Chef hotela Villa Magdalena, Mislav Božić, u Krapinskim Toplicama je otvorio Edukacijski centar Bakina kuća s izlošcima kakve je 60-ih godina prošlog stoljeća, pa i ranije, imala svaka zagorska kuhinja.
U zelenom srcu Zagorja, nedaleko od termalnog lječilišta u Krapinskim Toplicama i sjenovitih pješačkih staza na susjednim brežuljcima, smjestio se neobičan, mali muzej. Ostvarenje je dugogodišnjeg sna Mislava Božića, šefa kuhinje restorana Hotela Villa Magdalena koji je umjesto vlastitog restorana, čemu nerijetko teže profesionalci u njegovoj branši, otvorio jedinstven prostor posvećen okusima i mirisima svog djetinjstva, Edukacijski centar Bakina kuća. U prizemnici izgrađenoj 60-ih godina prošlog stoljeća, uredio je emocijama protkan izložbeni prostor ispunjen kulinarskom opremom i mnoštvom detalja iz razdoblja kada je njegova pokojna baka, Ivanka Hotko, pripremala grenadir marš, pileći ujušak ili žgance z tropom (kukuruznu krupicu s preljevom od vrhnja). Budući da je i sam otac dvojce dječaka, 14- godišnjeg Mirea i sedmogodišnjeg Nikija iz braka sa suprugom Miyuki Saito, propagandisticom iz Tokija koja se zbog njega preselila u Hrvatsku, htio im je darovati jedinstven „vremeplov” u svoje djetinjstvo. Ili bolje rečeno, materijalizirati izgled kuhinja sa starinskih razglednica, s obaveznim „šparhetima” na drva, izvezenim zidnjacima, obaveznim „kredencom” i pokazati sinovima kako izgleda zagorska strana njihovog gastronomskog nasljeđa.
„Sjećam se razdoblja kad sam bio osmoškolac, igrao se u bakinoj kuhinji nalik na ovu, dok je ona na štednjaku „dinstala” luk za ljetni ručak, „ajngemahtec”, a ja nisam htio izaći iako je unutra bilo vruće. Baka već dugo nije s nama, ali uspio sam je zadržati uz pomoć nekoliko stotina izložaka koji me podsjećaju na nju i predstaviti svijetu. Prostor koji sam uredio podsjetnik je na sve bake ili kako kažemo u Zagorju, „babice”. Sjećanja na njih polako blijede, stoga je nedavno otvoren Edukacijski centar moj pokušaj očuvati obiteljsku atmosferu koju su bake stvarale”, priča 49-godišnji chef zagorskih, slavonskih i mađarskih korijena.
Prije nekoliko godina u centru Krapinskih Toplica kupio je prizemnicu izgrađenu 1968. i malo po malo, uredio je uz pomoć supruge i sinova. Izloške je prikupljao godinama: dio je naslijeđen od bake Ivanke, a ostatak je kupio na sajmu starina na zagrebačkom Britanskom trgu te na Hreliću. Mnogi su darovani: kad se u Zagorju pročulo da želi otvoriti gastro-muzej, prijatelji i rodbina svakodnevice tijekom pripreme ili posluživanja jela, a danas su, pak, muzejski eksponati.
„Imam desetak „flajš mašina” i mlinaca za orahe s pogonom na ruke, pa čak i mlinac za mak koji sam pronašao na Hreliću. Poseban je po tome što ima samo jednu rupicu na sredini. Izložene su starinske pasirke za rajčice, ribeži za buče, banjice za mast, pa čak i drvena kaca za kiseljenje „zelja”. Među izlošcima se nalaze i mlinci za kavu, puni pravih zrna kave. Posjetitelje mogu okretati ručicu i osjetiti njen opojan miris”, govori Mislav Božić u čijem se izložbenom prostoru nalazi i hrastov stol za blagovanje iz 1905. godine. Posložio ga je tako da se čini da bi obitelj kojoj je nekada pripadao, svaki tren mogla sjesti za njega.Dodajmo i to da je Edukacijski centar chefa Božića mamac za izletnike koji se u Krapinskim Toplicama ne žele samo kupati, a moguće ga je obići i online.
