Je li moguće sačuvati odnos s osobom koja ne prihvaća svoju odgovornost i nikada nije pogriješila?

Nedavno je u jednom engleskom magazinu objavljen esej u prekidu prijateljstva. Žena koja je otprilike u kasnim tridesetima opširno i bolno iskreno opisala je kako je skončala veza s prijateljicom iz djetinjstva: primila je, naime, SMS poruku kojom ju je nekadašnja prijateljica obavijestila da je odnos gotov i da se više ne želi družiti s njom, jer ne osjeća da su njihove vrijednosti slične, dapače, smatra je vrijednom prezira. Povrijedilo ju je to poput najtežeg ljubavnog prekida. Bivša prijateljica zamjerila joj je čak i to da na društvenim mrežama ne govori o temama koje ona zagovara u svojim postovima.

Osim duboke tuge, autorica je zbog toga osjetila potrebu za preispitivanjem. Nitko ne želi biti ostavljen putem SMS-a, napisala je, a pakleno boli kad ti to učini prijateljica koja zna da ste svojedobno jedna drugoj plakale na ramenu zbog uobičajeno jadne muške komunikacije i njihove nesposobnosti da uđu u otvoren razgovor. Da budem iskrena, nastavila je, njena poruka nije govorila o mojoj strategiji na društvenim mrežama, nego o svim onim malim oštećenjima, porezotinama i otvorenim ranama koje su se stvorile tijekom našeg odnosa, a o kojima nismo razgovarale.

Nemogućnost da se otvoreno razgovara o problemima velika je prepreka za razvoj i za opstanak kako ljubavnih, tako i prijateljskih odnosa.

Autorica je opisala važan, ali ne i jedini razlog zbog kojeg pucaju prijateljstva nastala u vrijeme kada smo manje i rjeđe propitivali i druge i sebe, te kad smo, u nedostatku iskustva i u slijepoj uvjerenosti kako smo gotovo isti, nekoga prozvali najboljom prijateljicom ili prijateljem. Godine su odmicale, mijenjali smo se i rasli, upoznavali nove ljude i sebe - samo je taj odnos ostao isti, nije se mogao mijenjati ni dovoditi u pitanje poput podsjetnika na to odakle smo krenuli i kakvi smo nekada bili.

Zavist je najčešći razarač prijateljskih odnosa, ona izjeda osobu koja je u sebi nosi, ne da joj da bude mirna i opuštena, izaziva agresiju, potrebu za ogovaranjem, svađom i napadom svaki put kad je nešto aktivira. Taj napad može biti zamotan u potrebu davanja savjeta koje nitko nije tražio ili zabrinutosti za prijatelja ili prijateljicu koju se usput omalovažava. Zavist polazi iz osjećaja da netko ima nešto što zapravo nama pripada. Ona budi potrebu za natjecanjem.

Jedan je moj poznanik nakon puno, puno godina - tijekom kojih je trpio ispade zavisti svog prijatelja, koji bi se najčešće događali pod utjecajem alkohola - odlučio prekinuti taj odnos. Više se nije mogao nositi s njegovim zajedljivim komentarima svaki put kad bi nešto postigao, bez obzira je li bio unaprijeđen na poslu ili je kupio novi auto, pa ga je počeo izbjegavati. Kad ga je "prijatelj" u poruci upitao zbog čega mu se više ne javlja, odgovorio mu je: "Izgleda da samo Hajduk živi vječno." Bio je to i njegov poraz, rastanak s velikim dijelom vlastitog života i početak mirenja sa spoznajom da se neki ljudi ne mogu promijeniti.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

U vremenu opće usamljenosti i mnoštva površnih odnosa, prijateljstva su velika i važna utočišta. Tim je teže preživjeti njihov gubitak i sažvakati spoznaju da su ti odnosi bili iluzija u koju smo imali potrebu vjerovati. Problem je i u nama, u našem odabiru kome smo povjerili i namijenili važnu ulogu prijatelja. Drugi velik teret prijateljstvima je škrtost. Tako mi je 38-godišnja Željka ispričala kako je prijateljicu koju poznaje od 1. razreda osnovne škole nedavno odlučila maknuti s liste. Prvi je put, naime, sebi dopustila da se ozbiljno naljuti na nešto što joj je ova oduvijek činila. Nimalo slučajno, nije se radilo o njoj, nego o njenoj kćeri - jer uvijek nam je lakše zauzeti se za druge, negoli za sebe.

