Glumica Sanja Vejnović, koja obilježava pet desetljeća karijere - otkako je prvi put kao 13-godišnja djevojčica stala pred filmske kamere - otkriva zašto je u mladosti odbijala inozemne agente i holivudsku karijeru te se prisjeća suradnje s najvećim domaćim i stranim zvijezdama.
Zagrebačka glumica Sanja Vejnović dvije godine je marljivo pekla torte, kolače, pite i kekse, pripremajući svoju drugu kuharicu koju je nedavno objavila pod nazivom "Slatki život". U toj knjizi recepata predstavila je stotinjak najdražih slastica - od klasičnih do onih koje je sama osmislila - a snimio ih je njen suprug Goran Mećava. Njene recepte prate detaljne i vrlo korisne natuknice, namijenjene onima koji se planiraju prvi put okušati u pripremi kolača. Reklo bi se - upute zlata vrijedne. Onakve kakve bi i njoj dobro došle kada je prije pedeset godina kretala na svoj profesionalni put. Naime, Sanja Vejnović ove godine obilježava pet desetljeća otkako je prvi put stala pred filmske kamere. Bilo joj je samo trinaest godina.
"Kao klinka sam obožavala ples, pohađala Školu za ritmiku i balet i sanjala da ću jednog dana postati koreografkinja. Onda je jednog dana u naš plesni studio došao redatelj Branko Ivanda, tražeći za svoj TV film ‘Dugo putovanje u bijelo‘ djevojčicu koja zna plesati. Odabrao me, a ja sam pristala iz čiste znatiželje. Nisam niti znala što znači glumiti, a kamoli snimati film. Moji roditelji su me prilično slobodno odgajali u smislu da radim ono što me veseli, bez prevelikih uplitanja u moje odabire, tako da sam se upustila u tu avanturu koja traje do danas. Kako bi se reklo, bez plana i programa. Za mene je tada gluma bila kao neka dječja igra, dodatna izvanškolska aktivnost",prisjeća se Sanja Vejnović, koja je u sljedećih pet godina snimila sedam filmova. Kako je krenula, tako do danas nije stala.
Kada danas sagledate svoju karijeru, koji su vam filmovi ostali posebno pri srcu?
- Osim, naravno, prvog filma, tu je svakako ‘‘Banović Strahinja‘‘ Vatroslava Mimice, moja prva glavna uloga u velikoj međunarodnoj produkciji s filmskim zvijezdama Francom Nerom, Draganom Nikolićem i Radom Šerbedžijom. S ‘‘Banović Strahinjom‘‘ smo bili i na filmskom festivalu u Veneciji gdje smo doživjeli ovacije publike, što mi je do danas ostalo jedinstveno, nezaboravno iskustvo. U Veneciji su me salijetali inozemni agenti i nudili karijeru u Hollywoodu, ali bila sam premlada da se odlučim na taj korak. A intimno mi je jako bitan film ‘‘Sto minuta Slave‘‘ o našoj slavnoj slikarici Slavi Raškaj. Moja opsesija da ispričam njezinu životnu priču trajala je godinama i na kraju se upornost isplatila.
Igrali ste i s puno velikih holivudskih zvijezda poput Penelope Cruz, Salme Hayek, Owena Wilsona... Tko vam je od filmskih partnera ostao u najljepšem sjećanju?
- Kao mlada sam igrala s najvećim domaćim zvijezdama, od Borisa Dvornika, Mire Banjac, Mije Aleksića, Milene Dravić, Bore Todorovića, Pavla Vujisića do Dragana Nikolića koji mi je ostao u posebno lijepom sjećanju. Pažljiv, pristojan, duhovit, pravi frajer. S ostalim svjetskim zvijezdama imala sam prekratka snimanja da bih o njima mogla nešto više reći. Osim da su svi odreda profesionalni, pristupačni i vrlo normalni.
