mene sa samom sobom. I s Njim. Moj profesor Bogdan Mesinger jednom mi je prilikom pokazao spomenar svoje bake u kojemu se kao posveta nalazi rečenica "Od voljenog voljen biti" , rekavši mi kako je u njoj sadržana formula ljubavi.

Autorica ste i desetak scenarija za dokumentarne filmove npr. o Ireni Vrkljan, Božidaru Violiću. Željku Senečiću, Tomislavu Sabljaku, Jasni Melvinger, Igoru Mandiću, Bogdanu Mesinegeru, Veri Erl, Dubravki Oraić Tolić, Andriji Mutnjakoviću…

- Čitajući njihove knjige bila sam fascinirana osobnošću, njihovim ne pristajanjem na kanon koji propisuju konvencije određenog duha vremena, njihovim filigranskim osjetom kojim su komentirali prostor i vrijeme kao i zbivanja u njemu, ali i ona unutar svoje obitelji. Kada mi se posve slučajno, po dolasku na Umjetničku akademiju, otvorila mogućnost da razgovaram s njima pred kamerom to mi se činilo kao izazov kojemu nisam mogla odoljeti. Okušati se u jednom posve do tada meni nepoznatom žanru kao što je žanr dokumentarnog filma, stati pred kamere i razgovarati satima s osobom s kojom se ne poznajete privatno, tragati za informacijama iz njihovog života kako biste mogli voditi suvisli dijalog bilo mi je nešto posve novo i jako intrigantno. A tek od svega toga napraviti jednosatni film sa svim onim slojevima koje film krije u sebi! Poštujem moć iskustva onih preko sedamdeset godina koji imaju vedro oko i mladenački duh.

Hrvatskoj kulturi nedostaje provokacije – jesmo li odista tolika palanka?

- Mislim da smo kao prostor zatvoreni, da smo kao identiteti potisnuti. Mi nemamo u sebi onaj kolonizatorski mentalitet kao neki naši susjedi. Kao da nismo odgojeni ili naučeni jasno i glasno artikulirati svoje stavove bez obzira kakvi oni bili. Bojimo se tuđega mišljenja, ovisimo o tome što će drugi reći. Čini mi se da se duh palanke prepoznaje u pripadnosti jednome mišljenju, jednome "književnom klanu", u privatizmu svih i svega, u nepostojanju različitosti, u isključivosti. Mislite li da nije palanački da u jednim novinama tri osobe drže iz tjedna u tjedan medijski prostor namećući svoje stavove kroz dva ili tri teksta od po pet kartica u jednome broju?