Prvakinja zagrebačkog HNK-a Nina Violić ne može se žaliti na 2024. - donijela joj je mnogo zanimljivih uspomena, a kućna druženja i kuhanja sa životnim partnerom Filipom Šovagovićem nadoknadila je u ovo blagdansko vrijeme. O svemu se osvrnula u kolumni za kraj godine.
Uvijek pred kraj godine pomislim kako se ništa specijalno nije dogodilo dok ne otvorim fotke u mobitelu i shvatim koliko je bilo divnih, blesavih, prekrasnih i emotivnih doživljaja, s koliko sam se dragih ljudi srela, te što sam sve vidjela i naučila. Prošlu Novu godinu obilježio mi je dolazak starog prijatelja u Zagreb i to druženje kao da je najavilo toliko nekih novih ljudi i starih obnovljenih prijateljstava koja su mi 2024. učinili posebnom. Na samom početku godine dobila sam ulogu u seriji ‘‘Bijeli put‘‘. Snimalo se zimi u Šibeniku i to mi je bilo prezabavno, pogotovo jer sam radila s ekipom iz snova - Franjom Dijakom, Sanjom Milardović, Enesom Vejzovićem i Stipom Radojom. Veselili smo se i zabavljali kao mala djeca smišljajući kako igrati inspektore u odjelu za organizirani kriminal - dobili smo pištolje i značke i huraaaa! Nakon snimanja serije sam sa svojom producenticom Vanjom Sremac otišla u Luksemburg na scenarističko-produkcijsku radionicu EAVE. Tamo smo deset dana intenzivno radile na našem novom projektu i upoznale toliko divnih, zanimljivih ljudi iz cijelog svijeta koji rade filmove i imaju vrlo slične probleme kao i mi pa smo shvatile da ima i gorih od nas. Toliko smo se smijale na tom putu, kao šašave klinke. Kada smo, naime, shvatile da će hrana na radionici biti vegetarijanska, Vanja je u kofer nagurala neke kobasice koje smo potajno tamanile u hotelskoj sobi dok nas Talijani nisu skužili, pa su nam sve pojeli. Na proljeće smo s predstavom ‘‘Čaruga‘‘ redatelja Ivice Buljana otvorili Bjelovarsko kazalište, a dan nakon te premijere otišla sam u Varaždin gdje me Senka Bulić pozvala da igram Klitemnestru u predstavi ‘‘Čekajući Oresta‘‘ naše Lade Kaštelan.
Na tim probama slomila sam ručni zglob i taman kad su krenule one najveće vrućine, hodala sam s longetom puna tri tjedna po Varaždinu i učila gomilu teksta napamet - svaki dan od jutra do mraka. Nakon svih tih intenzivnih angažmana i druženja s puno novih mladih kolega iz Varaždina i Zagreba, odlučila sam ljeto "odraditi" u laganijem tempu i ostaviti ga samo za odmor. Kupala sam se po cijele dane na nekim divljim mjestima gdje nije bilo nikoga, ronila, plivala, čitala... Ove godine vratila sam se ponovno Dubravki Ugrešić i toliko sam uživala u načinu na koji ona koristi naš jezik u toj njenoj duhovitoj, jednostavnoj rečenici koja je seksi i gorka istovremeno. I shvatila koliko mi je ona blizak pisac i kako u njenim romanima hrvatski jezik zvuči upravo onako prirodno i jednostavno kako ga i ja čujem i doživljavam. Skoro puna dva mjeseca mozak na pašu, azurni život, smijanje i glupiranje kao životni, kreativni i ljubavni moto! Najzabavnija dva putovanja ove jeseni bila su gostovanje naše HNK-ove predstave ‘‘Zbilja‘‘ u Berlinu te premijera filma ‘‘Dobra djeca‘‘ redatelja Filipa Peruzovića na Filmskom festivalu u Varšavi. A u filmu moj dečko Filip Šovagović i ja igramo brata i sestru. Sve u svemu toliko smo malo bili doma, stalno smo negdje hopsali, radili, letjeli, vozili se, spavali posvuda da smo ove godine definitivno skuhali najmanje ručkova od kada smo zajedno i zato se nadam da ćemo sada konačno sve nadoknadit. Pa neka maraton počne!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....