Vinkovčanka sa zagrebačkom adresom i nutricionistica Adriana Ćurić Klipić (30) piše o životu sa sindromom policističnih jajnika s kojim se bori još od puberteta, stigmi koju oboljele osobe nose na svojim leđima te podizanju svijesti o problemu s kojim se susreće sve više žena i to s jednim ciljem - kako bi svojim iskustvom pomogla drugima.
Svakodnevica uz dijagnozu sindroma policističnih jajnika nije lagana, najprije zbog toga što se ovdje radi o iznimno kompleksnom upalnom endokrinološkom stanju. PCOS je sindrom, što povlači činjenicu da je riječ o spletu različitih dijagnoza. A kada imate splet različitih dijagnoza, to znači da se gotovo svakodnevno suočavate s gomilom različitih simptoma. Zato, da sam ovaj tekst trebala napisati prije koju godinu, vjerojatno bih na njemu olakšala dušu, kao i svaka žena koja ima dijagnozu jer ti simptomi nisu nimalo laki ni bezazleni. Često sam razmišljala kako me tijelo izdaje i osjećala se kao da ne mogu kontrolirati to što mi se događa.
U tom očaju za pronalaskom rješenja, fokus mi je bio na pogrešnim stvarima. Upadala sam u kontinuirani vrtlog pokušaj-pogreška metoda, isprobavala različite dodatke prehrani, stalno mijenjala svoju prehranu, odlazila na brojne liječničke preglede i laboratorijske pretrage, samo da me netko ili nešto konačno spasi. Htjela sam svom silom to stanje kontrolirati na što sam trošila ogromne količine energije i resursa. Toliko sam bila uronjena u to da sam zaboravila ono najvažnije, a to je da svoje tijelo ne možemo kontrolirati.
Ali ga zato možemo osluškivati. Jer svi ti simptomi su samo poruke koje nam tijelo šalje na kojim stvarima možemo i moramo dodatno poraditi. Danas, moji simptomi su i dalje prisutni, jer ipak je PCOS kronično stanje, ali oni su tu u puno manjoj mjeri. Najčešće su tu toliko da me podsjete na moju dijagnozu i na to da svaki dan pomislim: Kako danas mogu samo malo bolje? Zato sam ja na dijagnozi neizmjerno zahvalna jer da nije bilo nje, nikada ne bih tako dobro upoznala svoje tijelo.
Sve je krenulo još u tinejdžerskim godinama, u usporedbi s prijateljicama, mučio me nekakav malo drugačiji "pubertet". Akne, pojačana dlakavost, izrazito bolne i obilne menstruacije simptomi su koje sam tada smatrala normalnim i naivno mislila da će proći sami od sebe. Sve to je trajalo nekoliko godina, sve dok na fakultetu nisam odlučila napraviti svoj prvi ginekološki pregled. Nakon nekoliko pretraga i ultrazvuka, dijagnoza je stigla - sindrom policističnih jajnika. "Ovo je stanje iz kojeg ćete teže začeti, ali ništa vam to nije strašno, dobit ćete kontracepcijske pilule, sve će vam se očistiti, kad budete htjeli trudnoću, samo ih prestanete uzimati i odmah krenete raditi na djetetu. Vrlo jednostavno", rekla mi je tada ginekologinja. U tom trenu osjetila sam veliko olakšanje jer sam dobila objašnjenje za sve što mi se događalo. I samo sam htjela da se to riješi. Imala sam veliki problem s pojačanom dlakavošću i aknama do te mjere da se nisam mogla pogledati u ogledalo, menstrualni bolovi su bili toliko jaki da nisam smjela ostati bez tableta protiv bolova.
