Doktorica zdravstvenih znanosti i nastavnica, u glavnom gradu Argentine, pila je kavu na pozornici nekadašnjeg kazališta, na ulici promatrala strastvene plesače, a kući se vratila s kožnim sandalama koje je nehotice platila dvostruko više nego što su stajale.
Moja dugogodišnja prijateljica Pari Soltani, supruga iranskog diplomata u Argentini, redovito mi šalje divne fotografije iz Buenos Airesa - i ovog proljeća odlučila sam ga konačno posjetiti. Kada sam stigla u taj veličanstveni grad u kojem žive tri milijuna stanovnika, a u satelitskim mjestima još devet milijuna, prvo sam otišla razgledati knjižaru El Ateneo Grand Splendid. I moram reći da je jedna od najljepših koje sam vidjela: to je prostor nekadašnjeg kazališta, s početka prošlog stoljeća, i proteže se na tri kata. Osjećala sam se kao Alisa u zemlji čudesa. Oslikani strop s nevjerojatnim muralima u kupoli i freske koje slave kraj Prvog svjetskog rata samo su neki od njenih dojmljivih elemenata. Mnoge povijesne fotografije nižu se na zidovima, osobito na drugom katu, ima bogat izbor CD-ova, gramofonskih ploča i knjiga, uglavnom na španjolskom, s temama od znanosti do kulinarstva. Uz odabranu knjigu, dobru kavu i slane zalogaje sjedila sam u kafiću koji je smješten iza crvenih baršunastih zastora, na mjestu nekadašnje kazališne pozornice. Slušala sam pritom klavirsku svirku - uživo.
Iz knjižare je lako pješice nastaviti obilazak drugih znamenitosti - poput palače Waterworks, operne kuće Teatro Colon, katedrale, Plaze De Mayo i Puerto Madero. A na samo pet minuta šetnje od knjižare naišla sam na zanimljiv muzej Museo del Agua y de la Historia, nekadašnju gradsku crpnu stanicu za vodu, a smješten je u palači baroknog stila s prekrasnim vitrajima i podnim pločicama.
Odšetala sam potom do kazališta Colon, arhitektonske ikone Buenos Airesa. Izgrađeno je 1908., a kroz njega su prošli najveći baletni plesači svijeta, operni pjevači, vrhunski glumci.
Ostala sam zadivljena njegovom unutrašnjošću, osobito kupolom koju je oslikao argentinski slikar Raul Soldi te impresivnim lusterom koji visi s njegova stropa. No, najsjajniji dragulj Buenos Airesa je kulturni centar Recoleta.
Njegova zgrada datira iz kolonijalnih dana, a koristila se kao samostan, bolnica i starački dom. Sada je to pak mjesto brojnih umjetničkih aktivnosti. Unutra su lijepi murali te slike smještene u mnogo malih galerija. U jednom od prostora mogu se vidjeti emotivni fotografski prikazi priča o tisućama migranata koji su početkom 20. stoljeća došli ovamo iz Meksika, Salvadora, Gvatemale i Hondurasa, pokušavajući trgovačkim vlakovima stići u SAD. Lica su to puna očekivanja i nade da će ostvariti svoj američki san. Ali ono što nisu znali jest da će morati proći kroz goleme opasnosti na putu - susrete s ubojicama, trgovcima drogom, gangsterima, silovateljima... Većina nije ostvarila svoje snove. U drugom izložbenom prostoru plesao se pak breakdance. Mladi momci bacali su se na leđa i okretali na trbuh, a potom vrtjeli na jednoj ruci. U sljedećoj prostoriji interaktivne su instalacije... A na krovu te velike zgrade nalazi se takozvana urbana plaža s ležaljkama. I ja sam se na jednoj odmorila nakon jutarnjih turističkih aktivnosti. S krova puca pogled i na prekrasne vrtove i stabla naranči u okolici.
Kulturni centar Recoleta u istoimenoj je četvrti, najotmjenijoj u Buenos Airesu, gdje je kupovina veoma skupa. U brojnim trgovinama širok je asortiman proizvoda od najbolje argentinske kože (torbice, ručno rađene cipele, haljine, cipele za plesače tanga u svim bojama...). Uživala sam u trgovini argentinske dizajnerice Jessice Trosman. Njeni odjevni predmeti su impresivni, a zadivilo me što je moguće kroz staklo vidjeti radionicu u kojoj se stvaraju nove kolekcije.
Možda zvuči neobično, ali nisam željela propustiti posjetiti grob Evite Peron, prve dame Argentine od 1946. do 1952. Za nju kažu da je bila dama velika srca: osnivala je ustanove, osobito za djecu, koje su opstale do dandanas, pokrenula je školovanje za medicinske sestre, uvela radničke sindikate...
Obišla sam i malu četvrt La Boca u siromašnom dijelu Buenos Airesa - jedno od najstarijih mjesta u tom velikom gradu u kojem su Talijani bili jedna od prvih doseljeničkih skupina početkom 19. stoljeća. U njoj su zgrade raznih boja, zidovi kuća su oslikani, tu se mogu vidjeti i zanimljive skulpture, a ulični prodavači pokušavaju vam nešto uvaliti dok istovremeno djeca igraju nogomet na cesti.... Pažnju su mi osobito privlačile male trgovine i neobične rukotvorine, a mnogi ovdje dolaze na demonstraciju tanga. Logično, jer to je rodno mjesto tog strastvenog plesa iz 1880-ih godina. Plesači su, naravno, odjeveni u tipičnu tango odjeću - žene u pripijenim crvenim haljinama s visokim prorezom sa strane i u zlatnim cipelama, muškarci u svilenoj košulji i hlačama, glazbenici sviraju, a uz malu naknadu možete se i slikati s njima. Ova živopisna četvrt fantastičan je spoj povijesti i arhitekture, no posjetite li je, pripazite na novčanik jer je na lošem glasu zbog brojnih džepara koji se kreću u grupama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....