Kristina Stanić: Mrzila sam sebe i život koji sam živjela - dok nisam pokucala na vrata psihologa Blažinića

Mrzim sebe i život koji trenutno živim. Izranjavana iznutra i umorna od života, ne samo unatrag 14 godina otkad imam Emmu nego i prije toga. Tragično sam izgubila prvo dijete, da bih se sada s drugim opet borila. Svaki dan sam u strahu i samo plačem kad me nitko ne vidi. Pozitivne misli su nestale, ostale su samo negativne i iščekivanje da se dogodi nešto loše - tim je riječima Kristina Stanić prije šest godina započela svoju priču na terapiji kod Borisa Blažinića, psihologa i konzultanta za razvoj osobnosti i ljudskih potencijala. Njezina Emma rodila se s oštećenjem srca pa je Kristina mnogo vremena provodila po bolnicama. Osim toga, Emma se borila s nesvjesticama kojima se tada unatoč brojnim pretragama nije znao uzrok, a to je i bio razlog njihova dolaska na terapiju. To je samo dio priče ispričan u zajedničkoj knjizi Borisa i Kristine "Samo je mama koja je dobro, dobra mama", a koja prati tijek terapije majke i kćeri, njihove uspone i padove, tuge i povremene sreće, a u konačnici i uspjeh zbog uloženog truda i vjerovanje da će im uvid u srž problema s vremenom donijeti mir. U razgovoru za Gloriju Mini Kristina i Boris objašnjavaju kako majčino emocionalno stanje utječe na nju samu, ali i na cijelu obitelj te zašto je važno potražiti pomoć na vrijeme.

Naziv knjige sugerira majkama da se zapitaju jesu li dobro. Jeste li htjeli zaintrigirati i pomalo provocirati da se zapitamo kako smo?

Boris: Naslov knjige "Samo je mama koja je dobro, dobra mama" osmišljen je kao snažna, ali topla poruka koja poziva majke da zastanu i zapitaju se: "Kako sam ja?" Tijekom rada na knjizi dublje sam shvatio koliko je važno da se majke osjećaju dobro u vlastitoj koži, jer njihovo blagostanje izravno utječe na cijelu obitelj. Naslov nije provokacija, već nježan podsjetnik na jednu često zanemarenu istinu - da majka koja se brine o sebi, koja je sretna i zadovoljna, može pružiti najviše svojoj djeci. Nažalost, mnoge majke osjećaju pritisak da budu "savršene", često stavljajući vlastite potrebe na posljednje mjesto. Naslov je tu da im kaže: "Stani. Razmisli. Kako se osjećaš?" Kroz knjigu smo željeli ponuditi podršku i alate koji im pomažu da bolje razumiju sebe i pronađu snagu za suočavanje s izazovima roditeljstva.

Što znači da mama nije dobro?

Boris: Kada kažemo da mama "nije dobro," ne mislimo samo na fizičko zdravlje - iako je i ono važan dio priče - već prije svega na njezino emocionalno i mentalno stanje. To može značiti da se osjeća iscrpljeno, preopterećeno očekivanjima ili teretom odgovornosti, usamljeno, nesigurno, anksiozno ili kao da nije dovoljno dobra u ulozi majke. To stanje prati osjećaj krivnje ili srama - jer se od majki, čak i nesvjesno, očekuje da budu nepogrešive, uvijek dostupne, spremne žrtvovati se za obitelj ne tražeći vrijeme za sebe. A onda, kada osjete da ne mogu sve to iznijeti, dolazi osjećaj neuspjeha.

Autori knjige "Samo je mama koja je dobro dobra mama".

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

Koliko takvo stanje utječe na djecu, obitelj, nju samu? Kakve su posljedice?

Boris: Kada mama nije dobro, posljedice mogu biti dalekosežne i duboke, ne samo za nju nego za cijelu obitelj. Majka je često emocionalni centar obitelji, osigurava ravnotežu, daje sigurnost i podršku svim članovima. No što se događa kada se taj centar počne ljuljati? Njezina tjeskoba, umor ili nezadovoljstvo mogu prožimati cijelo obiteljsko okruženje, utječući na odnose, atmosferu... Sve ovo stvara začarani krug stvarajući osjećaj bezizlaznosti. No, postoji izlaz iz tog kruga. Briga o majci nije luksuz - to je nužnost za dobrobit cijele obitelji.

U kojoj ste vi fazi života bili kada ste zatražili Borisovu pomoć?

