Mnoge djevojčice maštaju o tome kako će jednog dana postati modne dizajnerice, no ta se želja kod većine ne odmakne puno dalje od skiciranja i najčešće neuspjelih pokušaja šivanja haljina za lutke. Djelomično zbog izostanka istinske želje i ambicije, ali i zato što je to prilično težak i neizvjestan poslovni put pa roditelji svoju djecu radije usmjeravaju u neka "konkretnija" zanimanja, sa stabilnijim primanjima. No, Aleksandra Dojčinović već je kao djevojčica bila nepokolebljiva u odluci da će se profesionalno baviti modom i imati vlastitu tvrtku - i u tome je i uspjela. Zagrebačka dizajnerica posljednjih dvadesetak godina prkosi obeshrabrujućoj statistici o ženama u poduzetništvu, preživjela je i svjetsku krizu 2008. i recentnu pandemiju te izgradila pravo carstvo - koje je ovih dana proširila za dodatnih 850 četvornih metara luksuznog prodajnog prostora posvećenog vjenčanjima u strogom centru Zagreba. Teško je zamisliti da je taj prostor, s visokim, tamno obojenim svodovima i mramornim pločicama - prije nekoliko mjeseci bio još jedan zapušteni prostor u centru grada, s krovom koji prokišnjava. U njemu je Aleksandra Dojčinović vidjela potencijal te je uz pomoć arhitekta Ante Vrbana osmislila butik u koji je smjestila i uredske prostore i šivaonicu. Ondje, uz vlastiti Lei Lou dizajn, nudi vjenčanice svjetski poznatih brendova kao što su Vera Wang, Blumarine, Dovita Milano, Herve Paris...

MATEA SMOLČIĆ SENČAR

"Željela sam ženama pružiti vrhunsko iskustvo kupovine kakvo možeš doživjeti u dućanima u Milanu ili Parizu", govori Aleksandra Dojčinović. Zato je to osmislila kao konceptualni prostor u kojem se klijentice mogu opustiti uz šampanjac, prosecco ili espresso u baru i pritom uživati u potpuno personaliziranom iskustvu shoppinga. Ovdje, kaže nam, mladenke mogu dobiti i pomoć oko nekih drugih stvari, poput izbora i izrade buketa, dekoracije mjesta vjenčanja... Novi dućan izazvao je veliko zanimanje budućih mladenki i prije službenog otvorenja pa već sada imaju pedesetak rezerviranih termina za probe vjenčanica. Aleksandra Dojčinović, koju su prijatelji iz razreda već s osam godina prozvali "mala Žuži", prema legendarnoj Žuži Jelinek - a koja je svoj razvojni put nastavila u Školi za modu i dizajn te potom na Tekstilno-tehnološkom fakultetu - prisjeća se svojih početaka u roditeljskom domu na Srednjacima te govori o životnim izazovima iz kojih je izašla motiviranija i jača.

Smatrate li da je novi dućan u centru grada vaš profesionalni vrhunac?

- Ne bih rekla da je vrhunac, jer imam još puno planova i bavim se različitim stvarima, ali je logičan slijed i nadogradnja onog što sam radila do sada. Evo, nedavno sam otvorila još jednu Opticu La Vie, i to unutar svog dućana u Ilici. Družim se s raznim profilima ljudi, što mi donosi nove ideje i širi horizonte. Iako sam prešla četrdesetu, i dalje imam snove od kojih mnogi odustanu već u dvadesetima. Ja sam krenula vrlo rano, možda i prerano sa svime - već s petnaest sam šivala u svom roditeljskom domu i prodavala odjeću. To je za današnje generacije neshvatljivo rano. Uvijek sam imala dobar nos za biznis i nisam dopustila da to uvene, zalijevala sam tu biljku novim idejama i znanjima.

Unutar luksuznog dućana nalazi se i bar u kojem se klijentice mogu opustiti uz piće, a zidove krase radovi umjetnika kao što su Šime Perić, Eugen Feller, Anton Vrlić...

