DRAZEN ŠOKČEVIĆ
INTERVJU

Janko Popović Volarić i Tanja Smoje o rastancima, fatalnim ljubavima i Mani Gotovac

Predstava koja je svojevrsni homage velikoj Mani Gotovac, njezinu opusu, ali i djelovanju koje je trajno izmijenilo kulturni i teatarski pejzaž grada Rijeke - priča je o ljubavi, fatalnosti, strasti i hrabrosti.

Predstava koja je svojevrsni homage velikoj Mani Gotovac, njezinu opusu, ali i djelovanju koje je trajno izmijenilo kulturni i teatarski pejzaž grada Rijeke - priča je o ljubavi, fatalnosti, strasti i hrabrosti.

U spomen na legendarnu Mani Gotovac, prvu intendanticu u našim nacionalnim kazalištima, Splitu pa Rijeci, napravljena je predstava u HNK Ivan Pl. Zajc po njezinu posljednjem romanu "Rastanci" čiju adaptaciju potpisuje Elvis Bošnjak, a režiju potpisuje Anastasija Jankovska.

Rastajati se, uvjerava nas ovaj roman, može značiti i biti u neprestanome procesu odlaska, ali nikada konačno ne otići. Baš onako kako bismo voljeli razmišljati o autorici. Pred nama je potresna i beskompromisna priča o cjeloživotnoj ljubavi, koja se bavi najkompleksnijim i najsuptilnijim vezama među ljudima, koje nikad do kraja ne razumijemo ali zbog kojih živimo.

"Oni se žele, tjelesno i strasno, svaki put kad se vide, bez obzira na to što mu je ona u jednom trenutku željela baciti solnu kiselinu u lice, ali nije, jer se bojala da će mu oštetiti oči, u koje je i dalje zaljubljena. Bez obzira na to što mu je ‘smjestila’ razvod, jer je znala da će ga to razbjesniti, jer nema više ‘legitimitet’ za neobavezno zavođenje. I na kraju, oni se žele i bez obzira na to što je među njima deset drugih žena", rekla je Mani Gotovac o likovima romana uoči njegova izlaska 2019. godine.

Glavne uloge brane Tanja Smoje i Janko Popović Volarić kao zaista impresivan glumački duo, s različitim glumačkim iskustvima koja maestralno spajaju u drami koju od 27. ožujka možete gledati u HNK Ivan Pl. Zajc u Rijeci. S ovim dvojcem smo razgovarali između proba. Janko koji trenutno ima nekoliko otvorenih projekata koje će završavati, među ostalim novi film s Neviom Marasovićem "Šlager" koji su sami producirali, a scenarij pisali Lana Barić, Nevio, i Janko. Paralelno radi u ZKL-u predstavu "Ero s onoga svijeta" u režiji Krešimira Dolenčića. Tanji je pak ovo posljednja predstava u do sada, matičnoj kazališnoj kući. Zbog obiteljskih razloga seli u Zagreb te se po završetku premijere priključuje radu na predstavi temeljenoj na glazbenom djelu Luigija Dallapiccole "Canti di prigonia", u režiji Matije Ferlina i dramatizaciji Gorana Ferčeca, čija će se premijera dogoditi 24. svibnja u Beču na poznatom Wiener Fest Wochen festivalu, koji je i naručitelj predstave. Ujedno, čeka je i drugi ciklus snimanja filma "Proslava", prema romanu Damira Karakaša i režiji Brune Ankovića. U pripremi je i kratki igrani film redateljice Sare Hribar koji se bavi zanimljivim pitanjem: što se dogodi kada saznamo da ne možemo imati ono što nikad nismo ni željeli. S Tanjom i Jankom razgovarali smo o procesima, fatalnoj ljubavi, ali i njihovom intimnom odnosu prema rastancima.

Kakve se sjećate Mani, s obzirom na to da je ovo predstava posvećena spomenu na njezin veliki opus?

