Kolumna Mirele Forić Srne: Kako u ovom nenormalnom tempu života uskladiti posao, majčinstvo i sačuvati brak?

Očekivanja od društva, okoline, poslodavaca, ali i od nas žena samih prema sebi nerealna su, shvatila sam to i sama, ali nažalost tek nedavno. Uvijek sam mislila da mi žene možemo, moramo i trebamo biti sve, dostupne svima u svakom trenutku, dok jednog dana nisam shvatila da u tom svom savršenom projektu i programu - nedostajem sama sebi.

Sve sam mogla i ništa mi nije bilo teško, sve do tog dana, kad sam osjetila da sam umorna i osvijestila da više ne mogu. I da jedino što me zasigurno čeka u skorijoj budućnosti, ako tako nastavim, može biti dijagnoza neke autoimune bolesti, a moji krvni nalazi pokazivali su baš taj smjer kretanja. Znanstveno je, naime, dokazano da od autoimunih bolesti danas obolijevaju uglavnom žene, i to najčešće one koje ne znaju reći "ne". Ni djeci, ni mužu, ni kolegama na poslu… nikome osim sebi. Žene koje sve mogu i sve stižu. Odrasla sam uz emancipiranu majku, okružena sam emancipiranim najboljim prijateljicama, koje su vjerojatno sve redom odgajane u obiteljima u kojima su majke uspješne i ostvarene. Koje su bile fakultetski obrazovane, ostvarile karijere, imale vlastiti novac, a pritom bile brižne mame i vrhunske domaćice, držale sva četiri, a ne "samo" tri kuta kuće i sve su nekako stizale… pa je taj modus operandi u nas podsvjesno utkan valjda još u djetinjstvu.

Međutim, tempo rada i stil života danas bitno su drugačiji nego nekada, ne tako davno, u doba prije interneta i korporacijskih očekivanja da si dostupan 24/7. Tada su te iste žene mogle izaći iz ureda u 16 sati, ostavljajući posao iza sebe i odlazeći kući bez mobitela i laptopa, pristupa e-mailu i društvenim mrežama, pa su popodne možda i mogle u miru biti samo majke i žene koje su pripremale večeru za svoju obitelj. Mogle su odvojiti vrijeme za barem pokoju domaću zadaću i razgovor o tome što je taj dan bilo u školi. Vikendom su možda i imale vremena za frizuru, kavu u gradu, večeru ili odlazak u kino s mužem ili prijateljicama, jer nikome s posla jednostavno nisu bile dostupne. Mogle su se isključiti, barem ponekad. Danas, u svojim četrdesetima, nakon što sam isprobala razne formule, nekad i poluuspješno, ali nažalost ne zadugo, odgovorno mogu tvrditi da žena ne može u isto vrijeme biti sve ono što se od nje očekuje. I majka, i supruga, uspješna ili manje uspješna poslovna žena, brižna kći, prijateljica koja ima vremena biti rame za plakanje, i uz to sve pronaći vrijeme i za sebe …

Iako su žene i majke nadnaravna bića, gotovo uvijek nešto ili netko trpi, a nerijetko je cijena te potrebe da se zadovolji sve jednostavno previsoka. Naravno, ovo govorim isključivo u svoje ime, a i u svjetlu svoje obitelji koja nema tipičan obiteljski život - ponajviše zbog specifičnog posla mog supruga, stalnih selidbi, njegovih čestih i dugih izbivanja, života u inozemstvu zbog kojeg nemamo podršku šire obitelji. Koliko žena može balansirati između svih odabranih uloga, ponajviše ovisi o prirodi posla njenog partnera, njegovoj podršci, razumijevanju, ali i želji i mogućnosti da ravnopravno sudjeluje u roditeljstvu i organizaciji obiteljskog života.

Biti majka samo po sebi znači odraditi puni radni staž, no to, nažalost, nije zakonski regulirano, a ni plaćeno. Ako smo već odlučili imati djecu, onda se podrazumijeva da je naša odgovornost i dužnost da damo od sebe najbolje što možemo i znamo, unaprijed svjesni da ćemo sigurno negdje pogriješiti. Danas, kad se osvrnem na protekle godine, puno toga bih drukčije napravila. Ali ako svjesno zabušavamo u toj ulozi, ako nemamo dovoljno vremena, strpljenja, razumijevanja, mentalne i fizičke snage za roditeljstvo - možemo napraviti nepopravljivu štetu. To se, nažalost, vidi po velikom broju mladih koji imaju problema s mentalnim zdravljem, koji su skloni vršnjačkom nasilju... Ne događaju se ti incidenti bez razloga i većina dječjih psihologa se slaže u jednom - da danas djeca nemaju dovoljno empatije. Iz jednostavnog razloga jer prema njima nije bilo dovoljno empatije. Empatija se uči u domu od roditelja, a ne na cesti.