MATEA SMOLČIĆ SENČAR

Kako je moguće da ste s 15 godina imali jasnu viziju o tome što i kako želite raditi?

- To je, vjerujem, zato što smo mi kreativci različiti od svih drugih. Teško držimo koncentraciju i teže se fokusiramo samo na jedno, izazov nam je ostvariti se u poslovnom smislu. Da ne govorim o tome da su mi brojke uvijek bile potpuna apstrakcija, jer sam po prirodi uvijek bila društvenjak, a nikako prirodnjak - kada govorimo o školskim predmetima. Zato sam morala uložiti enormni trud da bih uopće išta stvorila. Svjesna sam svojih mana i u mnogim stvarima sam zaista morala raditi dvostruko više od drugih, ali zato danas imam savršenu samodisciplinu - ali onu izučenu. Smatram da nema isprike za neostvarivanje vlastitih temeljnih ciljeva jer ako sam ja kao cura iz radničke obitelji sa zagrebačkih Srednjaka, bez financijske potpore roditelja i bez formalnog ekonomskog obrazovanja, mogla postati uspješna poduzetnica, može svatko. Moji ciljevi u startu nisu bili u skladu s mojim tadašnjima mogućnostima, ali jako sam radila na sebi.

Koji je vaš savjet mladim ljudima?

- Da čitaju. Neka pročitaju stotine knjiga. Ja sam pročitala i još uvijek čitam sve što mi se nudi, u knjižari ili u knjižnici. Mislim da nema knjige o poduzetništvu i ekonomiji koju nisam odnijela kući. U početku nisam ništa razumjela, ali s vremenom sam naučila. U jednom trenutku više nisam mogla pronaći knjigu koju nisam pročitala. Tada nije bilo društvenih mreža, podcasta, do informacija se dolazilo puno teže i sporije nego danas. Nisam mogla otići na YouTube i pogledati neki koristan video. Osim toga, nisam poznavala doslovno ni jednog poduzetnika, jer ih nisam imala oko sebe niti u svom obiteljskom krugu. Znala sam da samoj sebi moram stvoriti šansu za život kakav priželjkujem. Da sam se rodila u Parizu, možda bi moj put izgledao drugačije, ali radom sam stvorila sebi Pariz u Zagrebu.

Što su vam roditelji rekli na to da tijekom studija pokrećete vlastitu tvrtku?

- I mojoj tri godine mlađoj sestri Snježani i meni dali su apsolutnu slobodu, vjerovali su u nas. Dali su nam čvrstu bazu, toplinu doma, a ako to nemaš, teško da se može nadoknaditi u životu.

Jeste li ikad požalili zbog odluke da budete poduzetnica?

- Iz ove perspektive mogu reći da možda zaista jesam bila premlada kad sam otvorila svoju prvu tvrtku za izradu odjeće, bila sam tada u ranim dvadesetima. Svjetska kriza koja je nastupila 2008. bila je stvarno teška. Tad sam sa sestrom, koja je studirala u Chicagu, bila u Americi i tamo je to bilo doista dramatično, dok su kod nas, u Hrvatskoj, razmjeri krize ipak bili puno manji. Kako tada nije bilo prilika i događanja zbog kojih bi žene kupovale odjeću, moja je firma u jednom trenutku ostala bez prihoda i počela sam razmišljati što ću i kako dalje te sam odlučila raditi odjeću po mjeri, što se ubrzo pokazalo kao dobra ideja. Tako sam zapravo i postala modna dizajnerica, vlasnica svog brenda. Jedna sam od rijetkih koju pandemija nije uplašila, jer sam jednu krizu već preživjela. Štoviše, kriza me natjerala da budem još bolja i ambicioznija.

Zar se nikad niste bojali, klonuli duhom?

