Sanja Polak piše o stanju u školama: "Nikad mi nije bilo teže biti učiteljica nego – danas"

Kao učiteljica s trideset i pet godina staža tijekom kojih sam prošla i brojne raznovrsne edukacije kako bih bila što bolja u svom pozivu (i to ću nastaviti raditi dok sam živa), ponekad se vrlo teško nosim s pričama koje čujem ili koje pročitam u medijima o školstvu, odgoju i obrazovanju. I sve češće se pitam - ima li poteškoćama kraja? Do kuda smo došli kad se nama odraslima događaju svakojaki propusti prema djeci, koja imaju pravo na mirno i sretno djetinjstvo i školovanje?“ Od svog prvog dana u razredu 1991. do danas, uvijek sam odgovorno tvrdila – djeca nikad nisu kriva. Djeca rastu i razvijaju se u okruženju koje često ne biraju, i za sve njihove patnje i probleme odgovornost snose odrasli. Prije svega roditelji, odrasli članovi obitelji, a onda i svi stručnjaci iz odgojnoobrazovnih institucija.

Iako kao žena u šestom životnom desetljeću nastojim radom na sebi održavati fizičku i psihičku kondiciju, ponekad osjetim da mi nikad nije bilo teže biti učiteljica nego – danas. A nikad mi se nije dogodilo da neki odgojni problem nisam otklonila ili barem ublažila, da nekom djetetu ili roditelju nisam donijela barem malo olakšanja; rijetko se dogodilo da neki problem nisam uočila, da tužno dijete nisam utješila, zagrlila, uznemireno barem nakratko umirila… Jer, duboko sam uvjerena da proces poučavanja može započeti tek kad su svi učenici u stanju psihološkog mira, sigurnosti i stabilnosti: uznemireno, povrijeđeno, ljutito, odbačeno, tužno dijete nije u stanju pratiti nastavu i sudjelovati u nastavnim aktivnostima.

Za mene uvijek postoji pravilo „Prvo dijete, pa poučavanje“. I upravo zbog tog pravila sve mi je teže nositi se s problemima u nastavi, koji pak proizlaze zbog nemira u suvremenom okruženju i zbog nedostatka prisutnosti i pozornosti odraslih prema djeci. A kako je bilo nekad? Mene moje učiteljice nisu ni grlile ni tješile. Tih kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća učitelje se više uvažavalo i poštivalo, iako su vrijeđali, lupali, kažnjavali, bacali krede na nas učenike, plašili nas kojekakvim kaznama i vikali na nas. Sjećam se pljuske koju sam dobila jer sam se usudila otići u dio hodnika za koji je učiteljica rekla da se tamo ne ide. Nikad zbog toga moja mama nije došla u školu, ne znam jesam li joj to ikad rekla. Da danas neka učiteljica ili učitelj tako udari dijete, mogao bi se odmah oprostiti od učiteljske karijere. I vijest bi odmah bila objavljena u novinama, na društvenim mrežama i internetskim portalima.

Učiteljice su u vrijeme mog školovanja tijekom odmora odlazile u zbornicu, gdje je nama učenicima bio zabranjen pristup. Bilo je nepoželjno čak i pokucati na vrata zbornice. Danas učiteljice razredne nastave ne provode vrijeme u zbornici, nego s učenicima u učionici - jer uvijek postoji neko dijete (ili nekoliko njih s posebnim potrebama) na koje se treba budno paziti. Uvijek je bilo i bit će nestašne i neposlušne djece. Ali ranijih godina zbog njihovih prijestupa nisu nastajale velike frke; nakon svake akcije, slijedila je reakcija učitelja i stvar se riješila u razredu. Bili smo kao djeca samostalniji, slobodniji, nitko nas nije baš kontrolirao, a opet smo izrasli u ozbiljne i zrele, mnogi u uspješne i dobre ljude.

Početkom Domovinskog rata počela sam raditi kao učiteljica. Školski hodnici bili su puni muškaraca u maskirnim uniformama, nastava se održavala kad ne bismo s djecom bili u skloništu tristo metara udaljenom od škole (a često smo tamo bili jer se često čuo zvuk uzbune). Tada nije bilo ni interneta ni mobitela i sva su nam djeca, srećom, ostala živa. I nitko od roditelja koji su negdje u gradu radili i bili u svojim skloništima nije radio frku. Razredi su tada bili brojni, u nekima je bilo po četrdeset učenika - pogotovo kad su nam nakon pada Vukovara stigla djeca ravno iz vukovarskih skloništa. Čak ni kod te ratom traumatizirane djece, koja su danas odrasli ljudi, nisam primijetila poteškoće s kojima se danas susrećemo. I tada su djeca bila nestašna, neka poslušna, a neka neposlušna, a mi učitelji smo odlazili u zbornicu tijekom odmora – jer nitko nije tražio da sređujemo odnose među njima.

