Danny Boyle: 'Umjesto da se zaredim, postao sam redatelj'

Britanska drama "Trainspotting" jedan je od filmova koji su obilježili zadnje desetljeće prošlog stoljeća. Snimljena 1996. prema istoimenom romanu Irvinea Welsha, priča o četvorici narkomana iz Edinburgha lansirala je među zvijezde glumca Ewana McGregora (45) i označila uzlet karijere Dannyja Boylea (60). Redatelj irskih korijena kasnije je režirao "Stevea Jobsa" i "Žal" te "Milijunaša s ulice", za koji je dobio i Oscara, a nedavno je završio snimanje "T2 Trainspottinga" - nastavka filma kojim se proslavio i koji je ovih dana predstavljen na Berlinaleu.

Getty Images

Na premijeri "T2 Trainspottinga" u Berlinu s Ewenom Bremnerom, Ewanom McGregorom, Jonnyjem Leejem Millerom i Robertom Carlyleom

Poznat i po tome što je režirao spektakularni program otvaranja Olimpijade u Londonu, Boyle je do 2003. bio u braku s casting direktoricom Gail Stevens, s kojom ima kćeri Caitlin (31) i Grace (25) te sina Gabriela (27). Razgovarali smo s njim u berlinskom hotelu Adlon, a čim je doznao da priča s hrvatskim novinarom, prisjetio se šminkerice Ivane Primorac, koja je 2015. radila s njim na filmu "Steve Jobs".

- Ivana je sjajna suradnica. Očajnički je želim angažirati za svoj sljedeći film, ali nisam siguran da je dostupna. Na setu je uz vas velika ekipa, ali među njima je samo nekoliko ključnih suradnika koje nazivam mini redateljima jer imaju svoju viziju, odlični su pripovjedači i uvelike pridonose kvaliteti filma. Kada bi htjeli, mogli bi i sami režirati, ali čini mi se da ih ne privlači širina i svi problemi s kojima se redatelj suočava. Draže im je da briljiraju u svom uskom području. Takve ljude obožavam, a Ivana je bez sumnje među njima. Oni vas spašavaju kad ste u nevolji - rekao je Boyle.

Zašto je trebalo proći dvadeset godina da snimite nastavak "Trainspottinga"?

- Čekao sam pravi scenarij. Prije desetak godina John Hodge je napisao solidnu, ali nedovoljno posebnu verziju. No, onda je ponovno sjeo za računalo i ovaj put prem Welshovom književnom nastavku "Porno" napisao scenarij s puno nostalgije, ali povezan sa sadašnjošću. Uz dobar scenarij preduvjet nastavka za mene bio je i da ponovno okupim originalnu glumačku ekipe: McGregora, Ewena Bremnera, Roberta Carlylea i Jonnyja Leeja Millera.

Kako je izgledao prvi dan snimanja?

- Bilo je teško uskladiti rasporede glavnih glumaca pa su skupa na setu bili samo tri tjedna. Bojao sam se da je među njima možda nestalo kemije kakvu su imali prije 20 godina, no razuvjerila me već njihova prva zajednička scena. U njoj se Carlyle i Miller susreću u pubu i čim sam ih vidio, znao sam da čarolija nije nestala.

Je li istina da godinama niste pričali s Ewanom McGregorom?

- To je nešto zbog čega najviše žalim u životu. Zajedno smo snimili moja prva tri filma, a trebao je imati glavnu ulogu i u četvrtom, "Plaži", no ja sam je u posljednji trenutak dao Leonardu DiCapriju. Svjestan sam da nisam ispravno postupio, ali prije nekoliko godina smo se srećom pomirili i to prvenstveno zahvaljujući njemu. On je odličan glumac i još divniji čovjek, a ja znam biti jako tvrdoglav što u većini slučajeva nije dobro, no pomaže u redateljskom poslu.