Zapravo je vaš početak karijere bio strelovit i bombastičan, puno filmova, priznanja, nagrada...
- Točno, i to se više nije ponovilo iako i danas puno radim. Posljednjih godina, nakon desetljeća u slobodnim vodama, matično mi je Zagrebačko kazalište lutaka. Igramo puno predstava, uvijek s velikim guštom jer djeca su stvarno posebna i jako iskrena publika. Posljednjih tjedana pripremam i predstavu u Kazalištu Virovitica, koja se radi u koprodukciji s Teatrom Erato, i to mi je baš lijepo kazališno iskustvo. S redateljem Draženom Krešićem i dramaturgom Darkom Lukićem radimo adaptaciju nagrađivanog romana "Tvornica Hrvata" pisca Nebojše Lujanovića. Nakon jako dugo vremena u kazalištu igram glavnu ulogu, skoro cijelo vrijeme sam na sceni i priznajem da imam tremu jer odgovornost je velika. Osim toga, ljetos sam snimila dva filma, ‘‘Kuća‘‘ redateljice Tanje Brzaković u Srbiji i u Crnoj Gori "Zaliv" redatelja Draška Đurovića. Tako da mi je ova godina vrlo intenzivna, slično kao na početku karijere.
Pati li zbog posla vaš privatni život?
- Nimalo. Moj suprug Goran Mećava je filmski snimatelj koji jako dobro razumije ovaj naš posao jer je i sam puno radio po inozemnim produkcijama izvan granica Hrvatske. Djeca su odrasla i ne žive s nama. Sin Andrej je već petnaest godina u Londonu, gdje je vrlo uspješan kao arhitekt, a kći Marta je na ADU završila produkciju, radi i samostalna je. Naravno da uvijek nađemo vremena za druženja, sin vrlo često dolazi u Zagreb, a ja sam sretna da mogu raditi ono što volim. Jer, nije uvijek bilo tako.
Kako ste usmjeravali djecu, s obzirom na to da nisu krenula vašim stopama?
- Roditelji su mi dali punu slobodu izbora i ja sam se tako odnosila prema svojoj djeci. Odgajati djecu nije lako. Treba im pružiti puno ljubavi, usmjeriti ih, ali ih i uvažavati kao osobe. Zašto bi moj izbor trebao biti dobar za njih?! Zapravo mi je grozno kada roditelji djeci uvjetuju što će studirati, a oni imaju sasvim neke druge afinitete i želje. Tako smo mi pustili našu djecu da krenu putem kojim žele i u tome smo ih apsolutno podržavali. Nisam ni mama kvočka koja bi ih držala uz sebe. Mislim da djecu treba pustiti da žive svoj život.
A ni vi na kraju niste studirali glumu...
- Kada sam se s 18 godina trebala odlučiti za studij, dobila sam ponudu za film ‘‘Banović Strahinja‘‘. A takva se prilika ne propušta pa nisam otišla na prijemni na Akademiju dramskih umjetnosti jer prve dvije godine studenti glume ne smiju ništa snimati. Zato sam odlučila upisati Filozofski fakultet, tada je to bio studij jugoslavistike, danas kroatistike, i komparativnu književnost. To sam smatrala da je najbliskije poslu u koji sam tada već duboko zaglibila. Kako sam tada išla iz filma u film i postala majka, uspjela sam diplomirati tek nakon četrdesete godine. No, glumački se usavršavam skoro od prvog dana, idem na glumačke seminare ne samo u Hrvatskoj nego i diljem svijeta. Počela sam s Method Actingom, a više od trideset godina bavim se glumačkom metodom Michaela Chekhova. Razmišljala sam studirati i pravo, jer je moj otac bio sudac i obnašao je dužnost na tadašnjem Gradskom sudu za prekršaje. Zbog posla je ponekad dežurao u istražnom zatvoru u Petrinjskoj pa me jednom poveo sa sobom da vidim kako izgleda život iza rešetaka, kako mi nikada ne bi palo na pamet da tamo završim.
