Nova kolumna Milane Vlaović Kovaček: Gorak kraj za novi sladak početak

Zoran je bio zaposlen na radiju. Vedar i nasmijan, druželjubiv i komunikativan, uspostavljao je kontakte i zadržavao ih, imao je brojna poznanstva i mogao je nazvati razne brojeve - što je u medijskom svijetu možda najveći kapital. Na to radno mjesto došao je prije 12 godina. Plaća je bila niska, smatrao ju je početničkom, iznosila je bijednih 850 eura. U to vrijeme baš i nije bio početnik, imao je 35 godina i 10 godina radnog iskustva. Njegovi ga novi šefovi nisu poznavali, vjerovao je da će im pokazati kakav je radnik i koliko može pridonijeti u svim segmentima posla. Prolazile su godine, Zoran je briljirao. Donosio je priče i intervjuirao poznate i nepoznate ljude. U međuvremenu su se njegova sestra i brat oženili i dobili djecu, a on je kao samac živio u podstanarskom stanu koji mu je prijatelj iznajmio po povoljnoj cijeni. Kad bi platio stanarinu i režije, u trgovini se do kraja mjeseca premišljao može li si priuštiti sok ako je već kupio ciglu kave. Njegova je plaća i dalje bila bijedna. Kad je odlazio na razgovore sa svojim šefom, redovno je dobivao pohvale. Popili bi kavu, upitali se za zdravlje, razmijenili nekoliko rečenica o vremenu.

Onda bi Zoran pristojno upitao postoji li mogućnost povećanja plaće, a njegov šef bi mu objasnio makroekonomske trendove. Situacija je generalno loša, ali prezadovoljan je njegovim učinkom i radom, u njemu su uistinu dobili sjajnog zaposlenika, ponosan je što mu je dao priliku da tu radi. Zoran bi se zadovoljno nasmijao, prijalo mu je ono što mu je šef govorio, jer je znao da je to istina. Dok bi mu zahvaljivao na njegovu dragocjenom vremenu, pitao se bi li bilo neumjesno reći da on, tako dobar i koristan, koji ostaje raditi prekovremeno i uskače u sve zadatke, ne može u dućanu odjednom kupiti i Cedevitu i kavu, a napolitanke je odavno izbacio iz košarice, zato što su nezdravo skupe. Šef bi ga na izlazu potapšao po ramenu, a on bi se nasmijao poput dječaka koji je dobio peticu i otišao niz hodnik.

Nakon deset godina tapkanja na mjestu i tapšanja po ramenu razmišljao je o promjeni posla. Došlo je do zamora materijala, njegov se optimizam istopio. Čitao je oglase za zapošljavanje. Osjećao je bolove u leđima, kao da mu je kralježnica poručivala da to više ne treba trpjeti. U srednjim bi godinama trebao uživati u plodovima svog rada, a on si ne može priuštiti ni osnovne namirnice. Na ljetovanje odlazi jer poznaje ljude koji imaju nekretnine na moru, a raspadne li mu se auto, za koji mu je novac posudio pokojni otac, drugi ne može kupiti. Prijatelji su mu sugerirali da se prestane nadati povišici, za njegovo je radno mjesto predviđena takva plaća, poslodavci čekaju da se umori i ode kako bi na to mjesto došao netko mlađi, kome neće biti problem raditi za taj novac. Uglavnom se slagao s njihovim tvrdnjama, bila su mu jasna pravila igre, ali nije ju ni mogao ni znao prekinuti. Kad bi dao otkaz, trebao bi preživjeti neko vrijeme bez posla. S tako niskim primanjima nije imao ušteđevinu. Od majke umirovljenice nije mogao tražiti pomoć, a još manje ju je mogao očekivati od brata i sestre koji su mu povremeno dovodili na čuvanje svoju djecu. Tada mu je bilo najteže, jer nećacima je morao ponuditi i sok i napolitanke, pa bi se taj tjedan odrekao kave u svom kvartovskom kafiću.

Dodatni problem u njegovoj je priči bila činjenica da je svoj posao uistinu volio. Pokušavao se zamisliti kako vozi tramvaj, radi kao konobar u pizzeriji, ponekad je zavidio i dimnjačarima koji su ljudima donosili sreću i sigurno zarađivali više od njega. Onda bi mu zazvonio telefon, šef bi mu javio da treba otići na neko mjesto i donijeti izjave, a on bi sjeo u svoju rasklimanu Škodu i uputio se na mjesto događaja. Da mora dati otkaz i posao potražiti negdje drugdje, govorili su i članovi njegove obitelji. Njegova sestra, koja nije bila zaposlena, rekla je da se za taj novac ne bi javila na telefon. Od tih ga je razgovora bolio želudac. On nije čovjek koji je u stanju nešto presjeći. Nikad nije prekinuo ljubavnu vezu, žene su ostavljale njega. Nije napustio prijatelje ni onda kad nisu bili fer prema njemu. Nikad nije dao otkaz, njegova se prethodna postaja naprosto ugasila. Jednom je sanjao kako ulazi u šefov ured, odlučan u tome da mu kaže da više ne može raditi za njega. Kad je otvorio njegova vrata, na šefovoj je stolici sjedio njegov pokojni otac. Izašao je iz sna s osjećajem dužnosti i tuge i nije se u njega vratio.

Tada mu se dogodila pogreška. Zamjerio se šefici svog šefa. Trebao je odraditi razgovor s jednom javnom osobom, nije ispalo onako kako je bilo zamišljeno. Šefici se to nije svidjelo. Poslije 12 godina rada ponuđeno mu je drugo, lošije radno mjesto. Rekao je da to ne može prihvatiti. Uslijedio je sporazumni raskid radnog odnosa. Dobio je otkazni rok i otpremninu.

Oduvijek sanjana i nikad stečena ušteđevina sjela je na njegov račun. Dogodilo se to ovog proljeća. Sjedio je u svom podstanarskom stanu i utučen nazivao brojeve. U njegovu je mobitelu bilo puno kontakata koje je poznavao i koji su mu mogli pomoći. Svi su se javili na njegov poziv. Ispričao im je ukratko što se dogodilo i upitao ih za pomoć. Radio bi bilo što, ali najsretniji bi bio ako bi kao novinar nastavio raditi ono što voli. Nakon mjesec dana stigao je poziv nekadašnje kolegice koja je sad radila za jednu stranu produkciju. Trebali su njegove usluge na jednom projektu koji se snimao u Dubrovniku, na Korčuli i na Mljetu. Tako je proveo radno ljeto, a u Zagreb se vratio s preplanulim tenom i prvom ozbiljnom ušteđevinom. U međuvremenu je na drugom projektu angažiran kao vanjski suradnik, pa je registrirao svoj obrt. Direktorica marketinga jedne velike firme prisjetila se kako je bilo ugodno razgovarati s njim, pa ga je pozvala da odradi jedan projekt za nju. Pet mjeseci poslije najveće promjene u životu, na koju je bio prisiljen i natjeran, Zoran kupuje automobil, ovaj put svojim novcem. Njegova se kralježnica oporavila, iako vozi i radi više nego prije. Možda zbog toga što hoda uspravno, kao čovjek koji je dobio potvrdu da vrijedi.