Inja je osmislila jednu živopisnu kulinarsko-putopisnu trupu kreativaca na čelu s režiserom Radislavom Jovanovim Gonzom, suautoricom Tanjom Tušek i nezaobilaznim članom tima, 80 kg teškim pokretnim špaherom na drva koji se zove Bleki. Proputovali su najraznolikije dijelove Hrvatske od Slavonije i Baranje, Zagorja i Plešivice do Zadra, Krka, Pelješca i Istre i posjećivali naše najbolje vinare u ambijentu njihovih iznimnih prirodnih lokacija i obiteljskih podruma. Uz vrhunsku čašu vina, David je od lokalnih namirnica kreirao zanimljiva i praktična jela i u svakoj emisiji okupio vinarske obitelji direktno za stol. Rezultat je najsočniji gastro vinski show na malim ekranima - "David Skoko: Motor, loza, kuhača" koji može konkurirati onim svjetskima i uz kojeg ćete imati osjećaj da ste u svakom trenutku s njima uživo. Od 4.10. ovaj serijal možete pratiti u večernjem terminu HRT1. Priveli smo ovaj ludi dvojac uoči prvog emitiranja i pustili ih da nam ispričaju svoju priču.

INJA KORAĆ

Zašto je tvoj producentski njuh odabrao baš Davida Skoku i zašto baš tih devet vinarskih vitezova okruglog stola?

- Davida sam odabrala zato što je o kuhanju učio gotovo šamanski u svojoj istarskoj obitelji, u toploj i prijateljskoj atmosferi. A izbor je pao baš na ovih devetero hrvatskih vinara jer sam željela okupiti iskonske pionire vinske scene u Hrvatskoj, ali i one koji su na neki način specifični. Znala sam da su svi ista krvna grupa po načinu na koji žive vino. Jedni će se predstaviti svojim mladim projektima, a drugi, pak, dugogodišnjim tradicijskim pričama koje dolaze iz regije kao što je primjerice Baranja. Ono što im je zajedničko odnosi se na činjenicu da su to obiteljske vinarije u kojima rade majka, otac, sin, kći, djed i baka. Upravo zbog te sinergije smo, vjerujem, napravili zanimljivu priču.

Vaša kulinarsko – putopisna avantura imala je dobru karmu. Stvari su nekako tekle… To i nije uobičajen scenarij sa snimanja?

- Ovaj je projekt naprosto temeljito pripremljen i opskrbljen istraživanjem o specifičnostima određenog kraja. To je iz zone matematike. Prava kemija i dragocjenost ipak leži u tome što je David tim ljudima pristupao s organskim poštovanjem i istinskim razumijevanjem njihovih odnosa jer i sam dugo radi obiteljski posao. I ne mislimo na obitelj kao floskulu koja se ponekad promovira nego onaj stvarni pojam koji znači te ljude koji su na poseban način bliski i važni, ali su nam toliko "blizu" da nije uvijek lako s njima. Kako David kaže - najteže je kuhati za svoju obitelj. To čini poziciju njegova autoriteta. Kad bi se postavilo pitanje: „Zašto D. Skoko ide baš ovim vinarima?“ odgovor je da je D. Skoko snažno lice hrvatske gastronomije koje razumije svoje sugovornike na vrlo osobit način. Obitelji se na kraju svake epizode okupe oko stola. To je jedinstven doživljaj kojeg će gledatelji zasigurno osjetiti.

Koje iskustvo tebe ti je otvorilo ovu priču...

- Pelješac. Ja sam odrasla na brdovitom Pelješcu, mjestu gdje sunce blista na svim površinama otoka, u kraju koji je izrazito snažno vinogradarsko područje. Dingač je lokacija poznata po jakim vinima. Ja cijeli život hodam po Zagrebu i govorim: „Dingač nije sorta, nego lokacija“. To je ljubljeno vino pa je ponekad neobično da se njegova kvaliteta mora potkrjepljivati dodatnim objašnjenjima. Postoji, naime, velika razlika između onoga što ja kao netko odrastao u vinogradarskom kraju znam o vinarima i one elitne, probrane verzije priče vinarstva koja se predstavlja u javnosti. Vinari su ljudi koji rade na zemlji, drže korak sa suncem, koji podižu plodnost ovoga svijeta. To su hazarderi, zanimljivi i ludi. Znate, treba moći uložiti ozbiljnu količinu novca i energije u posao pod otvorenim nebom, pod mrazom, vatrom, bujicama koje prijete uništiti nasade. U prostore bez krovišta. Ovi ljudi ulaze u neizvjesnost tako jedro i spartanski, s nekom svojom prekrasnom srčanošću. Tu su uključene čitave obitelji koje brižno i strpljivo nastavljaju priče svojih predaka. Rijetka je, čini mi se, prilika za takvim povezivanjem.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Kako je nastala sama ideja, prvi razgovor, prvi trenutak projekta?

