Zagrebačku spisateljicu mama je naučila klizati s tri godine, zahvaljujući njoj kao dijete proputovala je pola Europe, a iako su drukčije - dok jedna voli biti doma i gledati serije, druga uživa u salsi - to ih zapravo spaja.
ANDREA
Moja mama i ja smo po većini stvari dijametralne suprotnosti - ja volim biti doma i za punjenje baterija mi treba mir, a njoj baterije pune ljudi i gužva. Moja idealna večer uključuje kauč i serije, njena salsu. Ona je uvijek bila štreber (ili barem tako kaže), a ja sam samo tražila način da što manje učim i što manje budem u školi. I možda najbolji primjer naše različitosti - moj broj koraka u danu je najčešće oko pet tisuća, što nikako nije idealno, a njen, otkrila sam baš prije tjedan dana, ne ide ispod 15 tisuća. Ovo bi u teoriji trebalo značiti da se baš i nećemo slagati, ali zapravo je idealno - mama me tijekom odrastanja, baš kad je bilo najvažnije, upoznala sa stvarima koje sama nikad ne bih otkrila. Naučila me klizati kad sam imala tri godine, vodila na sve sportove koje sam jako htjela, a kad bi mi nakon par tjedana dosadili, učila me disciplini i ustrajnosti. Nije to bio nimalo lak zadatak, ja za isto vjerojatno ne bih imala strpljenja, ali njoj ništa nije bilo teško.
Brat i ja smo zahvaljujući njoj proputovali cijelu Europu jer je u slobodno vrijeme pjevala u zboru - isto radi i danas, i to čak u dva različita zbora - tako da smo već u osnovnoj školi oboje bili naslušani klasične glazbe i znali sve riječi Carmina Burane… koja nikad ne svira na svadbama, ali meni je ples ionako mrzak. To je još jedna velika razlika između nas dvije - ona pleše čak i kad spava, a ja samo kad me nitko ne gleda. Dugo sam mislila da nikad neću biti slična mami jer smo prerazličite - pogotovo kad sam bila srednjoškolka, tad sam čak i pružala otpor toj ideji jer tinejdžeri vole prkositi bez razloga - a danas sa svakim danom u sebi sve više prepoznajem nju. Da mi je netko to rekao kad sam imala 15, vjerojatno bih se zainatila u potrazi za “originalnom” Andreom koja nije slična nikome osim samoj sebi, a sad uživam u svakom novom otkriću mame u svom karakteru - i najsretnija sam kad mi netko kaže da smo nevjerojatno slične.
Tome bih se vjerojatno isto opirala u svojoj buntovnoj fazi, ali srećom, ta je faza završila. Mislim da je prirodno da mame i kćeri kroz zajedničko odrastanje prolaze kroz faze neslaganja - mama želi najbolje za svoje dijete, dijete misli da zna bolje od mame - a najljepše je kad sve sjedne na svoje mjesto i kad shvatiš da ti je mama zapravo prva i najvažnija prijateljica. Moja mama je, dok ovo pišem, upravo na još jednom tečaju salse, a ja sam doma i kuham bolonjez - svaka radi ono što voli, svaka u tome uživa, a kasnije ćemo zajedno uživati uz puni tanjur tjestenine. Koliko god smo različite, toliko smo i slične - i obje smo neizmjerno ponosne kad nam netko kaže da se vidi da smo mama i kćer.
BRANKA
Andreu sam službeno “upoznala” prije 38 godina - jedva sam je čekala, a umjesto da je odmah nakon poroda dobijem u ruke, odvojili su nas na gotovo tri tjedna. Toliko smo zajedno provele u bolnici jer se napila plodne vode, pa je prve tjedne svog života provela u inkubatoru. Srećom, na kraju je sve dobro prošlo i napokon sam svoju curicu odvela doma. Sjećam se da se nisam mogla nagledati njenih malih prstića; to joj i danas govorim, a ona uvijek kaže: "Znam, mama, rekla si mi već sto puta” - ali ponovit ću još minimalno toliko jer je u tim prstićima bio cijeli moj svijet. Bila je relativno mirna beba, a jedini “problem” je bio taj što se većinu vremena budila u pet ujutro. Dugo spavanje joj nikad nije bilo zanimljivo, a takva je i danas.
Nije joj bilo zanimljivo ni sjediti na miru dulje od pet minuta; tijekom odrastanja sam je stalno lovila po kući, trčala za njom jer je obožavala stepenice, a puno sam je puta nervozno čekala ispod drva japanske trešnje koju smo imali u dvorištu - obožavala se penjati na drveće i ograde, a svaka penjalica u parku je bila njena. Često sam se “ljutila” na nju jer ima previše energije, ali znam da je to naslijedila od mene. Ta se živost jako osjetila i u školi - često sam bila na razgovorima kod razrednice jer je, kako kažu, bila “neposlušna i svojeglava”, a moj je posao bio da je nagovorim da se ipak barem malo pokuša uklopiti u kalup, iako sam potajno navijala da to nikad ne napravi. Smirila se tek na faksu i tad je, sasvim neočekivano, postala štreber - vjerojatno zato što je tad više nitko nije tjerao, nego je to sama odabrala. Kad sam je tek upoznala, imala sam neke želje i ideje o tome što želim da postane, a ona ih je, u svom stilu, većinom zaobišla i pronašla verziju sebe koja ne uključuje kompromise kojima ionako nikad nije bila sklona - to je nešto na što sam iznimno ponosna.
Danas više nije ni blizu onoj “divljoj” Andrei koja je trčala po svijetu i penjala se po drveću - najviše voli biti doma, uz knjigu, a ja sam sretna jer uvijek pronađe način da radi ono što voli. Sretna sam i jer imamo divan odnos o kakvom se u vrijeme njenih tinejdžerskih dana nisam usudila ni sanjati; zove me svako jutro, pa još jednom popodne i navečer, sa mnom provodi većinu nedjelja i ono što mi je najdraže od svega - voli putovati sa mnom, tako da čak i danas, kad je već odavno dovoljno velika da ide sama na more, i dalje provodi dio ljeta s mamom. I koliko god je uvijek bila “svoja”, a danas je to više nego ikad, ponosna sam što i dalje svaki dan bira biti moja.