Kod prijateljice je bila u posjeti sa svojim djevojčicom, čavrljale su i pile kavu dok je ova pekla božićne kolače. U jednom je trenu Željkina kći, umorna od igre, rekla da je gladna. Njena prijateljica je tri vrste svježe ispečenih kolača pospremila na balkon i malenoj rekla da joj nema što ponuditi.

- Kako misliš da nemaš? Pa upravo si ispekla tri vrste kolača?! - rekla joj je Željka.

- Nosim ih na blagoslov u crkvu - odvratila je prijateljica.

U toj rečenici su bili sažeti svi dotadašnji uskogrudni potezi preko kojih joj je bez riječi prelazila, nije se na njih obazirala, niti su joj se činili dovoljno važni. Kao da je izostanak topline i srdačnosti bio slučajan, pa nije mogao predstavljati srž njihova odnosa, koji je oduvijek bio jednosmjeran. Željka je prirodno davala svoju pomoć i razumijevanje, nudila rame za plakanje, činila joj razne usluge - uvjerena kako bi sve to natrag dobila kada bi samo zatražila. Kada bih je lijepo zamolila, ona bi za mene to učinila. Greška je bila u njoj, mislila je, pa to što treba nije na pravilan način izrekla i adresirala, jer da jest, sigurno bi se ostvarilo. Naposljetku, oduvijek se znaju. Imaju toliko zajedničkih uspomena. Ljude treba prihvatiti onakvima kakvi oni jesu, ako meni prirodnije idu davanje i pomaganje, to ne govori da ona nije dobra osoba, racionalizirala je.

Naizgled bezazlena situacija, u kojoj je njena djevojčica svoju potrebu izgovorila jasno i glasno, bez uvijanja, a prijateljica se na nju oglušila - sve to ju je osvijestilo i natjeralo da se probudi. Odbacila je iluziju o njenoj apstraktnoj, skrivenoj dobroti koju je izmislila i ugradila u taj odnos ne bi li pokrila prazninu koju ostavljaju sebičnost i škrtost osobe koja ne zna davati. Zgrabila je djevojčicu za ruku i izašla iz kuhinje u kojoj je miris svježe ispečenih kolača bio pomiješan sa zadahom jedne zablude koja se upravo počela raspadati.

Kad je došla doma, uspjela se smiriti. Ponovno je prelistala album zajedničkih uspomena u svojoj glavi i bila joj je spremna oprostiti - pod uvjetom da se ispriča. Tako se morala iznova suočiti sa stvarnom prirodom osobe koju je toliko dugo crtala ružičastom bojom u svojoj glavi. Njena se prijateljica nije mogla ni suočiti ni ispričati, samo je željela nastaviti tamo gdje su stale. Dogodio se užasan nesporazum, no nije bilo razloga za ispriku.

Ono što je oduvijek mogla lijepiti uspomenama i sjećanjima kada se radilo o njima dvjema, prelomilo se u jednom trenu na njenoj kćeri. Jebi se, rekla joj je, ako se nećeš ispričati što djetetu lažeš i ne daš joj da nešto pojede. Svoju je glad u tom odnosu mogla zanemarivati, no pred raširenim dječjim očima otvorile su se konačno i njene. Što mislite, je li moguće sačuvati odnos s osobom koja ne prihvaća svoju odgovornost i nikada nije pogriješila?