Mirela Forić Srna sa sinom Karlom i kćeri Kasijom

PRIVATNA ARHIVA

Prošle jeseni sam na Sveučilištu u Oxfordu prisustvovala cjelodnevnoj prezentaciji prof. Gabor Matea, jednog od vodećih stručnjaka na temu odgoja i posljedica doživljenih trauma u djetinjstvu. Objašnjavao je povezanost loših emotivnih iskustava u ranom djetinjstvu i raznih psihičkih i fizičkih bolesti u kasnijem razvoju. Traume zbog neuzvraćene emotivne podrške kroz godine se reflektiraju u devijantnom ponašanju, za koje nekad ni sami nismo svjesni odakle dolazi. Te traume mogu biti na makro nivou - rat, smrt, bolest, razvod - ali jednako su štetne i one na mikro nivou, u obliku nedostatka pažnje i razumijevanja majke, koja jedina tu vezu s djetetom ima i prije njegovog rođenja. Ona je ta koja mora biti svakodnevno djetetu dostupna emotivno i fizički, jer to je nužno za optimalan razvoj njegove ličnosti. A da bi ona to bila, mora biti prisutna, odmorna, sretna, emotivno zadovoljna, puna razumijevanja i strpljenja. Ne može se ništa izliti iz prazne boce! Ne znam za vas, ali nakon cijelog dana u uredu ili trčanja sa sastanka na sastanak, ja sam sve samo ne to navedeno. Što bi moglo značiti da sam često bila loša majka.

I kako onda danas u ovom nenormalnom tempu života uskladiti posao i majčinstvo, a kamoli u to uklopiti još poneku od uloga, sačuvati brak? Neki bi to možda nazvali plesom po tankoj žici? Balans iz kojeg taman kad pomisliš da si ga pronašao, nešto uleti, a ti automatski izletiš s tračnica? Često sam se osjećala u životu kao klaun u cirkusu s onim lopticama u zraku, samo čekajući kad će mi neka od njih ispasti i sve će se srušiti, a "publika", koje, naravno, uvijek ima, gromko se smijati.

Ako si posvećen samo djeci, imaš grižnju savjesti jer zapostavljaš vlastitu ambiciju, samorealizaciju, osobno zadovoljstvo, pa na kraju dana i vlastitu financijsku slobodu, što je itekako važno. A kad si na poslu, ono što zaradiš daješ dadilji da bi tvom djetetu bila zamjena za ono što mu ona ionako ne može biti! Mama je samo jedna. Znaš da u tom trenu propuštaš možda prvi korak, prvu riječ… sve ono što nikad više neće biti prvi put.

JELENA BALIć

Iskusila sam i jedno i drugo. Ni u jednom slučaju nisam se osjećala sretno i ispunjeno. Nakon što sam rodila kćer, prvi put sam bila bez posla i prihoda gotovo dvije godine. Shvatila sam da me isključiva uloga majke, žene i domaćice ne može u potpunosti zadovoljiti jer bez vlastitog posla važan dio mene jednostavno vene. Nakon rođenja sina već sam četiri dana poslije porođaja bila u uredu, jer je situacija u tvrtki to od mene zahtijevala. Potpuno krivo i nepotrebno, znam to tek danas. I sad osjećam sram i grižnju savjesti zbog toga. A tad sam mislila kako sam vrlo odgovorna i profesionalna - iako mi o tom poslu nije ovisila egzistencija. Itekako sam svjesna da je takva pozicija rijedak luksuz: većina žena nema mogućnost izbora jer jednostavno od svog prihoda mora financirati ili sufinancirati obiteljski budžet.

Mislila sam da kad djeca budu malo veća, manje će me trebati pa ću imati više vremena za neke ideje i projekte, međutim sad znam da nas djeca u pubertetu trebaju još više - a pritom više nikakva dadilja ne pomaže. Sigurna sam da sve majke tinejdžera znaju o čemu pričam. Svaka faza odgoja je zahtjevna na drukčiji način i traži prilagodbu i neku novu verziju mene. Neki projekti će zbog toga ostati neostvareni, ili barem na čekanju do daljnjeg, ali sad znam da je to sasvim u redu. Sve u svoje vrijeme. Nemam dvojbe oko prioriteta u svom životu, ali jednako tako ne želim se jednog dana dovesti u neugodnu situaciju koju mnoge žene dožive kad djeca odu iz roditeljskog doma - da nemaju vlastiti posao i identitet. Tada odjednom imaju previše slobodnog vremena, ali ne znaju što bi s njim.

Ne treba čovjek nikada zaboraviti da ako fulamo s odgojem vlastite djece, koja su na kraju dana ipak naš vlastiti izbor, ništa drugo u čemu smo za to vrijeme bili uspješniji ionako neće više biti važno. Za 20 godina naših se prekovremenih sati neće sjećati naši poslodavci ni klijenti, nego samo i isključivo naša djeca. Jer, ja sam to dijete. Nedavno sam mamu pitala žali li za ičim u životu. Iskreno, s knedlom u grlu i suznih očiju, rekla mi je da jedino žali što nije imala više vremena za mene u djetinjstvu. Ako su nam naše mame pokazale da žene mogu sve, možda je vrijeme da mi našim kćerima pokažemo da možda mogu - ali i ne moraju! Bar ne sve u isto vrijeme i ne nauštrb svog zdravlja i zdravlja svoje djece.

P.S. Iako je ovaj tekst posvećen majkama i uglavnom ženskoj publici, sve navedeno u velikoj se mjeri odnosi i na očeve.

Naša kolumnistica Mirela Forić Srna sa suprugom Darijom i nećakom, rukometašem Zvonimirom Srnom na snimanju za Gloriju

BILJANA BLIVAJS/CROPIX