Pilule sam uzimala sedam godina, od kojih je pet bilo sve u redu. A onda su počeli problemi. Imala sam 26 godina kada sam doživjela potpuni disbalans, onaj koji doživiš na razini cijelog tijela. Akne, rozaceja, opadanje kose, izraženi probavni problemi, dijagnoza SIBO-a, odnosno pretjerani rast bakterija u tankom crijevu te sindrom iritabilnog crijeva, vrtoglavice, manjak koncentracije, anksioznost te depresivne epizode. Zaista sam na svojoj koži osjetila sve. Imala sam osjećaj kao da me tijelo izdaje. Gotovo sve što bih radila dovodilo me do tjelesnog i emocionalnog raspada. Sve to se događalo netom nakon potresa i u vrijeme korone, što je za mene bio ujedno i okidač za većinu simptoma. Naravno, govorilo mi se da je sve bilo u mojoj glavi i nije me se shvaćalo ozbiljno, ali ja sam znala da ovo više nije bio samo PCOS u pitanju. I tu je započela moja potraga za rješenjima, ali i moj sve veći interes za menstrualno zdravlje.
Kao nutricionist, uvijek naglašavam da je prehrana osnova hormonalnog zdravlja i zdravog menstrualnog ciklusa. Shodno tome, jako je važno što u sebe unosimo, u kojoj količini, kako i kada. To su sve pitanja koja si trebamo postaviti kada krećemo od neke promjene vezane uz prehranu. Danas kao nekakav najveći problem istaknula bih taj užurbani raspored u kojem se ni ne stignemo pitati sva ta pitanja. Uz sve to, često preskačemo obroke, tražimo brze i dostupne izvore energije u nutritivno siromašnim procesiranim namirnicama poput brze hrane, tjestenine, kolača, slatkiša, grickalica ili pekarskih proizvoda - hrane bogate jednostavnim ugljikohidratima, zasićenim i transmasnim kiselinama koja sadrži visok glikemijski indeks i diže razinu šećera u krvi. Učestala konzumacija takvih namirnica može dovesti do povišenih triglicerida u krvi, ali i inzulinske rezistencije - stanja u kojem naše stanice više ne reagiraju, odnosno postaju otporne na inzulin i koje pogađa čak 60 do 70 posto žena s dijagnozom PCOS-a. To se događa, ne samo uslijed učestale konzumacije namirnica bogatih jednostavnim ugljikohidratima već i zbog manjka tjelesne aktivnosti te prekomjernog stresa što rezultira kontinuirano povišenim razinama šećera u krvi i visokim razinama hormona inzulina koje negativno utječu na estrogen, progesteron i testosteron - hormone koji su glavni pokretači menstrualnog ciklusa. Tako visoke razine inzulina potiču jajnike da proizvode više androgenih hormona, posebno testosterona za kojeg znamo da ako je povišen, javljaju se simptomi poput akni, opadanja kose, pojačane dlakavosti tijela i neredovitih menstruacija, koji su glavna obilježja PCOS-a.
S druge strane, povišene razine inzulina dižu razinu estrogena, što izravno vodi u takozvanu estrogensku dominaciju - stanje visoke razine estrogena u odnosu na progesteron koje je uvelike prisutno. Kada estrogen dominira nad progesteronom javljaju se simptomi poput predmenstrualnih glavobolja, oteknutih i bolnih grudi te obilnih menstruacija.
Osim zbog svoje profesije, najvećim dijelom zbog svoje dijagnoze po pitanju prehrane sam vrlo posložena i točno znam što želim od svakog obroka, svake namirnice i sastojka koji stavim na tanjur. Hranu gledam kroz njezine komponente i želim da sve što unosim u sebe u što većoj mjeri služi mom zdravlju. Rekla bih da 90 posto vremena tako funkcioniram, a ostatak si dozvolim krivine poput masne i slane hrane te pokoje čaše alkohola više. Jer upravo su te krivine potrebne da bih održala ravnotežu između gušta i zdravlja. Prehrana je važan segment, ali suprotno uvriježenom mišljenju, ona ne treba biti po strogom planu i programu, važno je samo pronaći dobar balans koji će biti dugoročno održiv za svaku osobu i služiti zdravlju u što većoj mjeri. Dakle, može se zaključiti kako prehrana igra veliku ulogu u menstrualnom zdravlju žene, ali moram naglasiti - ne i jedinu. Možete imati savršeno posloženu prehranu, ali ako ostali dijelovi slagalice nisu posloženi, recimo, ako se osoba loše nosi sa stresom, ne kreće se ili ne spava dovoljno, ona neće polučiti veliki rezultat.