- Prvi razgovor obavile smo Tanja Tušek i ja. Tanja je koautorica i koscenaristica. Mnogo smo razgovarale o tome što bismo voljele napraviti. Tanja je isprva imala ideju kulinarskog showa, no nismo došle do jasne ideju gdje bi se i na koji način ona realizirala. Moja se staza ubrzo položila prema Pelješcu. I, zaista, na putu za Pelješac shvatila sam – bit će to vinari! I onda su se malo pomalo stvari razrađivale. Uvjerena sam da je za taj projekt ključnu ulogu odigralo to što sam birala suradnike za koje sam bila uvjerena da će zajedno sa mnom moći doći posve blizu središta inicijalne ideje. Korak po korak.

Raditi kompletnu produkciju u eksterijerima u prijevodu znači „predati se prirodi“. S glavnim protagonistima vinarima stapali ste se kroz neki zajednički kod.

- Apsolutno! To je ono što sam htjela! Kad smo napuštali snimajuće lokacije s većinom vinara smo se izgrlili, jer smo se u ta dva dana uspjeli neopisivo zbližiti. Nadjača vas nešto u tom procesu. I to je dodana vrijednost ovome radu. Sigurna sam da su osjetili iskrenost našega nauma. Našu neposrednost i najjednostavniju moguću potragu za odgovorom na pitanje: „Što je ovdje tako specifično? Željeli smo pokazati ljudima što je karakteristično baš za svakog od njih. Naravno da su nam u jednoj dimenziji poznati proizvođači poput Krauthakera, Matuška ili Kozlovića. Mene zanimalo razotkriti što je u svakoj toj priči dublje skriveno i važno da doznamo?“ Vlado Krauthaker, kao što znate, značajno je ime hrvatskoga vinarstva. On je potpuni zaljubljenik u svoj posao. Oči mu sjaje drugačijim sjajem kad je na svom brdu, u svom vinogradu. Ima u tome nečeg uzvišenog. Sve u tim trenutcima postaje svrsishodno i jasno i to je ono zbog čega mi volimo ovaj projekt. Onda primjerice Kozlović koji je, dok je tkao svoju vinarsku priču, izgradio cijelu jednu zajednicu. Zapošljavao je mnoge obitelji i svi oni posjeduju ono za čime svatko od nas pomalo čezne. Trajanje u uvažavajućem i smislenom zajedništvu. To se, vidjet ćete, osjeti. Tu je onda i Matuško – nevjerojatna karizma. Jedan od vinara s juga koji stvaraju elitna vina na škrtom i teško dostupnom brdu, a stvari koje je on govorio, toliko su lijepe i smislene kao da ih je scenarist pisao.

Je li i Hrvatska dobila neki novi okus za samu tebe?

- Nije se osobito izmijenila, samo se produbila. Ojačalo je, naime, moje poštovanje prema toj nevjerojatnoj raznolikosti. Mnogo sam putovala u životu i sve me je dovodilo do iste pomisli. Mi smo dio ove zemlje krasote i blagodati, mi smo zapravo ta zemlja sulude raznolikosti. O tome nam govore već u osnovnoj školi, propagiraju po udžbenicima i reklamnim umetcima. U mladim je godinama to prednost koju, naravno, ne primjećuješ. Točnije, ne razumiješ. S vremenom sve svjesniji postaješ da drugdje na svijetu može biti itekako drugačije. Naše se more lomi i otplavljuje tako jedinstveno. Ono nam služi na razne načine i to najljepše što umije.

Što ti instinkt govori? Kakva je budućnost ovog projekta?

