Željka i Ivan Damjanić, vlasnici najvećeg privatnog vinskog podruma na području Poreča, ponosni su što su održali obiteljsku tradiciju proizvodnje vrhunskih vina i spasili od zaborava jednu sortu kojoj je prijetilo izumiranje.
Priroda, mir, gastronomija i vino - ako vam te četiri riječi zvuče kao idila, onda morate posjetiti vinariju Damjanić nedaleko od Poreča. Vode je Željka (42) i Ivan Damjanić (45), koji su zaljubljeni u vina, svoj posao i jedno u drugo. Naime, njihova ljubav rodila se upravo u vinogradu prije 13 godina, kad je Željka kao turistički vodič vodila ture po vinarijama, a danas vodi marketing i PR za vinariju koja je više od sto godina u vlasništvu obitelji njezinog muža, enologa po struci.
- Na početku 20. stoljeća obitelj je imala 40 hektara zemlje, imali su volove i konje, uzgajali su lozu, razno voće i povrće i bili su jedna od bogatijih obitelji u Poreču. Pradjed i prabaka mog supruga vjenčali su se 1911., a koliko su bili imućni, govori podatak da su se išli fotografirati u Trst, a za medeni mjesec su izabrali Udine. Imali su svog enologa koji je dolazio iz Trsta i bio je oduševljen crnim vinom, kupažom terana i borgonje te im predložio da pošalju vino na ocjenjivanje u Pariz na Exposition du Bien-Étre. Oni su ga poslušali i na kraju osvojili prvu nagradu, a mi danas tu diplomu čuvamo u našoj vinariji - ponosno objašnjava Željka. Nakon Drugog svjetskog rata obitelji je nacionalizacijom oduzeta imovina pa su ostali na samo nekoliko hektara zemlje te umalo zatvorili vinariju. No, prije dvadesetak godina obitelj je počela kupovati od susjeda imovinu koju su izgubili u nacionalizaciji i saditi lozu.
- Nakon srednje škole otišao sam u Zagreb studirati agronomiju, no ubrzo sam odustao i vratio se u Poreč, gdje sam upisao vinarstvo. Bio sam strastveni bajker, ali prodao sam i motor i automobil, odnosno svu imovinu koju sam tada posjedovao, te otišao u banku po kredit kako bih mogao zasaditi sve što nedostaje. I kupio sam prvi traktor. Započeli smo kao garage vinarija, a danas imamo 12 hektara zemlje i jedan od najmodernijih vinskih podruma - govori Ivan. Oslonac vinarije je malvazija istarska, u nekoliko različitih verzija, te bijele kupaže Clemente blanc. Od crvenih sorti ističe se borgonja kroz samostalnu etiketu te u kupaži s teranom kao Duro istriano. Vrhunac vinarije je Clemente red, bordoška kupaža s malim dodatkom terana i borgonje.
- Godišnje proizvodimo sto tisuća litara, a kapacitet nam je tristo tisuća. Ali, ne želimo brzati, dali smo si mjesta za organski rast. Ponosni smo na sve sorte, no možda najviše na duraniju, koja je stara sorta i bila je na rubu izumiranja. Pronašli smo 36 čokota koje smo obnovili i danas smo postali najveći proizvođači duranije na svijetu, s 513 boca godišnje - kaže Željka. Prije godinu dana otvorili su obnovljeni vinski podrum vrijedan oko 2,5 milijuna eura, koji je kandidiran za EU fondove 2020. Danas je to najveći privatni vinski podrum na 1200 kvadrata takve vrste na području Poreča. Osim prostora za preradu grožđa i skladištenje vina, uređena je i kušaonica za posjetitelje, prostor za degustacije te izložbeni i prodajni prostor. Ivan i Željka ponosni su na sve što su sami izgradili, no možda najsretniji što je sve to doživio Ivanov djed koji je bio oduševljen što obiteljska tradicija neće izumrijeti.
- Moj je djed bio presretan. Nije mogao vjerovati da se želim baviti time. Ostavio mi je zemlju koja je bila najbolja za sadnju loze - govori Ivan, koji je i jedan od vinskih sudaca na poznatim svjetskim natjecanjima vina, pa tako uskoro putuje u Meksiko.
- Nadamo se da će naši sinovi Ivan i Karlo također slijediti naše snove i zavoljeti vinarstvo poput nas. I da će biti jednako uspješni u tome, ili još uspješniji - zaključuju Željka i Ivan.