Janko: Jednom sam sjedio za stolom s gospođama Mani i Anom Karić i sjećam se koliko sam bio opčinjen s te dvije žene. Ali to bi bilo to od neposrednih kontakata. A sjećam se i kako sam kao klinac Mani doživljavao kao renesansu ženu, spremnu na nove ideje i na polet koji je bio vidljiv u svakom njenom istupu u kojem se govorilo o kazalištu. Bila je glasna, teatralna, posvećena i potpuno zaljubljena u svijet kazališta. Također, bila je prva žena intendant neke nacionalne kuće, ali najviše sam otkrio o njoj, naravno, radeći na ovoj predstavi. Iako, Luz, lik koji glumi Tanja, nije Mani nego lik inspiriran Mani, jasno je da je njeno vjerovanje u ljubav kao takvu, nepobjedivo i ostalo čvrsto do kraja njezinog života, životnom cinizmu unatoč.

Tanja: Mani se sjećam kao glasne, zanesene, odlučne, kao da je stalno bila obasjana svjetlom reflektora. Jednostavno je privlačila pozornost. Uvijek sam bila svjesna njezinog prisustva. Bila je teatar, institucija sama po sebi.

image
DRAZEN ŠOKČEVIĆ

Što vam se čini da je srž ili poruka ili pouka ovog teksta koji ćete izvoditi?

Tanja: Ljubav, ljubav, ljubav - riječ je koju junakinja ovog romana više puta izvikuje kao najvažniju stvar na svijetu. Mislim da je to srž - ljubav i njezina silina kojom prevladava sve prepreke i nalazi opravdanje i tamo gdje ih nije lako naći.

Janko: Vjera u ljubav do zadnje kapi krvi. I tu moram reći da je gledati Tanju kako gradi ovaj lik bilo nevjerojatno iskustvo, puno iznenađenja, igre, obrata i davanja sebe u lik do raznih granica. Stvarno je bilo jedno posebno iskustvo povjerenja, davanja i slušanja, biti njezin partner u ovom radu.

image
DRAZEN ŠOKČEVIĆ

Kako gledate, intimno i profesionalno na koncepte fatalne ljubavi koje je ova autorica uspostavljala u svojim djelima?

Janko: Ideja fatalne ljubavi je beskrajno privlačna, ali gledajući život Luz i Luva, naših likova u predstavi te nekih fatalnih ljubavi iz moje okoline, cijena je često visoka i nije ju svatko spreman platiti. Meni se sviđa biti spreman ići do kraja i koketirati s raznim rubovima po cijenu ljubavi.

Tanja: Fatalnu ljubav mi se čini manje bolno proživjeti na sceni nego u životu, a živeći je na sceni shvaćaš koliko je silovita njezina snaga. Treba hrabrosti za živjeti je, tako fatalnu. To fatalno uvijek nekako implicira loš kraj, dakle fatalna ili nesretna ljubav. Ne znam da bi itko želio nesretno voljeti, osim ako nije romantik, zaljubljen u ljubav, u velike emocije.

image
DRAZEN ŠOKČEVIĆ

Otvoreno je detabuizirala taj kod i kanon čiste i jedine ljubavi jer je uvijek naglašavala nužnost, de facto, poliamorije. Kako vi kao izvođači gledate na te životne, fikcionalne narativne okvire?

Tanja: Ne znam da je to činila. Možda da bi opravdala postupke svojih partnera koji su moguće kao glavni junak ovog romana, zagovarali poliamoriju. Ali ako jest vjerovala u ljubav, kao što znamo da jest, onda bi ona kao takva dozvoljavala mogućnost voljenja više ljudi, jer ljubav nema granica. Osobno nisam još toliko sazrela, ili sam možda prezrela, da bih živjela taj koncept. Ali za fikciju ili scenu je on nužan, jer je ekstreman, jer je život na potenciju, a to je scena kojoj je Mani intimno i profesionalno pripadala.

Janko: Nisam baš tako iščitao naš tekst. Ne mislim da je poliamoriju naglašavala kao nužnu, već ju je bila spremna prihvatiti kao možda neizbježnu. Mislim da Luz nikada nije imala potrebu prestati biti odana Luvu, dok Luv nije znao kako se nositi sa svojim unutarnjim demonima, dok ga život nije demantirao.

image
DRAZEN ŠOKČEVIĆ

Kako ste se vi naučili nositi s rastancima kroz život? Koje spoznaje i alati su vam pomogli pristupiti tom nužnom i neizbježnom životnom fenomenu?

