‘Odjeća je bila možda i najveća moja briga prije puta. Žene u Iranu se oblače znatno konzervativnije nego kod nas. Što se smije a što ne? Marama, kakva, koja, koliko pokriva? Ubrzo sam shvatila pravila. Tunike i mantili rješavaju sve.‘ Poznato lice s malih ekrana, novinarka HRT-a, Nataša Ban nedavno je posjetila Iran, o čemu je napisala putopisnu reportažu za Gloria.hr.
"Bili smo na promociji knjige o Iranu, napisao ju je jedan super lik iz Zagreba koji se tamo oženio Irankom. Baš bi bilo fora otići u Iran!" Krajem prošle godine s tom je rečenicom mojih dugogodišnjih prijatelja započela naša iranska avantura.
Kad je u veljači Rusija napala Ukrajinu i istočni rub Europe počeo tonuti u kaos zbog rata i izbjegličke krize, već smo bili u debelim pregovorima oko odlaska. Počeli smo se kolebati. Kako ćemo doći do Irana, kako ćemo se vratiti natrag, je li tamo sigurno, da li da uopće idemo, ništa nam nije bilo jasno. Ivan Đogić, već spomenuti Zagrepčanin koji je u Iranu našao ljubav, napisao knjigu "Iran u prezentu" i odlučio tamo nastaviti život uz povremeno organiziranje turističkih tura uporno nas je razuvjeravao govoreći kako je sve u redu, život teče normalno koliko već može biti normalan nakon višedesetljetnih sankcija i izolacije Zapada.
U travnju smo rekli - k vragu i rat i strahovi, idemo. Nas četvero vrlo brzo smo dobili vize od iranskog veleposlanstva, kupili avionske karte, napravili PCR testove i otputovali ne znajući što da očekujemo.
U Teheran smo sletjeli u zoru. Kroz prozore autobusa na putu od aerodroma do hotela onako neispavanoj činilo mi se da ulazim u neki ružan futuristički film, sivosmeđe nebo, sivosmeđi okoliš, pustinja, potom prometni krkljanac, bezbroj sivosmeđih zgrada i ljudi odjeveni u isto takve isprane boje.
Ali Teheran uopće nije ispao siv i mračan kao što mi se činio. Darband, izletište na planini na sjeveru grada nas je oduševio - s obje strane su klisure, u sredini potočić, a na njegovim rubovima deseci restorančića i kafića. Puše se nargile, služi se čaj i kolači. Pol-e tabiat, teheranski Most prirode, arhitektonsko je čudo, i 300 metara dugačak pješački prijelaz između dva gradska brda. Taj teheranski ponos prepun je trgovina, restorana i zelenila, omiljeno izletište ispod kojeg autoputom teče gust gradski promet.
U prelijepom perzijskom vrtu Ferdows vidjeli smo i mlade Irance koji su bili odjeveni kao u bilo kojem europskom gradu, pogotovo mladići. Žene, koliko god moderno izgledale, ipak moraju paziti na odjeću.
A odjeća je bila možda i najveća moja briga prije puta. Žene u Iranu se oblače znatno konzervativnije nego kod nas. Što se smije a što ne? Marama, kakva, koja, koliko pokriva? Ubrzo sam shvatila pravila. Tunike i mantili rješavaju sve. Ženske obline ne smiju se vidjeti, hlače ili tajice mogu biti do 2/3 nožnih listova, rukavi do polovice podlaktice. Japanke i sandale, tetovaže i goli prsti na nogama nisu problem, šminka može biti jaka, nije ni to problem. Ali marama je obavezna. Može biti u boji, samo na vrhu glave, da pokrije tjeme, kosa može viriti van, marama se može vezati iza glave ili sa strane - ali mora biti. Doduše, vidjeli smo i hrabrijih mlađih žena koje su bile nepokrivene, marame su nosile samo oko vrata. No većina tradicionalnih žena nosi ipak tamne guste marame, hidžabe, koji pokrivaju kosu, one još konzervativnije nose čadore, velike crne komade tkanine koji se drže rukom ispod glave, na vratu.
Čadore smo i mi turistkinje morale nositi u nekim džamijama. Nisu nimalo ugodni, po iranskim vrućinama, uz svu tu predugačku odjeću to je bio samo još jedan odjevni predmet previše, ali nije bilo pomoći - mora se. Imamzade džamije su posebno lijepe - iznutra su zidovi i strop prekriveni stotinama tisuća razlomljenih ogledala.
Objasnili su nam da je to zato što je, prema muslimanskoj vjeri, jedino Bog cjelovit i potpun. Žene i muškarci u takvim su džamijama odvojeni, i u molitvi i u turističkom obilasku.
Kroz putovanje puno smo učili o povijesti Irana, dinastijama koje su njime vladale, osvajačima koji su pokušali zavladati pa podlegli prkosnoj staroj kulturi.
Esfahan je jedan od najljepših gradova koje sam vidjela u životu. To je i jedan od najvažnijih gradova na drevnom Putu svile. Glavni trg Nakš-e Džahan čudo je arhitekture, jedan od najvećih na svijetu i okružen sa svih strana, kako se čini - beskrajnim bazarom. Satima se može tumarati po bazaru, razgledavati odjeću, obuću, suvenire, tepihe koji su nekad gusti i čupavi a nekad tanki i svileni kao san.