Kad priča o svom kuharskom stilu, Mislav kaže da već petnaest godina, koliko kuha u Villi Magdaleni, objedinjuje gastro nasljeđe Japana i Zagorja. Na jelovniku su, dakako, i tradicionalna zagorska jela, spremljena uz njegov kreativan „touch”. Bio je prvi hrvatski chef koji je 2000-tih vodio restoran „Dobro” u Tokiju, poznat po tome što je prvi u japanskoj prijestolnici, uz izbor iz francuske i talijanske, nudio i jela hrvatske kuhinje.
„Japan je malo veći od Italije, ima preko 125 milijuna stanovnika i od sjevera do juga podijeljen je na regije s različitim kuhinjama. Otkrio sam, primjerice, mnogo jela od mesa, pa i divljači (posebno divljih svinja) i tako pronašao dodirnu točke sa Zagorjem. Obogaćujem je s okusima kraja u kojem živim i kuham”, opisuje svoj gastro credo chef koji je krajem 90-ih započeo karijeru u zagrebačkom hotelu Sheraton. Na poziv vlasnika restorana u Tokiju koji je sugrađanima htio ponuditi najbolje iz hrvatske gastro-baštine, Mislav se 2003. preselio u Japan. Kad nije radio, proučavao je tamošnju profinjenu i razgranatu gastronomiju i učio jezik, sve dok ga 2009. poziv iz hotela Villa Magdalena nije ponukao na povratak u Hrvatsku. Nije mu bilo lako savladati japanski jezik, no jezična vratolomija zbližila ga je 2004. s Miyuki.
„Upoznali smo se kad je došla u restoran „Dobro” i poslije objeda, zavirila je u kuhinju. Odgovarao sam na njena pitanja o hrvatskoj kuhinji najbolje što sam znao, a na kraju sam japanskom jeziku dodao ima li još kakvo pitanje? Zbog pogrešnog izgovora to je zvučalo kao da ju pitam: „Imaš li kakav problem?” U Japanu je to prilično osobno pitanje, pogotovo ako ste tek upoznali prezgodnu djevojku. Ukratko, Miyuki je ostala u čudu. Nije znala što bi rekla”, prisjeća se Mislav. Naposljetku su razjasnili zabunu i zaključili bi mu ona mogla pomoći u učenju japanskog. Dakako, vrlo brzo postali su par. Vjenčali su se numerološki posebno odabran dan, 2. 2. 2009., u 9 sati, u Tokiju.
„Bilo joj je važno da numerološki sve bude kako treba, a u datum vjenčanja utkala je simboliku naših rođendana. Registrirali smo se u matičnom uredu: bilo je dovoljno da samo ona donese naše dokumente koje su ovjerili jer sam morao raditi kad smo se, zbog simbolike brojki, baš tada morali vjenčati. Svadbeno slavlje organizirali smo kasnije u „western stilu” u jednom hotelu. Hrana je, pak, bila japanska”, otkriva osnivač Edukacijskog centra Bakina kuća.
Dodaje da kod kuće kuha njegova supruga, premda bi i on volio dati (zagorski) doprinos. Kako god bilo, na obiteljskom gastro-repertoaru mnogo je delicija od plave ribe, ebi burgeri (odresci od mljevenih repova škampa ili kozica) te nabe, popularno zimsko jelo od povrća, gljiva, mesa i plodova mora. Često se kuha i nikujaga, popularno domaće jelo od mesa, krumpira i luka pirjanih u dashi temeljcu, umaku od soje, mirinu (rižino vino) i uz malo smeđeg šećera.
„S obzirom na dominaciju Japana na obiteljskom stolu, Bakinu kuhinju otvorio sam i zbog sinova. Postala im je omiljeni poligon za igru. Trebali biste ih vidjeti kad im dođu prijatelji: melju se orasi, kava, čuju se avani kako rade, a kasnije mi pomažu oko čišćenja jer dječje društvo ostavi popriličan nered”, zaključuje pedantan chef.