Danas su razredi sve manji i više se ne pita koliko je u njima učenika nego - koliko ih je bez posebnih programa, posebnih potreba… Prvih godina 21. stoljeća pojavili su se mobiteli i moje su kćeri krenule u školu. Obrazovanje sam tada pratila i kao majka i kao učiteljica. Kao majka, nikad se nisam potužila ni na što bilo kojem profesoru; u našem domu vrijedilo je pravilo „učitelj je uvijek u pravu“. Ne mogu reći da je tada u školstvu sve išlo glatko, ali nekako se između roditelja i učitelja sve još dalo dogovoriti. Moje kćeri doživjele su neka, prema današnjim kriterijima, verbalna zlostavljanja, bilo je i bolničkih liječenja nakon ozljeda u školi, no nikad mi nije palo na pamet da zbog bilo čega interveniram. Iskreno, ne znam kad su počeli veći problemi u našem školstvu.

Sanja Polak s kćeri Paulinom Polak

MARKO TODOROV CROPIX

Godinu za godinom roditelji su pokazivali sve veću moć, a učitelji priznavali svoju nemoć. Kad je krenula komunikacija putem e-pošte s učiteljima, ravnateljima, Ministarstvom, Agencijom za odgoj i obrazovanje... roditelji su dobili priliku da sve svoje trenutne frustracije rješavaju slanjem mejlova. Napisali bi dugačko pismo i teret sa svoje duše prebacili na nekog nevidljivog učitelja, ravnatelja, stručni tim... A onda su krenule i prijetnje, žalbe, pa tužakanje roditelja medijima. Integracijom djece s posebnim potrebama u redovne odgojno - obrazovne programe stvari su se dodatno zakomplicirale. Jer, učitelji nisu dobili nikakve upute kako se odnositi i kako pomoći djetetu s poteškoćama u ponašanju i učenju.

A onda su stigli pandemija i potresi koji su dobrano zatresli duše djece i njihovih roditelja. Taj trogodišnji period potpunog zatvaranja, maski, testiranja, cijepljenja danas vidim kao veliki rat, nakon čijeg završetka nitko nije sagledao posljedice što ih je ostavio na djeci. Današnji učenici drugih i trećih razreda osnovne škole u vrijeme pandemije i potresa bili su predškolci koji nisu morali ići u vrtić. Bili su pretežno kod kuće s roditeljima koji su, umjesto u njih, gledali u računala; dok su roditelji satima gledali u ekrane, i djeci bi, da bi bila dobra i poslušna, uključili ekrane. Jer, dijete koje mirno sjedi, šuti i zaokupljeno je sadržajem s ekrana – poželjno je dijete roditeljima zaokupljenim svakodnevnim problemima. Uz to što nisu smjela ići bakama djedovima, niti na igranje s drugom djecom, ta su djeca ostala bez prava na pravilan i uravnotežen psihosocijalni razvoj u predškolskoj dobi. Vjerujem da je upravo u doba korone nestala svjesna prisutnost roditelja. Tri godine izloženosti ekranima odražava se na psihu i nerijetko stvara ovisnost. Zgrozim se kad vidim vrlo malu djecu, još u kolicima, koja gledaju u ekrane mobitela. Ili djecu predškolskog uzrasta koja u restoranu jedu uz tablet iznad tanjura. Koliko je to štetno, teško je opisati u nekoliko rečenica, ali činjenica je da je vrlo štetno i jako opasno, međutim, za to malo tko mari.

Odgoj i obrazovanje počinje od pojedinca, koje treba biti uz dijete i za dijete. Uz svijest o odgovornosti podizanja svakog djeteta gradi se odgojno-obrazovni sustav podrške i povjerenja. Odgoj svakog djeteta počinje od pojedinca prema gore, prema sustavu, a ne obratno. Mi danas u Hrvatskoj imamo nove i svježe obrazovne dokumente, relativno kvalitetne kurikulume. Kurikularna reforma trajala je skoro pet godina, a osim pisanja dokumenata, obuhvaćala je na tisuće edukacija za desetine tisuće učitelja u Hrvatskoj. No, umjesto da imamo sretnu i zanimljivu školu, podaci iskazuju da su djeca sve nezadovoljnija, tjeskobnija i da je sve više problema. Zašto? Zato jer osim nastavnih aktivnosti u koje je dijete uključeno prema službenim kurikulima, postoji i skriveni kurikulum - sve ono što dijete vidi, doživi i proživi izvan kontrole učitelja. Među vršnjacima i unutar svojih obitelji. To je i sve ono što dijete doživi i pred raznim ekranima. Kad želim odgovoriti na pitanje zašto nam je obrazovanje tako nezadovoljavajuće, kratko odgovorim - zbog dostupnosti interneta i raznih ekrana. Točniji i precizniji odgovor bio bi: „Zbog nemogućnosti čovjeka da upravlja sve bržom informacijskom tehnologijom, da kontrolira izloženost svemu i svačemu te zbog nedostatnosti kritičkog promišljanja svega što na internetu pročita, vidi ili čuje. Ili pak zbog nedostatka samokontrole da koristi tehnološki napredak samo za vlastitu dobrobit i dobrobit djece.