Nasreću, ne mogu reći da me dijagnoza PCOS-a ikada sputavala u nečemu što sam željela ostvariti, ali da mi je otežavala svakodnevicu u određenim situacijama, sigurno je. Akne koje sam imala u najosjetljivijoj životnoj dobi su bila svojevrsna trauma jer sam godinama nakon njih na svaki prištić koji bih dobila gledala kao na mogući povratak horora koji sam proživljavala, a na menstruaciju sam gledala kao na nekakvu kletvu koja me snašla jer sam se rodila kao žena. Sve dok nisam počela promijenila pogled na cijelu priču. U trenu kada sam doživjela kolaps cijelog organizma, na mentalnoj i tjelesnoj razini, prvo je nastupio očaj i bijes, a onda je u konačnici došlo prihvaćanje. To je nekakav, rekla bih normalan tijek kada ti se dogodi nešto na što ne možeš utjecati a silom to želiš promijeniti.
Danas, mogu reći da sam u tom prihvaćanju pronašla mir te sam iz tog mjesta krenula rješavati svoje zdravstvene probleme. Kada smo u miru, onda stvari vidimo jasnije. Tako sam ja mogla bolje čuti potrebe svog tijela i dati mu ono potrebno. S obzirom na to da je PCOS kronično stanje, utopija je misliti da je u potpunosti moguće biti oslobođen svih simptoma. I kada to prihvatite, onda zaista postajete slobodni. I onda život s tim sindromom umjesto borbe, postaje ples. Zato, mogu reći da ja danas plešem sa svojom dijagnozom i odlično se zabavljamo, ali ne dulje od ponoći. Baš zato što me nerijetko počasti s brzim umaranjem i manjkom koncentracije te tako podsjeti da je uvijek tu. Mislim da je to nešto što moja okolina uzima zdravo za gotovo. Također, često misle da mi se ne da ili nemam volje, ali sam samo jednostavno - umorna. Ponekad zavidim na količini energije koju imaju ljudi oko mene, koji, naprimjer, mogu raditi cijeli dan i navečer ići na druženje, izdržati cijelu noć na svadbi ili proputovati pet sati automobilom i poslije toga nastaviti normalno s aktivnostima, bez da moraju najprije malo odspavati. Avanturist sam u duši i obožavam akciju, i zato mi ponekad bude žao što mi tijelo to ne može pratiti.
Počela sam govoriti javno o svome stanju prvenstveno zbog toga što sam se u najgoroj fazi dijagnoze osjećala jako usamljeno. Nitko u mojoj okolini me zapravo nije mogao razumjeti, niti približno pojmiti kako se osjećam, a kamoli pomoći mi. Velikom broju ljudi je dijagnoza PCOS-a nešto što ima svaka druga žena i uzimaju ju kao nešto što se gotovo pa podrazumijeva. Posljedično, veliki broj žena zato ne dobiva prikladnu medicinsku, niti emocionalnu podršku svoje okoline. Postavlja se pitanje zašto je to tako? Upravo jer kronično nedostaje društvene svijesti i pravovremene edukacije ne samo o PCOS-u, već i o ženskom menstrualnom zdravlju općenito. Ženama kronično nedostaje da se konačno upoznaju s vlastitim tijelom.
Odlučila sam sama biti ta promjena koju želim vidjeti u svijetu, ne samo radi vlastite dijagnoze, već i iz ogromne želje da tamo neka djevojčica koja možda sjedi očajna i izgubljena u svojim simptomima vidi i čuje da nije sama i da postoji rješenje. Iz tog mjesta sam stvorila svoju priču i svoju diplomu nutricionizma usmjerila u menstrualno zdravlje. Moj vlastiti kaos i želja za promjenom doveli su me do toga da danas stojim ovdje i pričam svoju priču. Priču koja me najviše od svega potaknula da počnem pomagati drugim ženama kao što sam pomogla sebi jer najljepše priče nastaju iz situacija koje osjetite na vlastitoj koži, a tako je krenula i moja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....