Navečer na bazaru ima i glazbenika - naravno muških jer žene ne smiju javno pjevati i svirati. Jedne su nam večeri dvojica uz gitaru odsvirala i otpjevala prekrasnu pjesmu za koju vjerojatno nikad nećemo saznati kako se zove i o čemu govori. Ponijelo nas je pa smo htjele i zaplesati, no, sjetile smo se da se to ne smije. Oko nas su se skupili prolaznici pa dok smo mi turisti snimali svirače, prolaznici su snimali nas.
Sa smirajem dana taj velebni glavni trg postaje ogromno okupljalište, oživi, skupe se tisuće ljudi koji rašire prostirke, jedu, piju, druže se. U svakom većem iranskom gradu vidjeli smo tako ljude koji navečer obiteljski odmaraju po parkovima. Djeca se igraju, djevojke i mladići razgovaraju i šeću.
Jazd je središte staroperzijske religije zoroastrizma. Mnogo mirniji i tiši od Esfahana, centar čine smeđe niske zgrade od cigle, blata i slame. Ulice su uske, a navečer život je na krovovima zgrada gdje su brojni kafići i restorani. Smiraj dana s pogledom na grad s krova zgrade u pustinjskom Jazdu doživljaj je koji se može usporediti sa zalaskom sunca na moru.
Poseban je doživljaj bio doći u Perzepolis (na grčkom "Perzijski grad"), stari kraljevski grad koji se počeo graditi prije dvije i pol tisuće godina a spalio ga je Aleksandar Makedonski. Njegovi ostaci stoje na uzvisini do koje se dolazi kroz dugački drvored, i iako od nekadašnjih palača nije puno ostalo, visoki stupovi, izrezbareni reljefi, kipovi i ogroman prostor na kojem je bio ispunjavaju divljenjem.
Nisam vidjela mnogo pustinja u životu, zato su me stotine kilometara kroz praznine iranskih pustinja ispunile nemirom. Kroz prozor autobusa gledali smo kako blijedožute planine dolaze, prolaze i nestaju, pustinjske oluje katkad posve zamagle horizont, beskrajne ravnice pružaju se bez ikakvog znaka života, a uz nas po autoputu prolaze automobili oguljeni sa svih strana manjim i većim sudarima - na 40 stupnjeva s otvorenim prozorima, bez klime.
Nekoliko dana proveli smo i u pustinjskim seoskim gospodarstvima na istoku Irana. Izdaleka, s ceste, ne vidi se ništa, tek smeđe zidine niskih širokih utvrda, bez prozora. No život je unutar zidina kamo gledaju svi prozori kuća a u središtu je po nekoliko dvorišta. U istom su stilu građeni i karavansaraji po Iranu, posjetili smo neke od njih, izvana samo smeđi zidovi od cigle, blata i slame, iznutra veliko dvorište, ponekad i s perzijskim vrtom. Prostori gdje je nekad bilo svratište i staje za deve danas su sobe za turiste i restorani gdje se jede sjedeći na podu na raskošnim perzijskim tepisima.
O prometu u Iranu čitala sam sve najgore ali ništa me nije moglo pripremiti na potpuni nemar prema pješacima. Zeleno svjetlo za pješake ne znači siguran prelazak preko ceste. Naš je vodič znao stati nasred ceste i zaustaviti promet da možemo prijeći, brzo, brzo, govorio je, jednom rukom mašući prema nama kao prometni policajac a drugom zadržavajući aute koji nadiru sa svih strana. Guraju se ti iranski automobili, motocikli, autobusi, neprestano sam očekivala sudare ali nije ih bilo. U cijelom tom kaosu postoji neki red koji samo oni vide.
A iz svih tih auta i motora mahali su nam i trubili. Vikali su - Hello! Salam!, Welcome to Iran! Welcome to Esfahan, Kashan, Yazd, Shiraz - gdje god smo bili ljudi su nam se osmjehivali na cesti, zaustavljali nas i pitali odakle smo. Kroasija, Korvasija, tako smo odgovarali, vjerojatno pogrešno. Neki su znali gdje je to (Luka Modrić! Great football!), drugi nisu imali pojma ali su se i dalje osmjehivali, vadili mobitele, have a good time in Iran! Can we take a picture together?
Iran je i zemlja improvizacije, na što su nas upozorili i prije dolaska - budite strpljivi, govorio je naš vodič Ivan. Dva puta se na putovanju pokvario žuti autobus kojim smo se vozili, jednom smo imali manji sudar, naši su tihi iranski vozači sve riješili. U Shirazu i naše vodiče i nas zatekao je vjerski blagdan o kojem nitko nije imao pojma. Još malo improvizacije jer džamije, muzeji i palače koje smo trebali posjetiti zatvoreni su. Umjesto toga - šetnja gradom čije se trgovačke ulice zapravo i ne razlikuju mnogo od naših. Moda je doduše drugačija i teže se sporazumjeti ali trgovine su dobro opskrbljene pa ima i zapadnih marki kozmetike i hrane.
Ukupno, naša je turistička grupa VIP žutim autobusom prošla oko dvije tisuće kilometara. Od Teherana na sjeveru do Shiraza u centralnom Iranu, kroz stotine kilometara pustinje, preko gradića u oazama, seoskih domaćinstava, kroz palače i čarobne perzijske vrtove. O te dvije tisuće kilometara napisala sam preko tisuću riječi i čini mi se da još ništa nisam ni rekla. Iran, to je svijet za sebe, odvojen, zaključan, okovan vjerskim zakonima i tradicijama, istovremeno beskrajno veseo i prepun ljubaznosti, boja, života i smijeha. Budite ambasadori Irana, zamolio nas je naš iranski vodič Saeed večer prije nego što smo otišli. Svi smo zaklimali glavama - naravno. I obećali sebi da ćemo doći opet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....