U rujnu me zapljusnula informacija da je ove školske godine odobrena odgoda za upis u prvi razred za četiri tisuće djece. Četiri tisuće djece je pola jednog manjeg grada! To je više od 10% generacije rođene 2017. ili 2018. Iskreno me zanima zašto su sva ta djeca dobila odgodu i kako im se pomaže da nadoknade što treba da bi iduće školske godine bili zreli i sposobni pohađati nastavu. Koliko se meni čini, malo se s tom djecom radi, većina ih nije obuhvaćena nikakvim stručnim tretmanom - jer stručnjaka za takve probleme u Hrvatskoj jednostavno nema. A ako ih i ima, rade po privatnim klinikama i udrugama, a njihov sat rada stoji između 30 i 60 €. Tko to može platiti, zbilja ne znam.

Sjećam se dobro jedne izjave ministra kako ne treba baš u svakoj hrvatskoj školi biti zaposlen stručni suradnik psiholog, a kamoli logoped, ili socijalni pedagog. Ne samo da se s tom njegovom izjavom ne slažem, nego sam se uz učiteljski rad i ja sama nastavila educirati u tom smjeru jer sam sa svakim novim problemom osjećala koliko mi još znanja treba. Međutim edukacije nisu dovoljne. Edukacije i knjige su poput „nacrta za kuću“, za čiju gradnju su još potrebni materijali, alati, ljudi i njihov rad. Kad pogrešno postupamo s djecom, kad im dopuštamo izloženost svemu i svačemu, kad sve knjige i edukacije ne provodimo u praksi nego samo skupljamo certifikate, događa se katastrofa - u arhitekturi bismo s tim pristupom imali lošu kuću, a tu imamo djecu problematičnog ponašanja, čiji emocionalni i jezični razvoj ne prati kronološku dob.

Svaki problem djeteta rješava se polako, sustavno i obično je potrebno toliko vremena koliko dugo se i stvarao. Ne postoje instant rješenja, terapeutski i odgojni rad su poput malog maratona, u koji treba uložiti puno brige, pažnje, znanja i vremena. A toga nedostaje u školama, institucijama i u obiteljima. Tijekom pandemijskih godina trauma i nemira roditelji su svoju djecu nastojali maksimalno zaštititi. Kad je opasnost prestala, zaštitnički obrazac roditelja je ostao. Mnogi roditelji i danas pretjerano štite djecu i od najmanje neugode, a mnogi to čine petljajući se u sve domene školskog rada. Pritom objavljuju kojekakve neprovjerene informacije po društvenim mrežama, a možda im to u osjećaju bespomoćnosti odgoja vlastite djece daje osjećaj ipak neke moći i kontrole. Svaki učenik koji danas ima pametni sat ili mobitel ima ga i zato da ga roditelj može kontrolirati - je li stigao u školu, gdje se nalazi i slično. Pretjerana roditeljska kontrola je štetna jer poručuje djeci - nisi sposoban sam se brinuti za sebe, ja sam tu da te spasim. Takvim stavom roditelji zadaju velike probleme i vlastitoj djeci i učiteljima. Do mene ovih dana dolaze sve teže priče – o djeci koja uz asistenta u nastavi pužu po podu, protestiraju, skrivaju se, bacaju predmete, nekontrolirano trče... o učiteljicama koje kritiziraju, omalovažavaju, javno posramljuju, a neke čak i udaraju nemirna djeca pod jakom emocijom. Sve sam to i sama doživjela, no ni o nasilničkog ponašanju ni o prijetnjama roditelja nisam javno govorila jer radi se o djeci koja zapravo zaista nisu ništa kriva.

Dijete nije moglo birati roditelje, a sve što se danas događa rezultat je životnog okruženja, kolektivne ne-svijesti i često nerazumijevanja, nesnalaženja i zbunjenosti roditelja kako odgajati vlastitu djecu. Već prije dvadeset godina pisala sam da bi trebalo organizirati edukacije za roditelje. Mi učitelji nismo više samo prosvjetitelji djeci, prilike zahtijevaju da to budemo i roditeljima – onima koji to žele i koji uvažavaju riječi učitelja te vjeruju u njihovu stručnost i ljudskost. Učiteljski posao je jako lijep, ali je svakog dana sve teži. No, koliko god bilo teško, meni je ipak najbolje dječje društvo. Ni jedna druga struka nema tako bezazlene, smiješne, tople, otvorene, iskrene kolege i suradnike kao ja u svojoj učionici. I zato, ne odustajem. I dalje ću služiti i odazivati se svom pozivu i pozivu mnogih koji još uvijek misle i znaju da bez obrazovanja društvo ne vrijedi.