- Nikada, nema šanse. Kad je najgore, ja razmišljam i tražim rješenje. Nakon što sam preživjela potop s prvom firmom, znala sam da nema toga iz čega neću isplivati. Život je težak, puno teži nego što možeš zamisliti, ali kad spoznaš i prihvatiš njegovu težinu, onda ti je puno lakše suočiti se s izazovima.

Aleksandra Dojčinović smjestila je proizvodni pogon na donju etažu novog prostora

MATEA SMOLČIĆ SENČAR

Jeste li ikad ostali bez novca?

- Mislim da svaka osoba prolazi kroz bolje i gore financijske faze. Naučila sam da kada ti ide najbolje, trebaš štedjeti, pripaziti na troškove - jer će doći trenutak kada će biti loše. Nisam mogla predvidjeti ni krizu 2008. ni pandemiju, ali uvijek razmišljam o tome što će biti ako se meni nešto fizički dogodi, ako se razbolim. Zato svakom mladom poduzetniku kažem da mora prvo uštedjeti novac za prvu godinu poslovanja i ne trošiti na sebe. To je put u slobodu i način da glava lakše i bez pritiska donosi odluke.

Jesu li vam godine donijele takvu zrelost?

- Ne bih rekla da su to samo godine, iskustvo je presudno. Postoje neki mladi ljudi koji imaju puno više utakmica u nogama od nekih mojih vršnjaka jer su rano počeli i imali su jasan cilj. Takva sam bila i ja. Volim reći da mene možeš i zatvoriti negdje, a ja bih i tu pronašla svoju slobodu - u knjigama, u razgovorima i promišljanjima sa samom sobom... Ako želiš kopati i preispitivati sebe, što je jako teško i bolno, onda ćeš se i širiti i rasti.

Vi u tom smislu radite na sebi, kopate po sebi?

- Stalno. Život mora biti svrhovit, samo onda je pravi. Za mene je bit mirnoća, a mirnoću postižem kad znam da sam dala svoj maksimum - u tom danu, u tom poslu, u tom zadatku. Nikada ne idem spavati s grizodušjem da sam nešto propustila ili mogla bolje. Ljudi zanemaruju vrijednost vremena. Kad sam započinjala raditi, znala sam da nemam novca i da imam samo vrijeme. I znala sam da ako pročitam više od drugih i radim više od drugih - da ću i biti bolja od drugih. Kad bih radila rezime tjedna, znala sam da sam u prednosti. Na godišnjoj razini postala sam neuhvatljiva, nitko me nije mogao stići. Samo zato što sam bila i još uvijek jesam svjesna vremena pa sam si stvorila - vremensku prednost. Pritom govorim o dobro planiranom vremenu, mudroj podjeli zadataka i poslova unutar tima.

A koliko slobodnog vremena imate?

- Dan je dug. Uzmite olovku i prazan papir i zapišite što taj dan trebate napraviti. Kad riješite svaku stavku, vidjet ćete koliko vam puno slobodnog vremena ostaje. Ja svoje koristim za ručak, večeru, putovanja, odlazak na piće... Izrazito sam druželjubiva.

Koliko pažnje posvećujete svom izgledu?

- Postavila sam si standard. Volim imati frizuru, našminkati se i lijepo se odjenuti. Ne mislim da je to površno niti da se time ne bismo trebali baviti. Ja to radim za sebe i bolje se osjećam kad na posao dođem dotjerana.

Osjećate li neke promjene na svom tijelu i koži u četrdesetima?

- Ne mogu reći da osjećam nešto dramatično. Nažalost, ne vježbam redovito, što bih svakako trebala, ali zato jako pazim na prehranu. To znači da jedem sve, ali u malim količinama, s puno povrća i voća. Bolje se osjećam kada tako živim. Kada tako jedem, nemam ni potrebe za nezdravim obrocima, ne privlače me. Osim toga, balansirana prehrana mi pomaže da izdržim radni tempo.

Kuhate svaki dan?

