Voditeljica i ekonomistica Nives Ivanišević otkriva kako majčinstvo doživljava kao zaljubljenost koja ne prolazi, govori o podršci supruga Gorana, izazovima u odgoju svog šestogodišnjeg sina te emotivnim gubicima koji su oblikovali njezin pogled na život.
"Majčinstvo je kao zaljubljenost, ali ne ona koja prolazi za tri mjeseca ili godine, već iz dana u dan samo raste", govori voditeljica i ekonomistica Nives Ivanišević (42), koja je sa svojim šestogodišnjim sinom Oliverom zvijezda s naslovnice prvog broja Glorije Mini. Mama i sin profesionalno su dva i pol sata pozirali pred objektivom fotografkinje Rajne Raguž, a na set ih je kratko došao pozdraviti i tata, proslavljeni tenisač Goran Ivanišević (53). O obiteljskoj dinamici Nives govori s osmijehom na licu, bilo da je riječ o njezinom partnerskom odnosu s osvajačem Wimbledona ili pak bratskoj ljubavi između Olivera i Emanuela, Goranova 17-godišnjeg sina iz prvog braka koji s njima živi posljednje više od tri godine u njihovu zagrebačkom domu. Jedno prijepodne Nives nas je pustila u svoj intimni prostor, otkrila svoju nježnost, ljubav i toplinu govoreći o majčinstvu, ljubavi, strahovima koji su, otkako je postala majka, poprimili sasvim novu dimenziju.
Sjećate li se trenutka kada ste prvi put ugledali Olivera?
- On je bio nešto najljepše što sam vidjela u životu i još danas osjećam taj miris bebe, mogu ga evocirati. Kada sam ga rodila, prvih 48 sati uopće nisam spavala jer sam neprestano gledala u njega, njuškala ga. Čak nisam željela ni da ga sestre odnesu kako bih se naspavala. Zaljubila sam se na prvu.
Neke majke ne zbliže se odmah s djecom, zbog čega osjećaju grižnju savjesti. Jeste li strahovali oko toga u trudnoći?
- Hormoni su zeznuti, ako se majkama ne dogodi ta instant ljubav, i to je normalno. Odnosi se grade s vremenom. Ja sam primjerice očekivala puno veći osjećaj sreće i euforije u trudnoći, ali puna dva mjeseca morala sam strogo mirovati i biti sama sa svojim mislima. To mi je bilo jako traumatično, bila sam zabrinuta, osjetila sam svu silu raznih emocija, neizvjesnost jer ne znam kako će sve završiti, pritisak da moram biti hrabra i pozitivna. Mnoge žene su mi pričale o trudnoći kao najljepšem periodu u životu, a meni to nije bilo tako, barem ne cijelo vrijeme. No, s Oliverom sam osjećala povezanost, puno sam mu pričala i puštala mu svoju muziku - 2 Paca je slušao prije nego što se rodio, pa se danas šalim da smo zato toliko bliski.
Kako pamtite porođaj?
- Rodila sam u Petrovoj bolnici carskim rezom. Po prirodi sam malo strašljiva pa se strah, naravno, umiješao i tijekom porođaja, ali sve je palo u vodu kada sam ga vidjela. Carski rez je bio zdravstveno opravdan jer imam veliku dioptriju i malih problema sa srcem pa sam imala dogovoren termin, ali Oliver je odlučio doći mrvicu ranije tako da sam prošla i prave trudove i završila na hitnom carskom rezu. No, sve je bilo u redu i iz Petrove bolnice nosim samo lijepa iskustva, najviše zbog sestara koje su predivne. U prvim danima majčinstva postoje mnogi izazovi, zato mi je najveća potpora bio Goran. Imala sam sreću da je sve to prošao sa svoje dvoje djece pa je bio smireniji od mene. Noću se dizao kada i ja i sve je s njim bilo lakše.
Kakav je vaš pogled na život, ljubav, sreću i strahove otkako imate sina?
- Sve se to pojačalo, pojavili su se strahovi za koje uopće nisam znala da ih imam zato što nisam znala da toliko mogu nad nekim strepiti. Što se ljubavi tiče, to je kao zaljubljenost, ali koja se samo množi. Ne prođe nakon tri mjeseca ili tri godine nego se pojačava. Svaki period je predivan i uvijek mislim da ne može biti ljepše i slađe, ali život me demantira.
Čemu vas uči majčinstvo?