- Ovaj je projekt nastao pod tako „ludim“, ali u isto vrijeme toplim ljudskim okolnostima. Svima nam je još neshvatljivo da će naše malo djelo ugledati svjetlo dana. Sve je u procesu bilo jako intimno i sad je lagani šok (smijeh). Znatiželjna sam kako će sve ispasti i jedva čekam da krene. Lijepo je iščekivanje, prostor ispunjen nadom u to kako sve protječe u najboljem mogućem redu i kako i je drugima u takvom okruženju lijepo. Bit će to priče o ljudima koji su nimalo lakim radom svojih ruku napravili velike stvari. Pomaknuli su granice. Te će njihove životne putanje, vjerujem, barem na trenutak otkloniti brigu, nezadovoljstvo, frustraciju, pretjeranu fokusiranost na negativno, čemu smo svi mi ljudi u većoj ili manjoj mjeri skloni.

DAVID SKOKO

Može prvo jedna rekonstrukcija poziva u ovu gastro vinarsku avanturu?

- Kad me Inja nazvala mislio sam da je to nešto uobičajeno jer me stalno zovu za neke projekte, ali najčešće ništa od toga ne bude. Došao sam u Zagreb vidjeti se s prijateljima i sjesti s njom i Tanjom potpuno bez ikakvih očekivanja. Točno se sjećam da sam pomislio „što ispadne, ispadne“. Nisam očekivao apsolutno ništa. Dok sam ih slušao, razmišljao sam…Hm, znači, idem s motorom kod vinara. Idem s motorom, pijem vino? Aha, mi promoviramo vožnju na motoru i alkohol. Ne ide to skupa. Međutim, Inja me instant razoružala: „Ne, ne, ne, ti dolaziš s motorom jer voliš motore i dolaziš na starim oldtimer motorima“. Na kakvim starim motorima? „U svakoj epizodi drugačiji“. Ma da? Stvarno? „Daaaa, imaš ovakve, onakve“. Haha, super, ja ću to vozit‘. Već sam osjećao neko ludo dječje uzbuđenje. Ona je došla sa sto posto razrađenom idejom u kojoj sam ja imao mogućnosti sudjelovati sa svojim kulinarskim znanjem i iskustvom potpuno autentičan kakav jedino i znam biti. Priča se otvarala prirodno…

Osjeća se snažna kemija između tebe i ovog projekta…

- Ovo je projekt koji mi je do sada dao apsolutno najviše slobode. Nikad nisam osjetio toliki njezin prostor. Ključni je faktor taj da nemamo sponzora čiji bismo product placement morali pratiti. Napravili smo nešto za HRT, što je super. Ali, kreirali smo pravi autorski projekt! Autentični projekt. I sam sam sudjelovao u stvaranju priče! Dakle, scenarij je dijelom stvoren po meni. To je bila formula za ljubav. A prava ljubav nastaje iz slobode.

Nakon te divne sinergije koju ste uz tvoje kuhanje manifestirali tijekom snimanja, što nam možeš reći - tko su vinari zapravo? Biznismeni, umjetnici, vizionari…

- Vinari su težaci, vizionari. Nose u sebi nevjerojatnu hrabrost. Oni rade i stvaraju. Zamisli da imaš industriju u kojoj cijeli dan radiš i direktno si uključen u proizvodnju, oslonjen si na svoje znanje, iskustvo, minuli rad, predviđanja – i sve to bez krova. Ovisiš o vanjskim uvjetima. Uložiš golemu energiju u proces rasta vinove loze, obrade kako bi dobio što bolji plod i onda jedna kiša ili nevera sve upropasti. A moraš nastaviti jer je to rizik s kojim si računao. To je kao da radiš cijeli dan, cijeli mjesec, lomiš se od posla i na kraju sve padne u vodu. Dakle, vinari rade cijelu godinu da bi možda nakon dvije godine vidjeli rezultat. Veliku energiju ulažu. I mnogo rada i vlastitoga novca. U emisiji smo, vidjet ćete, prošli kroz podrume koji imaju stotine i tisuće boca. To su goleme investicije. Običnom je čovjeku to gotovo nezamislivo. Govorimo o milijunima, o uloženu kapitalu koji će ti jednom možda donijeti profit. Možda i neće. U takvom poslu moraš biti dalekovidan, hrabar, samouvjeren, jasnih vizija i čvrstoga stava. Svaki vinar uvijek računa na sezonu koja može podbaciti. On unaprijed zna da nevrijeme i tuča mogu potaracati sve samo jedan dan prije berbe. Svejedno mora biti spreman sa svojim bačvama. A na koncu sve će ovisiti o nekome koji će kada kuša vino reći: „Da ili ne“.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

A tajna dugoročnih vrijednosti vinarskih obitelji?