Kristina: Rekla bih da sam bila na samom dnu, u stanju potpune iscrpljenosti i očaja, gdje ne vidiš izlaz iz vlastite situacije. Bila sam toliko usredotočena na pokušaje da pomognem svom djetetu da uopće nisam primjećivala koliko sam i sama loše. U toj utrci da pronađem rješenja za Emmu potpuno sam zanemarila sebe i svoje potrebe.

Kada ste točno shvatili da niste dobro?

Kristina: Iskreno, nisam ni razmišljala o tome koliko sam iscrpljena, a kamoli koliko mi je pomoć potrebna. Suprug je bio taj koji je prepoznao da nisam dobro. Kada smo krenuli tražiti podršku za Emmu, on me doslovno gurnuo prema tome da potražim pomoć za sebe. Isprva sam na to gledala kao na njegovu preuveličanu brigu, ali s vremenom sam shvatila koliko je bio u pravu - trebala mi je podrška jednako koliko i mojoj kćeri. Taj trenutak bio je početak procesa u kojem sam se naučila brinuti o sebi, a ne samo o drugima.

Kako je došlo do vaše emocionalne krize?

Kristina: To se ne događa preko noći. Taj proces traje godinama, često neprimjetno, dok se gomilaju neizrečeni osjećaji, stresovi i razočaranja. Mnogi od nas imaju tendenciju gurati stvari pod tepih, pokušavajući održati privid kontrole i normalnosti. U mom slučaju to je bilo kao da lopatom guram sve te probleme ispod površine, uvjeravajući se da će se stvari same od sebe riješiti ili da ću jednostavno "izdržati". Tek kada sam se našla na rubu, iscrpljena i bez snage, postala sam svjesna koliko je taj teret postao neizdrživ.

Koji je period za vas bio najteži?

Kristina: Onaj kada sam se osjećala potpuno bespomoćno, kao da sam dotaknula dno. To je bilo vrijeme kada sam svakodnevno obećavala svom djetetu da ćemo pronaći rješenje za njezine probleme, da ćemo joj pomoći i vratiti joj osmijeh, ali nisam uspijevala ispuniti ta obećanja. Sva snaga koju sam ulagala, sva nada kojom sam se hranila, činila se uzaludnom jer se ništa nije mijenjalo.

Koliko je trajao period pretvaranja da ste dobro?

Kristina: Predugo sam mislila da sam dobro, izvana djelovala snažno, staloženo i pribrano, dajući sve od sebe da budem podrška svojoj obitelji i da se nosim s izazovima. No, iznutra je vladao potpuni kaos - neprestana borba s vlastitim osjećajima, iscrpljenošću i nesigurnostima. Moglo bi se reći da sam u tom periodu zaslužila Oscara za najbolju glumu jer sam uspijevala zavarati čak i samu sebe. Moj proces učenja i oporavka bio je dug, ali me naučio najvažnijoj lekciji - da briga o sebi nije sebičnost već nužnost.

Isprva ste se opirali savjetovanju, no s vremenom ste shvatili da vam se život mijenja nabolje?

Kristina: Na program osobnog razvoj počela sam odlaziti u vrlo turbulentnom periodu života, kada je obiteljska dinamika bila opterećena izazovima, a ja sam bila potpuno iscrpljena. Isprva smo išli svi zajedno, no nakon nekog vremena shvatila sam da trebam dodatni prostor samo za sebe. Taj korak bio je ključan jer sam u tom procesu spoznala nešto što prije nisam ni slutila - koliko sam duboko potisnula vlastite emocije i koliko sam se udaljila, odnosno napustila samu sebe. Zaboravila sam tko sam izvan uloge majke i supruge i koliko je važno slušati vlastite potrebe. Proces nije bio lagan, ali odustajanje više nije dolazilo u obzir. Benefiti programa, poput povećane samosvijesti, upravljanja emocijama i razvijanja otpornosti, bili su ključni u mom putu osobnog rasta.

Kristina Stanić

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

Majke se po definiciji najviše žrtvuju, jer čak i ako to ne rade, mnoge osjećaju ‘da nisu dovoljno dobre majke‘. Zašto je to loše?

Boris: Majke se često osjećaju obveznima žrtvovati za svoju obitelj zbog društvenih normi koje ih definiraju prvenstveno kroz ulogu roditelja. Ovaj pritisak stvara uvjerenje da "nisu dobre majke" ako se ne daju u potpunosti, što ima negativne posljedice na njihovo mentalno zdravlje, obiteljsku dinamiku i poruke koje šalju svojoj djeci. Djeca, promatrajući ovakvo ponašanje, mogu usvojiti uvjerenje da briga o sebi nije važna ili da je žrtvovanje jedini način izražavanja ljubavi, perpetuirajući ciklus koji šteti i budućim generacijama. Zdravo roditeljstvo ne temelji se na žrtvovanju, već na ravnoteži i kult žrtve nije samo nepotreban - štetan je za sve uključene.