- Prvenstveno strpljenju, jer kad pedeset puta odgovoriš na pitanje ‘kad ćemo stići‘, pomičeš svoje granice. Naučiš da ti je netko ispred tebe i samo gledaš kako bi tu malu osobu dobro usmjerio. Jako puno razgovaramo, primjerice kad idemo na spavanje, rezimiramo cijeli dan, poljubimo se i kažemo si ‘volim te‘. To mi je bitno jer je dječak. I voljela bih da u životu to otvoreno govori, da nema neke ograde u sebi.
Spava li Oliver u svojoj sobi?
- Ne, spava sa mnom u krevetu. Muža sam zamolila da privremeno spava u Oliverovoj sobi, no nema problema s tim. Pedijatrica mi je rekla da ga pustim da spava koliko želi pored mene, jer će to kratko trajati i kad ode, više se neće ni htjeti vratiti.
Kakav je karakterno?
- Kod Olivera mi se najviše sviđa što je jako empatičan, dobro raspoznaje tuđe osjećaje. Svojedobno su dječica gađala neku životinju i on je to prijavio odraslima. Iako ne volim tužakanje, rekla sam mu da je to situacija kada treba tužiti. Bitno mi je da je sretan, ali da je ispravan. Ima svoje stavove i mali je borac za pravdu. Znatiželjan je, sve želi naučiti i još nisam upoznala osobu koja ima takvo oko za detalje. Voli društvo i najgore mu je kad mora biti sam. To mu je najveća kazna. Karakterno je miks Gorana i mene. Ja sam jako društvena, ali cijenim svoj mir i paralelno volim biti sama jer je oko mene stalno muška energija. Doma imam tri muškarca, imala sam muškog psa, a otkako mi nema mame, osim njene sestre, moje tete, ostali su mi samo tata, brat i moji bratići. Zato imam jako žensko društvo - šest najboljih prijateljica.
Igra li Oliver tenis?
- Tenis ga uopće ne zanima, zbog čega je Goran jako sretan. Oliver trenira džudo, u vrtiću ide u sportsku grupu i na engleski. Ne želim ga zatrpati s previše aktivnosti. Želi igrati nogomet pa planiramo da krene na proljeće.
Odgojne metode. Što je najteže?
- Biti dosljedna. To je najbitnije, a meni najteže. Slaba sam na njega, znam da djeca vole red, ali kad znam koliko će ga nešto razveseliti, ne mogu mu to uskratiti. Ne gleda puno televiziju, više ga zanima igranje s loptom i prijateljima, pa srećom ne vodimo borbu s ekranom.
Je li onda Goran malo stroži?
- Nije, ali dečki su nam toliko dobri da i ne moramo provoditi strogoću. Emanuel je divan karakter i divan dečko. Sad je u pubertetu pa se s tatom nekad porječka, ali on i ja se super slažemo i imamo lijepe razgovore. Oliver je također jako dobar. Bila bih stroža i dosljednija da je potrebno. Ne želim da si rušimo odnos na sitnicama. Primjerice, Oliver kao svako dijete želi ostati malo duže budan i onda uvijek kažem da može još deset minuta, ali to zapravo ranije kažem pa je onda opet na vrijeme u krevetu. Kod Gorana nema tih metoda.
Dopuštate li sinu da mu bude dosadno?
- Nikad nisam vidjela da mu je dosadno jer uvijek nađe zanimaciju. Ima dosta igračaka, iako se trudim da ih nema previše. U posljednje vrijeme voli igrati šah i doma stalno igramo nogomet. Napravimo dva gola i pucamo tenisku lopticu, tako da je to ‘nogo tenis‘. Često crtamo, on baš uživa u tome, a mene isto opušta. Jedino mi je žao što ga ne zanimaju knjige, više voli da mu se pričaju priče. Zanimaju ga životinje, obožava ih odmalena, ali primjerice autići ga uopće ne zanimaju.
Po čemu se razlikujete u odgoju od supruga?
- Nas dvoje se zezamo da smo dijametralno suprotni, da ne postoje dvije različitije osobe. I generalno i oko odgoja. Ali baš u toj svojoj različitosti naučili smo se jako podupirati i počeli smo istraživati i strane ovog drugoga pa je zapravo jako zanimljivo. Goran će reagirati na prvu, dok ću ja ipak mrvicu razmisliti. Goran je perfekcionist, horoskopska Djevica, kao i Oliver. Zanimljivo mi ga je gledati kako reagira, a njemu mene i jedan drugom smo egzotika. Što se odgoja tiče, on se tu voli osloniti na mene i prepustiti mi donošenje odluka.