- Neki od njih prva su generacija vinara, neki druga, neki su sedma, ali obitelj je uvijek stup. Ti su generacijski sistemi uvijek zanimljivi. Jer većina vinara sadi vinograde čije će plodove brati njihova djeca i unuci. To su takvi dugoročni obiteljski procesi. I većina tih zajednica i sistema funkcionira baš zato što su to dugoročne obiteljske vrijednosti. Jedna je izreka jako zanimljiva: „Uspješni ljudi su oni koji sade stabla u čijem se hladu nikad neće odmarati. I vinari rade po sličnom principu, sade vinograde s vizijom da će njihova djeca brati to grožđe. Moderno društvo eliminira dugoročne vizije; ono te tjera da misliš na sebe sad i u ovome trenutku. Ne pridaje se pozornost dugoročnim vrijednostima. A one ne idu bez obitelji. Kome posao uspostave temeljnih vrijednosti prepustiti? Nekome tko za njih ne mari? Imao sam sreću da sam ljepotu tih vrijednosti mogao osjetiti dok sam komunicirao s članovima vinarskih obitelji. Radovalo me što sam ju povezivao s ljepotom vrijednosti u vlastitoj obitelji.

Odrastao si u ženskoj obitelji i ženskoj energiji?

- Moj djed je imao puno sestara. 5,6,7, ne znam točno. Kad se oženio, imao je 4 kćeri. Ja imam 2 sestre i sve moje tete imaju žensku djecu. Sve žene. Ja imam kćer i sina. Moja starija sestra ima kćer, a mlađa 3 kćeri. Jasno vam je – dolazim iz ženskog plemena. Majka je vrlo „ja“ u kući. Poslovno, tu su uvijek bili moj tata, djed (koji su bili prave muškarčine i stupovi obitelji), ali žene su ipak glavne. Žene su uvijek glavne! Ali imaš nekoga tko „skrbi“ da ti ništa ne manjka i da se svi osjećamo sigurno. To je institucija oca. Ja sam ju tako doživio. I institucija djeda – čovjeka koji je brinuo da se svi osjećamo sigurno i da nikome ništa ne manjka. A majke, none i tete su brinule o tome da svima bude dobro, što je jako, jako važno. Taj osjećaj imam i u svojoj obitelji danas. Ja sam tu da skrbim (u takvom sam okruženju odrastao) i brinem o svima njima i da se osjećaju jako, jako sigurno. Supruga organizira naš život. Odgaja djecu, pruža im sreću i veselje, edukaciju itd. Ja pružam osjećaj sigurnosti. Vrlo sam tradicionalan i klasičan muškarac po tom pitanju.

Nešto mi govori da je David Skoko bio wild child? Kako je izgledalo to tvoje istarsko odrastanje u ribarskom selu?