Glorijin novinat Josip Jurčić i redatelj Danny Boyle

Što je bilo stresnije: ponovno okupiti glumce iz "Trainspottinga" ili režirati otvaranje Olimpijskih igara?

- Otvaranje je trajalo kraće pa je i stres bio intenzivniji. Bitno je na početku postaviti jasna pravila i bez iznimke ih slijediti. Kod "T2 Trainspottinga" nisam želio da itko od četvorice glavnih glumaca bude u povlaštenom položaju bez obzira koliko su im karijere uspješne nakon prvog filma. Svi su dobili jednaki, ne pretjerano veliki honorar i svi će dobiti jednake bonuse ako film postane hit. Jednako dugo su bili na setu i u montaži nikome od njih nisam smanjio ulogu. Jedino je tako sve moglo funkcionirati. U suprotnome bih cijelo snimanje na grbači imao agente koji svojim glumcima govore da su premalo plaćeni, da preferiram druge i slične bedastoće. I od filma ne bi bilo ničega.

Kako se osjećate kao jedini redatelj koji je radio s britanskom kraljicom, u skeču za Olimpijadu?

- Svi me vole zafrkavati zbog toga. Kraljica je bila impresivna. Oštroumna je i koncentrirana pa s njom nije bilo problema. Naprotiv, bilo je fascinantno vidjeti kako bez problema odrađuje dugačke kadrove. Film pokazuje koliko se naši životi razlikuju od onoga što smo očekivali u mladosti.

Profimedia

Scena iz legendarnog filma

Kako ste vi zamišljali svoj život?

- Sa šest godina sanjao sam da ću biti strojovođa, ali to nisam ostvario, kao ni želju da postanem svećenik. No, te želje ostaju u vama i izražavate ih kroz druge strasti. Potkraj prošle godine kćeri su me za rođendan povele na putovanje Transsibirskom željeznicom. Od Moskve do Vladivostoka vozili smo se četiri dana i noći, a svaki put kad bih izašao iz vlaka, divio bih se golemoj ruskoj lokomotivi. Na tom sam putu ispunio još jednu veliku želju: okupao sam se u Bajkalskom jezeru. A godine koje sam proveo kao ministrant i želja da budem svećenik usmjerili su me, pak, prema režiji. I kao svećenik i kao režiser stojite ispred ljudi koji čekaju vaše upute.

Koliko vas je slava promijenila?

- Nije lako ostati normalan kada vas svi tetoše. Vozite brze aute, zaštitari razmiču ljude kako biste mogli proći, svi se žele fotografirati s vama... Teško je u tim trenucima ne pomisliti da ste bolji od drugih. Mene prizemljuje to što sam u poslu, za razliku od svega drugoga, veliki pesimist. Uvijek se bojim da će moj film propasti i zbog tog straha ne mogu ni pomisliti da sam bolji ili posebniji od drugih. A i djeca vas svako malo prizemlje. Vaš ih uspjeh rijetko impresionira, dapače, stalno vas podsjećaju da ste stari i da nikome nista važni.

Jeste li kada bili u iskušenju da osjetite kroz što prolaze junaci vašeg filma i isprobate droge koje oni konzumiraju?

- Uzimao sam razne droge, ali nikada heroin. Irvin Welsh jasno je napisao da neki ljudi mogu uzeti heroin i onda prestati, ali da neke zauvijek zarobi. Ako se i privremeno izliječe od ovisnosti, heroin ih poput sjene stalno prati i uvijek je spreman vratiti se u njihov život. Problem je u tome što ne možete znati kojoj skupini vi pripadate.

A o čemu ste onda ovisni?

- Neko sam vrijeme bio ovisan o glazbi, no ta se strast polako gasila. Danas najviše uživam u fotografijama. Satima listam knjige najboljih svjetskih fotografa i u njima tražim nadahnuće prije snimanja filmova. Imam toliko tih knjiga da cijela moja kuća škripi pod njihovim teretom.