Kako izgleda idealna scena tate i sina?
- Goran leži na kauču, a Oliver leži na njemu i zagrljeni gledaju film. Ili igraju nogomet pa se svađaju, pa ja moram doći i urgirati, vikati, uvijek sam sudac. Onda Oliver kaže: Nemoj se derati na mog tatu! Inače, ne podnosim cendranje, to je recimo trenutak kad nemam takta i tu uvijek tražim da mi lijepo kaže što mu smeta ili što bi htio jer jezik cendranja ne razumijem. Kada burno reagiram, uvijek se ispričam. Molim te, hvala, izvoli, volim te... sve smo usvojili.
U kakvom su odnosu Oliver i Emanuel?
- Emanuel više od tri godine živi s nama, tako da Oliver baš u pravom smislu riječi ima brata. Odlično se slažu, Oliver je toliko ponosan na njega i kada su jednom u parku govorili koliko im braća imaju godina, da ispadne glavni, rekao je: Moj brat ima 80 godina!
Kakva vam je obiteljska dinamika?
- Dečki najviše uživaju u vikendu kad mogu raditi što žele, svoje muške stvari, često idu Emanuela gledati na tenis pa se vrate kući na ručak koji su naručili od mame. Obožavam kuhati, Oliver najviše voli variva i bolonjez, a volimo i da nam dođu gosti... Ne uživam baš poslije kada dolazi na red pospremanje kuhinje, ali tada Goran ulijeće i stvarno voli pomoći.
Jeste li ikad doživjeli "mom shaming" zbog nekih postupaka?
- Žene svakodnevno doživljavaju shaminge od drugih žena. Ako radiš i mama si - nije dobro, ako ne radiš i mama si - isto nije dobro. Ako djetetu previše daješ - nije dobro, premalo - opet nisi dobra mama. Žene su i mimo majčinstva non-stop suočene s tim. Bitnije je kako ćemo se mi postaviti i kako ćemo reagirati u takvim situacijama. Osobno se na to ne obazirem. Mlada sam se počela baviti televizijskim poslom i rano shvatila da uvijek netko ima nešto za reći. No, važno je tko govori, a ne što. Mi nismo tu da drugima dijelimo pravdu, jer svatko zna za sebe što je i kako najbolje, ne možemo znati kako se neka osoba osjeća, što prolazi, osuđivati i dijeliti savjete bez pitanja. Uostalom, zašto ikad slušati kritiku od nekoga od koga ne bi prihvatio savjet.
Majčinstvo zahtijeva mnogo emocionalne energije, a briga o sebi je preduvjet za dobro roditeljstvo. Kako se brinete o sebi i kako se nosite u teškim životnim periodima?
- Nije uvijek lako, a čak i tada se kao majka uvijek trudiš da djeca to ne vide. Postoje periodi života kada si potpuno slomljen, a paralelno želiš biti dobar za svoje dijete. Moj težak period bio je kada mi je preminula mama u dobi od samo 65 godina. Ona mi je bila najvažnija osoba na svijetu, ujedno moja najbolja prijateljica, sestra, kojiput i dijete, prvenstveno najbolja majka, ma cijela kombinacija odnosa. Kada sam nju izgubila, izvana sam se dobro držala, ali iznutra je bio kaos. Oliver je tada bio mali. Mama je bila stup naše obitelji i kad ti se u životu dogode neke teške situacije, izbace te iz tračnica. Bila sam anksiozna i doživljavala napadaje panike, ali s vremenom sam naučila to kanalizirati. Trebalo mi je duže vrijeme da se posložim. Kad je veliki problem, ne oslanjam se ni na koga nego na sebe. Ne volim tražiti savjete jer već unaprijed znam što ću napraviti. Znam da će mi puno ljudi pomoći razgovorom, savjetom ili na neki drugi način, ali meni je dovoljno da to znam. Ove godine sam izgubila psa koji mi je bio jako važan član obitelji. To me potreslo, kao da mi je četrnaest godina života otišlo unepovrat. Nekad se povučem u svoju samoću koja mi pomaže u tim trenucima. Slušam svoju muziku i čitam omiljene knjige, pogledam neki film i opet se vratim s osmijehom.
kreativno vodstvo ROMANO DECKER
styling LAURA BOŠNJAK
make-up SIMONA ANTONOVIĆ
kosa DOROTEA BUTIGAN @Studio Te
asistentica stilistice LAURA ANA ZDUNIĆ
asistentica make-upa IVANA ČEŠLJAR
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....