Kako se kao glumica naviknete na ‘‘sušne‘‘ periode?
- Nije lako kada vas se godinu-dvije nitko ne sjeti, a prije ste išli iz projekta u projekt. Ali kako se ja ne prepuštam slučaju, tako sam jedno vrijeme imala svoju producentsku kuću Foss Film i radila kao filmska producentica. Prije toga sam otvorila i prvu glumačku casting agenciju Kvadar, suosnivačica sam hrvatskog Studija Chekhov, pišem scenarije... Dakle, stalno nešto radim, a godine i iskustvo su me naučili da život nije samo sladak kako sugerira moja kuharica, već da je ponekad i vrlo ljut i gorak.
Koliko vam izgled pomaže u poslu, s obzirom na to da vas je svojedobno filmski vodič IMDB proglasio najljepšom glumicom na svijetu iznad 40 godina?
- Pohvale laskaju, ali mislim da na kraju izgled nije bitan za ulogu. Ne vjerujem da mi je ikada donio neki posao. Kao klinka sam u filmu ‘‘Prijeki sud‘‘ Branka Ivande glumila dečka pa su mi odrezali kosu, a ljetos u filmu ‘‘Zaliv‘‘ babu Zorku od 75 godina, zbog čega su me morali postarati. Inače nemam ništa protiv toga da svatko sa svojim licem ili tijelom radi što ga volja. Naravno, bilo bi dobro da se u tome ne pretjeruje. Godinama pazim i njegujem lice, jednom godišnje napravim laser lica i to je to. Prilično sam sijeda, tako da bojim kosu jer se ne vidim u srebrnom izdanju, a što se tiče linije, cijeli život osciliram dva-tri kilograma više i manje. Obožavam slatko, pa kada jezičac na vagi krene prema gore, pojačam vježbanje i izbacim kolače. Ali, naravno, ima tu i dobre genetike.
Pratite li modu?
- Volim modu i pratim je, ali ne robujem trendovima. U odijevanju sam izgradila neki svoj stil, sportsko-klasični, volim odijela, a kada treba zasjati na crvenom tepihu, to prepuštam mašti domaćih kreatora. Inače sam rokerica u duši, odrasla sam osamdesetih, u vrijeme odlične glazbe koja je i danas u modi, od rocka, punka do novog vala, družili smo se u Zvečki, Kavkazu, Blatu, Saloonu, Kulušiću... Tako da mi kožnate jakne i motorističke čizme nisu strani pojam.
Da se vratimo na početak: "Slatki život" je vaša druga kuharica, imate li već ideju i za treću?
- Za sada ne. Za kuharicu treba puno vremena jer se njome ne možete baviti svaki dan, već kada stignete. Onda vam nešto ne ispadne kako treba ili kako ste zamislili, pa se mora ponovno pripremati, i tako se priča oduži. Imam sreću što je jela snimao moj suprug, jer da sam morala angažirati fotografa, vjerojatno još ne bih bila gotova.
Nedavno ste se upustili i u veliko preuređenje stana: koja je prostorija doživjela najveću promjenu?
- Napokon imam kuhinju po svojoj želji, s kuhinjskim otokom, velikom radnom plohom, puno ladica i polica za odlaganje. Prijašnja kuhinja je bila jako mala, no svejedno nisam izlazila iz nje. A sada nam je to centar stana, mjesto gdje se najviše družimo i baš u njoj uživam. Doduše, sad sam zaokupljena poslom, stalno na probama u Virovitici, a putujem i sa svojim kazalištem na gostovanja, tako da će nakon premijere 25. listopada kuhinja opet biti moje carstvo. Ako ne ulete neki novi poslovi.
ŠMINKA: SILVA STOJANOVIĆ
FRIZURA: STUDIO MARCELA, ZAGREB
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....