Janko: U tom segmentu života sam naučio vrlo malo ili ništa. Nikakve spoznaje mi se nisu ukazale kroz godine i svaki rastanak proživljavam i razgrađujem dosta dugo i intenzivno. Ne govorim samo o rastancima u ljubavnom smislu, nego i rastancima od otoka, godišnjih doba, projekata koje radim. Tu sam baš loš i neinventivan u pronalaženju alata.

Tanja: Svaki je dan ispunjen mnoštvom malih rastanaka. Čini mi se ako se sastaneš sa sobom, lakše se rastati. Ali ima tih nekih rastanaka koji nas pomjeraju iz težišta i bole. Vjerujem da je svaki kraj novi početak. Prilika za novi rastanak.

Što su izvođački izazovi ovakvog nužno melodramatičnog komada?

Tanja: Ne zapasti u patetiku, možda. To je nešto čega sam se ja osobno pribojavala i što sam, nadam se, izbjegla u glumačkom smislu. Ali i vanjska sredstva od muzike, scene i svjetla grade melodramatski okvir koji izaziva duboki sentiment.

Janko: Neizbježne stereotipe ne iščitavati ili igrati prvoloptaški, igrati svježe i tako izbjeći patetiku bez pokrića. Naravno da to nije lako izbjeći, ali nikako se ne valjati u blatu lažne patetike, te tražiti točne i prave emocije. Ako su emocije točne, ništa “sladunjavo” nije mi strano. (smijeh)

Što vam se čini da ste naučili kroz ovaj proces? Kako je ovaj komad utjecao na vaše emocionalno – glumačko i intimno polje? Je li ga izmijenilo?

Tanja: Svaki proces mijenja i pomiče intimna polja, ovaj mi se čini da ga je produbio. Bilo je lijepo i bolno pustiti se u dubinu i silinu ljubavi, a tako ranjiva pasti u sigurne ruke partnera. Jedan od najljepših dijelova ovog procesa bio je upoznati Janka i dijeliti s njim pozornicu.

Janko: Mislim da mi je glumiti u ovom komadu dalo mogućnost uroniti u neka područja koja me jako zanimaju i kojima sam se uvijek htio baviti. Tražiti opravdanja za likove nije uvijek lako, a u radu propituješ i samoga sebe, neke svoje privatne stavove i korake iz života. Ovakav intenzivan rad, na ovakvom projektu, s Tanjom i redateljicom Anastasijom Jankovskom, dramaturgom Elvisom Bošnjakom, kao i svima koji su radili na ovom projektu rijetka je prilika i za mene kao glumca, ali i kao čovjeka. Čini mi se da su se moja "polja" proširila. (smijeh)

image
DRAZEN ŠOKČEVIĆ

Kako gledate na te ideologizirane strasti, izvedbe ljubavi na koje smo preko filmova, medija i generalno umjetnosti – navikli? Treba li preodgojiti i transformirati te slike?

Janko: Treba širiti slike, a ne ih sužavati. Ne stavljati se u kalupe koji su sve stješnjeniji, posebno danas. I da, često su slike kojima smo bombardirani lažne, banalizirane i simplificirane, ali ne treba se ni zatvarati za istinite i iskrene, koliko god jednostavne bile.

Tanja: Po tom sam pitanju čisti romantik, uživam ponekad posegnuti za takvim sadržajem jer me opušta i veseli. Znam da to nije prava slika ljubavi, ali je potrebna da bi preživjeli ova često neromantična vremena. Idealizacija i romantizacija spada u prvu fazu zaljubljenosti, kada kitimo sve na partneru, a onda se ti kristali putem ospu i ostane ono što jest. To živimo, ali zašto ne maštati prvu fazu u kojoj je sve tako kristalno i lijepo.

23. prosinac 2024 04:00