Redateljica Anica Tomić režirala svoju prvu operu: ‘Oni su kao vrhunski sportaši‘

Kazališna publika poznaje je po dramskim predstavama, no Anica Tomić debitirat će 23. travnja u zagrebačkom HNK kao operna redateljica sa scenskim uprizorenjem ‘Orfeja i Euridike’ skladatelja Christopha Willibalda Glucka. U poznatoj priči o Orfeju, koji se zbog ljubavi spušta u pakao, Orfeja pjeva nacionalna operna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović, uloge Euridike i Amora utjelovljuju prvakinje Opere Valentina Fijačko Kobić i Ivana Lazar, a orkestrom će ravnati maestro Aleksandar Kalajdžić.

Kako ste se odlučili na režiju opere?

- U svim svojim dosadašnjim predstavama imala sam izraženu glazbenu dramaturgiju. Dakle, ne glazbu kao kulisu, već aktivnog sudionika koji korespondira s pričom i glumcima. Opera je nekako logičan nastavak toga.

Anica Tomić režira svoju prvu operu, premijera 23. travnja u zagrebačkom HNK.

MARIO KUCERA/CROPIX

Koliko je drugačije raditi s opernim pjevačima?

- Uspoređujem ih s vrhunskim sportašima. Nevjerojatno su disciplinirani. Njihovi glavni aparati su glasnice koje moraju brižno čuvati pa se točno zna koliko smiju dnevno pjevati. Zadovoljstvo mi je bilo s njima surađivati, pogotovo jer su Dubravka Šeparović Mušović, Valentina Fijačko Kobić i Ivana Lazar fenomenalne žene i solistice.

Čitajte i: Anica Tomić postavlja operu u HNK: ‘Kazalište ide dalje, iako je broj gledatelja mali, ovo daje optimizam‘

Zašto vas je privuklo Gluckovo djelo?

- Dok sam čitala libreto stalno mi je odzvanjala Fassbinderova rečenica: Strah jede ljudsku dušu. Kad se Orfej spušta u Had, suočava se sa svojim strahovima, baš kao što se svi mi posljednjih godinu dana suočavamo s brojnim strahovima – koronavirus, potres... Sve nas je okružio strah, koji ponekad sprječava naše djelovanje, čak mi se čini da se njime u posljednje vrijeme počelo i manipulirati. A na sceni vidimo Orfeja koji - unatoč svim svojim strahovima - korača dalje.

Koliko je teško stvarati pod ovim epidemiološkim mjerama?

- Nije lagano, pogotovo kad kao redatelj volite dodir, grljenje, fizički kontakt, a ja sam takva. Zato je jedna od krucijalnih stvari bila kako bez dodira uspostaviti tu emociju i energiju na pozornici. No, kako sam prošle godine imala nekoliko realiziranih projekata, nekako sam već naučila da stalno imam masku i držim distancu, čovjek se na sve privikne. Nije idealno, ali vjerujem da će se ono što smo htjeli doista vidjeti na sceni.