- Imam jednu divnu ženu koja mi pomaže. Ako si to možeš priuštiti, to je lijepo jer ti onda ostaje puno više vremena za kreativnost i ono čime se baviš, ali i za ljude koje voliš. To, naravno, zahtijeva određene izdatke i da bi si to mogao priuštiti, moraš raditi iznad granica vlastitih mogućnosti. Ja sam potrebu da se rano osamostalim osvijestila još tijekom studija i bila sam među rijetkima u svom društvu koji su to zaista i učinili, jer zagrebačka djeca vole ostati u roditeljskom domu dok se ne zaposle ili ne pronađu partnera. Sjećam se kao jučer svog prvog odlaska u dućan po namirnice, a u džepu sam imala samo 20 kuna s kojima sam trebala preživjeti taj i idući dan. To mi je bio prijelomni trenutak. Smatram da je iskustvo "preživljavanja" u formativnom razdoblju jako korisno, a ja sam tada šivala dan i noć kako bih imala novca za normalno funkcioniranje.

Osjećate li pritisak okoline da se svaka žena mora ostvariti kao majka?

- Kad žena sama sa sobom osvijesti kako želi živjeti, onda čuje samo svoj glas. Okolina šapće, a njen unutarnji glas vrišti. Preispitivanje nečijih životnih izbora je i nepristojno. Vjerujte, ja i ne čujem ta pitanja. Možda ih netko i izgovara glasno, ali ja ih ne čujem.

MATEA SMOLČIĆ SENČAR

Kako ste tako čvrsti? Mnoge žene takva pitanja povrijede...

- Radim na sebi svakodnevno, učim od drugih i na svojim greškama.

Radite li na sebi uz stručnu pomoć?

- Svatko tko radi sa stručnjacima iz bilo koje grane mora raditi na tome da jednog dana bude kompletno samostalan. To je kao kad živiš s roditeljima pa se u jednom trenutku moraš odvojiti. Stručno znanje pomaže, ali te mora usmjeravati da budeš samostalan, a ja sam to već dugo. Uživam i učim od boljih.

U kojem ste trenutku osjetili da vam je potrebna pomoć?

- Nikada se nisam smatrala osobom koja sve zna, već sam na sva svoja neodgovorena pitanja odgovore uvijek potražila od onih koji bi ih mogli znati. Kao što bismo njegu svoje kose ili kože svi trebali prepustiti onima koji su se za to školovali, iako bismo to teoretski mogli sami, tako i kada govorimo o mentalnom zdravlju, trebamo znati prepoznati kada ne možemo sami. Smatram da se o tome previše priča i teoretizira, a premalo se na tome zapravo radi. Mislim da su ljudi nekoć na sebi predanije radili nego danas kad su nam razne metode samopomoći, tehnike i savjeti dostupni svuda, pa i na društvenim mrežama.

A kakav je vaš odnos prema društvenim mrežama?

- Svoje privatne profile trudim se koristiti tako da to budu neki moji online dnevnici, neke lijepe sličice iz života ili s putovanja, pri čemu se trudim ne otkrivati baš sve, jer sam u suštini vrlo privatna osoba, tako je oduvijek. Sjećam se kad sam se pripremala za davanje jednog od svojih prvih intervjua, već sam tada rekla samoj sebi da nikad neću biti djevojka s naslovnice o kojoj svi sve znaju. Ja se ne osjećam dobro ako svoj život ponudim poznatima i nepoznatima na pladnju, u medijima ili na društvenim mrežama. No, isto tako poštujem žene koje misle sasvim suprotno i to mi je apsolutno u redu. Mislim da svaka od nas osjeća što je za nas dobro, a što nije. Intuitivne smo.

Žalite li za nečim?

- Mislim da ne. Kada sam bila mlađa, imala sam takve momente kada sam razmišljala jesam li nešto propustila, no s godinama se oslobodiš tog tereta moranja. Smatram da još uvijek imam dovoljno vremena da ostvarim sve što želim.