Dizajnerica intrerijera Marina Rendulić s guštom je godinama preuređivala kuću u rodnom Imotskom i sada u njoj uživa kroz cijelu godinu.
Kada su prije deset godina njezini roditelji kupili staru, dotrajalu kamenu kuću u Imotskom koja datira još s početka 20. stoljeća nisu ni sanjali da će se pretvoriti u modernu oazu za potpuno uživanje i mir. No, svestrana kreativka Marina Rendulić u njoj je vidjela veliki potencijal i odmah se primila posla adaptacije koja je potrajala tri godine. Od prvog trenutka kada su zakoračili u nju osjetili su, kaže, da je kupnja ispravna odluka. Osvojila ih je energija kuće, a tijekom adaptacije u kojoj je sudjelovala cijela obitelj, kuća ih je još više povezala.
"Mogu slobodno reći da su zidovi ove kuće svjedoci naše obiteljske bliskosti, smijeha i poneke, naravno, neizbježne rasprave o pločicama i bojama jer adaptacija je bila kao dobar roman – trajala je godinama, s nekoliko poglavlja punih izazova. Radili smo je u fazama jer smo uz obnovu dodavali i nove dijelove, što znači da smo prošli kroz sve – od prilagodbe stepenica kosim zidovima do velikih građevinskih dilema.
No, svaka prepreka bila je samo još jedan kamenčić u mozaiku koji je danas njezin dom u kojoj obitelj obitelj Rendulić uživa tijekom cijele godine.
Osjećaj djetinjstva
Nije im teško potegnuti gotovo 500 kilometara iz Zagreba jer znaju da će ih dočekati sunce, masline, domaća hrana, obitelj i zajedništvo.
"Imotski je moj rodni grad, moje djetinjstvo u najčišćem obliku – puno igre, smijeha i one dječje bezbrižnosti koje se s nostalgijom prisjećam. Najviše mi u Zagrebu nedostaje autentičnost – domaća hrana, mirisi iz kuhinje, opušteni ljudi kojima nikad nije problem stati na ulici i malo proćakulati", priča Marina. Danas to sve želi priuštiti svojoj djeci, trojici sinova, koji baš kao i ona, obožavaju Imotski.
Kako i ne bi, kada ih dočeka veliki bazen u koji se tijekom ljetnih mjeseci sjure već s ulaznih vrata. No, za izgled kuće kakav je danas Marina se itekako namučila. Još, kaže, nije zaboravila kada bi poslije napornog dana na poslu morala sjesti u autoobil i voziti se nekoliko sati radi keramike ili nekih građevinskih radova jer takav projekt, kaže, zahtjeva vrijeme, ljubav, učenje, volju i trud. Svaki odabir je dobro promislila, a iako joj takve adaptacija oduzmu puno energije, na kraju joj ipak napune dušu i baterije.
Zen pod maslinom
"Zahtjevno je preblaga riječ. Bilo je dana kad smo i dvaput tjedno vozili gore dolje, samo na jedan dan, ali ekipa koja je radila s nama bila je fantastična. Neki su nam postali i obiteljski prijatelji jer kad netko s tolikom pažnjom i strašću ostvaruje tvoje lude ideje, nemoguće je ne zavoljeti ih", objašnjava Marina.
Kuća ima 350 kvadrata i sastoji se od prizemlja, prvog i drugog kata. Zanimljivo, i iz prizemlja i s prvog kata moguće je izaći u dvorište koje je povezano stepenicama kraj kojih je stogodišnja maslina, Marinino omiljeno mjesto za opuštanje. Baš ondje često ispija jutarnje kave, popodne čašu vina ili jednostavno gleda u maslinu i odmara misli. To je, kaže, njezin zen kutak.
"Vodila sam se time da spojim starinsku priču s modernim dodirom, ali bez pretjerivanja. Venecijanske pločice, drvene stepenice, francuska vrata i pažljivo birani namještaj spojili su prošlost i sadašnjost u skladnu cjelinu. Sve sam radila sama, uz ogromnu podršku tate u građevinskom dijelu i mame za uređenje interijera. Moram priznati, bili su mi i najteži i najdraži klijenti – svaki detalj se preispitivao, ali na kraju su mi vjerovali. Čak su i crna vrata u hodniku, koja su isprva izazvala sumnjičavost, postala jedan od njihovih omiljenih elemenata", govori Marina.
Tu je i najdraža fotelja
U prizemlju se nalazi i studio koji ima svoj zasebni ulaz i konoba, odnosno mjesto za druženje u kojem se nalaze kolekcija vina i veliki stol. Na prvom katu su spavaće sobe, dnevni boravak i kuhinja, a s njega se izlazi na dio dvorišta na kojem se nalazi bazen. Na drugom katu se nalazi pet elegantnih spavaćih soba, lounge dio i velika terasa od 50 kvadrata.
"Moja mama je imala viziju, a ja sam se potrudila da ona zaživi. Venecijanske pločice bile su njezina želja, a kamen baza, pa je izazov bio spojiti to dvoje bez da izgleda kao arhitektonski nesporazum. Vodila sam se idejom da kamen ne dominira, već da moćno, ali suptilno doprinosi atmosferi. Prirodni materijali pomogli su da se stvori toplina, a hrabar potez – antracit prozori bez grilja – dao je dašak modernog. U našim krajevima to nije uobičajeno, ali ispalo je fantastično", govori Marina koja najviše promišlja kada je u pitanju adaptacija podova, sanitarija i otvora i njih najdetaljnije bira kako bi bila sigurna da nema greške u koracima.
U kuhinji je pak naglasak stavila na tamnoplavu boju dok se kod spavaćih soba potrudila da budu jednostavnih i pročišćenih linija. Većina namještaja je iz zagrebačkog showrooma Trika, a najdraži komad popularna Togo fotelja, koju je dizajnirao francuski dizajner Michel Ducaroy još 1973. godine, a danas je popularnija nego ikada.
"Spavaće sobe su jednostavne jer su to prostori za odmor pa ne trebamo dodatne osjetilne podražaje. Obnova je potrajala jer sam perfekcionistica koja želi od svega napraviti dobru priču, a ne izvor frustracije i nezadovoljstva", kaže Marina koja je kroz godine radila sve i svašta.
"Što ti više treba?"
Bila je fotografkinja, brend menadžerica, food stilistica, a posljednjih nekoliko godina posvetila se svojoj najvećoj ljubavi - dizajnu interijera. Marina je pri uređenju pazila i na okućnicu koje održava njezinu omiljenu slow living filozofiju. Visoka ograda štiti od pogleda znatiželjnika, a biljke pružaju dovoljno zelenila.
"Imotski je mjesto gdje se osjećaš kao kod kuće i ako nisi rođen tu. Ljudi su iskreni i srdačni, ono što im je na umu, odmah ti kažu, a živjeti se ne može bez imotskih rafiola, imotske torte i kruha ispod sača, to jednostavno nije opcija. Ova kuća nije za iznajmljivanje, ona je naš mali raj. Moji roditelji tu dolaze čim im se pruži prilika, a i mi se trudimo provesti što više vremena u našem Imotskom. Moja djeca tako barem malo mogu osjetiti odakle im je mama – i vjerujte mi, brzo se prilagode čarima dalmatinskog života", govori Marina koja je odrasla u dvije kuće, jednoj u gradu i jednoj na selu, a i danas to prakticira samo na udaljenosti od gotovo 500 kilometara.
"Najviše volim jednostavno biti u kući. To je moja oaza mira – dobra spiza, obitelj, vino pod maslinom. Iskreno, ne treba mi ništa više", zaključuje Marina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....