- Wild child. Ali simpatičan i drag. Šarmantni divljak. Pod kožu bih se svakom uvukao. Budući da sam odrastao u ženskoj obitelji, sa ženama mi je uvijek bilo lako. Zašto? Pa zato što svaki put kad sam imao neku nedoumicu sa ženama, s prvim curama i to bez problema bih se obratio nekom od rođakinja, sestri koja je par godina starija i tako bih odmah riješio problem. Tako da sam to znao iskoristiti. Genetika mi je takva da sam dobro građen. Volim sport. Volim zdravo i dobro jesti. Kao djeca nismo baš puno išli po restoranima. Tu i tamo. Ali doma se kuhalo i doma se stvarno sjajno jelo. Moj tata je ribar. U ribarskoj se obitelji često jede ono što se ulovi. Dakle, sezonski. Moja mama je hiperkreativna žena. Bila je jedna od najboljih krojačica u Puli. Mama je bila izrazito kreativna žena. I ja nisam shvaćao da se njena kreativnost ne odnosi samo na tekstil, nego i na prehranu. Nisu nas nikada kočili. Usmjeravali su nas kako su najbolje znali i mogli, ali nikad kočili. Dapače, poticali su tu kreativnost. Ja sam odrastao u Puli i od svoje četrnaeste u Banjolama. To je jedno malo ribarsko selo. Danas je to turističko mjesto. Dakle, bili smo u velikom kontaktu s prirodom. More, šuma, obala. Lovili smo ribu koliko god smo mogli. Strugali školjke s obale, ježeve. Nismo bili toliko razmaženi da mi je netko morao spremiti jelo – spremit ću sam, nekako ću se nahraniti. Tako da sam vrlo brzo uvidio mogućnosti koje priroda pruža. Sve to kroz igru i mnogo, mnogo slobode. Dok sam odrastao i formirao se, moji su se borili za egzistenciju. Za čisto preživljavanje i školovanje svoje djece, morali su raditi. Skoro uvijek su radili dva posla. Tako da sam i ja odrastao u okruženju u kojem se mnogo radilo. Meni je tata pružio sve mogućnosti: „Ti se školuj. Ja ću ti platiti, organizirati, sve što treba, ali TI se moraš školovati, neću JA“, „Nećeš se školovati. Ok. Dat ću ti posao. Ali TI moraš raditi“. Najveća stvar koju mi je otac rekao je: „Sine, koliko god ti gluposti u životu napravio, kako god se ponašao, od mene (od roditelja) ćeš uvijek imati dvije stvari: toplu maneštru i čistu plahtu svaki dan. I to je to. Više od toga ti ne želim dati (premda bih mogao). I to ćeš imati svaki dan. To je za život dovoljno“. I uvijek sam se toga držao. I to sam iskoristio. Nevjerojatna je ta sigurnost koju osjećam u svojoj užoj i široj obitelji. To me tako moćno izgradilo.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Kako izgleda institucija oca u tvojoj izvedbi?

- Kroz život i rad nastojim barem trećinu sigurnosti koju su meni pružili moji roditelji pružiti vlastitoj djeci. Moja supruga Ana i ja smo 28 godina zajedno (17 godina u braku). Volim sigurnost i osjećaj trajnoga oslonca koji mi pruža. Ne ide ona meni niz dlaku (smijeh). Ona posjeduje ono temeljno razumijevanje mog bića. Naraslo je s godinama uzajamno znanje o tome koliko je oboma potrebno da se osjećamo dobro. To, naravno, ne znači da nemamo kriza i iskušenja. Znači, moja Ana je moja savjest. Želim da ona misli dobro o onome što ja radim. Jer da nemam taj osjećaj odgovornosti prema svojim roditeljima i svojoj supruzi, ne znam gdje bi me ta moja „divljina“ odvela. Ne bi bilo dobro. Imao sam godine koje su bile jako, jako „divlje“ i tad su moji roditelji i moja Ana bili sa mnom i imali veliko razumijevanje prema svemu što se sa mnom događalo. Htjeli su da postanem svjesniji, pribraniji. Da usmjerim svoju energiju u nešto. Sada mi je to lakše nego prije.

Što je tvoje najmoćnije pogonsko gorivo za život?

- Volim izazove više nego išta. Volim kad mi netko kaže: „Ne može to tako“ Ma super! Ja samo želim da je drugačije nego što ti misliš. Kad smo otvorili restoran, rekli su nam da nećemo moći raditi bez menija, bez da imamo komad mesa, pršuta, sira… Samo riba. Riba što se ulovi. „Ali nema ništa konstantno. Nećete moći tako raditi“. Od tada ni o čemu drugom nisam razmišljao osim o tome kako da moja ideja bude unosna. Bio sam previše energičan i previše „lud“ oko svega toga. Moj tata, kao glavni voditelj Bateline, bio je siguran da moramo ići polako, polaganije. Govorio je da imam previše energije za Batelinu i da bi bilo dobro mudrije ju usmjeravati. A ja sve moram nekako po svojem divljem nagonu. Na kraju se to uvijek složi u neki balans.

(ne) odvojenost vina i hrane…tko te učio vinskoj mudrosti?