Što biste savjetovali majkama koje njeguju previše zaštitnički odgojni stil?

Boris: One to čine iz najbolje namjere - iz želje da zaštite svoju djecu od boli, neuspjeha ili bilo kakvih negativnih iskustava. Međutim, takav pristup može nehotice omesti djetetov razvoj samostalnosti, samopouzdanja i sposobnosti nošenja s izazovima. Važno je da prihvate da je neuspjeh dio učenja, da postanu promatrač, a ne uvijek sudionik, nauče kontrolirati vlastiti strah, postavljaju realne granice, potiču autonomiju djeteta i u konačnici potraže pomoć ako im je potrebna.

Kada s odmakom sagledate period u kojem niste bili dobro i greške koje ste radili, je li zaštitnički odgoj bio jedan od njih?

Kristina: Da, potpuno sam se izgubila u zaštitničkom stilu odgoja, uvjerena da činim ono što je najbolje za moje dijete. Međutim, umjesto da joj pružim slobodu i prostor za rast, živjela sam njezin život, a ne svoj. Preuzimala sam odgovornost za svaki njezin korak, ograničavajući je i sputavajući u pokušajima da sama istražuje svijet i gradi vlastito iskustvo. Tada sam vjerovala da činim dobro, da je moja potpuna uključenost i zaštita ono što joj treba. Danas razumijem koliko je važno postaviti zdrave granice, ne samo prema djetetu nego i prema sebi.

Emocionalna iscrpljenost majki često se doživljava kao neizbježan dio majčinstva, no kada je stanje alarmantno?

Boris: Da, no takav stav može biti opasan. Mnoge majke izbjegavaju tražiti pomoć, uvjerene da bi to značilo priznanje slabosti ili neuspjeha. Umjesto toga, nastavljaju se boriti same, sve dok iscrpljenost ne postane ozbiljan problem koji počinje ugrožavati njihovo zdravlje i kvalitetu života. Jedan od ključnih znakova alarmantne iscrpljenosti je kada se kronični stres počne manifestirati kroz fizičke simptome poput nesanice, glavobolja ili trajnog umora. Tijelo šalje jasne signale: fizičke simptome, emocionalne promjene poput stalnog osjećaja tjeskobe, tuge ili iritacije... Sve to može ukazivati na duboku iscrpljenost. Kada majka više ne pronalazi radost u stvarima koje su joj prije donosile zadovoljstvo ili se osjeća ravnodušno prema vlastitoj obitelji, jasno je da je iscrpljenost dosegla točku koja zahtijeva pažnju. Majčinstvo ne smije biti sinonim za stalnu borbu i iscrpljenost.

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

Kristina: Stanje postaje alarmantno kada više ne možemo prepoznati vlastitu iscrpljenost i kad smo uvjerene da smo dobro, iako se sve oko nas raspada. Meni je to jasno tek sada, s odmakom. U svom najlošijem periodu bila sam uvjerena da se nosim sa svime i da mogu sve izdržati. Čak i tada, kada sam bila emocionalno i fizički slomljena, nisam vidjela da trebam pomoć. Suprug je bio taj koji je prepoznao da više nisam dobro i koji me upozorio na to stanje. Taj trenutak bio je presudan jer sam, uz njegovu podršku, počela shvaćati koliko sam potisnula vlastite potrebe i zanemarila sebe u toj utrci da sve držim pod kontrolom. Traženje pomoći je prvi korak prema tome da vratimo snagu sebi kako bismo mogli biti tu za one koji nas trebaju.

Kako ste danas?

Kristina: Osviješteno i sretno, ne samo ja već i suprug i Emma. Danas mogu s ponosom reći da smo na potpuno drugačijem mjestu nego prije. Emma je nevjerojatno napredovala i godinama nema nesvjestice. Radi te samostalno živi život kakav si je kao djevojčica željela i mislila da može samo sanjati. Nastavljam učiti kako preuzeti manje odgovornosti i prepustiti se uživanju u trenutku, dok Emma hrabro gradi svoju neovisnost i istražuje interese koji je ispunjavaju. Pritom zajednički radimo na sprečavanju povratka starih obrazaca ponašanja, nastojeći ostati dosljedne u postavljanju granica i izražavanju emocija. Imati podršku i komunikaciju u obitelji od najvećeg je značaja za postizanje cilja. Naša priča pokazuje koliko su promjene moguće kada se posvetimo radu na sebi i kada postoji podrška. Živimo život prožet razumijevanjem, snagom ljubavi i istinskim mirom - što je naša najveća pobjeda.