- Odrastao sam u obitelji kraj mog dide koji je radio svoje vino. I crno i bijelo. Imao je svoje brajde i svake godine smo tamo išli i brali. U mojoj se obitelji dosta pilo vino. Svaki dan je bilo na stolu. Ja nisam volio vino. Pio sam ga u raznim kombinacijama, no ubrzo sam shvatio da mi alkohol ne čini dobro. Budio mi je agresiju, netrpeljivost prema svemu i svima, smanjenu uračunljivost, gubitak kontrole i granica. Zbog toga dugo nisam pio, nikakav alkohol od svoje dvadesete pa sve do početka tridesetih. Onda, kako je Batelina krenula s radom, morao sam produbiti svoje razumijevanje vina. Imao sam sreću da su mi neki od prijatelja i poznanika bili ponajbolji hrvatski sommelieri. Karin Rupena i njen muž Emil Perdec, Sandi Paris i još nekoliko ljudi bili su sommelieri tada najboljih hrvatskih restorana. Ako imaš najbolji hrvatski restoran, a ja sam kao mladi kuhar želio nešto napraviti i naučiti. Silno sam htio popričati s tim ljudima. Objasnili su mi kako stvari s vinima funkcioniraju. Učili su me kako se vino kuša, prepoznaje. Tako sam stekao temeljno znanje. Vino i njegovu gastronomsku vrijednost upoznao sam kroz kulinarstvo, a ne kroz konzumaciju. Kad smo radili degustacijske menije, a radim ih sada već preko 20 godina, shvatio sam da je jednom sommelieru ili vinaru teško „približiti“ vino nekoj vrsti hrane. Puno je lakše to učiniti meni koji poznajem pravila koja vrijede u kuhanju. Odaberete primjerice taj i taj Cabernet sauvignon i kažete: „Ovo vino ide uz ovu hranu“. Međutim kad ja to kušam zaključim da to baš i nije istina. „Ajooj, što ćemo napravit‘?“ Ti s vinom ne možeš napraviti ništa. Ono je takvo kakvo je. Naučio sam onda kako skuhati hranu koju je potom moguće približiti odabranu vinu. Tijekom vremena, kako sam se razvijao i rastao u svemu tome, povećavala se i moja ljubav prema vinu kao nezaobilaznom dodatku hrani. Ja nikad ne popijem vino da bih se napio. Naučio sam hranu približiti vinu tako da gost koji kuša vino uživa i u konzumiranju hrane.

Može jedna dijagnoza hrvatske gastro kulture?

Mi smo prosječni. To je možda specifično. Nekako imam osjećaj da Hrvati uvijek veličaju i slave prosječnost potpuno nesvjesni da je naš potencijal veći. Krivo bi bilo tvrditi za našu kuhinju da je spektakularna i senzacionalna, jer to nije. Može postati, ali trenutno nije. Za nas je domaća kuhinja zanimljivija od ugostiteljstva. Ja najviše cijenim ljude koji uspiju uzgojiti hranu koju svakodnevno konzumiraju. Govorim o jelima vezanima za neko podneblje, tradiciju. Naglašavam vrlo često kontakt s prirodom. Lokalne i prepoznatljive namirnice. Naša gastronomija, uvjeravam vas, nikada neće biti prepoznata po gyozama i sushiju. Niti po burgerima i pizzi napoletani, jer je najbolja pizza u Napulju. Inspirira me ono što dolazi od zemlje. Moj tata je lovio. Ovaj zapadnjački način prehrane koju smo preuzeli upropaštava našu prepoznatljivost.

Je li nam se barem s vinima i maslinovim uljima otvara svjetska scena?

- Iz perspektive Istrijana mi je zanimljivo kako smo mi od jednog stvarno ispodprosječnog grožđa napravili izvrstan proizvod - Malvaziju. To je jako dobar autohtoni hrvatski proizvod. Kao i Graševina, Plavac mali, krčka biser vina. Ljudi koji to rade vrlo su ozbiljni. Mislim da je i promotivna politika išla ka tome da su se istarska vina podizala na vrlo pristojan nivo, poticala je tehnološki razvoj, rast podruma, ekološki razvoj i slično. Dakle, izmislili smo brand. U svemu tome vrlo je važan podatak da je taj brand oslonjen na kvalitetan proizvod. Istu stvar smo, nakon deset ili petnaest godina, napravili i s maslinovim uljima. Spektakularna su ta ulja. Kao što mi ne poznajemo sva svjetska vina tako je i obratno. Nisu sva naša vina vrhunska. Ovisi i s kime se uspoređujemo. S Talijanima? Teško. S Francuzima? Malo lakše, ali nemamo iste početne pozicije. Kad smo krenuli u stvaranje i brendiranje vina Francuzi su već bili daleko naprijed. Stići ćemo mi njih za nekih stotinjak godina. Da, toliko će uzeti da im se stvarno približimo.

Fotografirano u Gem Gardenu