Od djetinjstva u Istri, gubitka oca u formativnim godinama pa sve do zajedničkog stvaranja glazbe, ovaj je bratsko-sestrinski odnos preživio brojne izazove, ispisao uspomene i sačuvao temeljne obiteljske vrijednosti. Za Gloriju su se prisjetili najljepših i najtežih zajedničkih trenutaka.
S nepunih 15 godina Franka Batelić pobijedila u televizijskom showu "Showtime" i time započela svoju glazbenu karijeru. U međuvremenu se ova danas 32-godišnjakinja ostvarila i kao supruga i majka. Malog Viktora, koji je u siječnju navršio četiri godine i jednoipolgodišnju Gretu dobila je u braku sa suprugom Vedranom Ćorlukom. U travnju 2023. upustila se i u poduzetničke vode i pokrenula kozmetički brend "Frankly good". Njezin dvije i pol godine mlađi brat Nikola, član je popularnog trap sastava "Luzeri" koji trenutno vlada glazbenom scenom nove generacije. Nikola je ujedno producent, gitarist i pjevač koji surađuje s brojnim glazbenicima kao što su Buntai, Baks i Sjena, ali i Hiljson Mandela. Uz Franku je odrastao u mjestu Rabac nedaleko Labina, a kako je bilo provesti djetinjstvo među redovima vinograda, koliko ih je povezao prerani gubitak oca i otkud glazbeni gen u njihovoj obitelji, Franka i Nikola ispričali su za Gloriju, pišući jedan o drugome na nikad osobniji način.
FRANKA
Imala sam dvije godine kada se Nikola rodio. Mama mi je oduvijek pričala kako sam njegovim dolaskom postala vrlo brižna, često i zabrinuta zbog njegovog dječjeg plača. Kada smo stasali u dječaka i djevojčicu postala je sve očitija razlika među nama. Ubrzo sam razvila gard starije sestre i postala poprilično zaštitnički nastrojena i prema njemu i prema njegovim prijateljima. Dok smo bili djeca, većinom su nas čuvali none i nonići, ali prošli smo i kroz priču čarobnog vrtića „Rabački delfini” koji se nalazio na bajkovitoj lokaciji, okružen šumom i na mjestu na koje bi baš svako dijete poželjelo ići i tamo stvarati nove uspomene i prijateljstva. Jednostavno ne mogu zamisliti ljepši i bolji način odrastanja. Obožavala sam tamo provoditi vrijeme, osim te jedne godine kada je Nikola neumorno plakao pa ga je mama morala ispisati iz vrtića jer sam ja postala previše opterećena time što se on ne može opustiti. To je ta povezanost prema mlađem bratu.
Rasli smo u malom mjestu, još manjoj sredini, puno trčali po cestama, šumi i livadama. Nikola je, doduše, imao još veću zajednicu prijatelja od mene, bilo ih je više pa su malo djelovali i kao Smogovci. Istarski Smogovci (smijeh). Obuzme me neopisiva nostalgija svaki puta kad razmišljam o tim vremenima. Voljela bih se vratiti barem na trenutak. Vidim taj trenutak dosta bistro. U selu Marciljani kod none beremo grožđe. Tata je još živ, daje nam upute što trebamo raditi, dok nona kuha ručak, a oko nas trče psi, čuju se koze, kokice i žamor obitelji. Te su uspomene samo sličice, ali nekako ti ostanu ugravirane kao da si taj dan doživio neko nevjerojatno iskustvo. Zapravo je riječ samo o rasterećenosti i tom nekom zaigranom djetetu u tebi.
Kada nam je tata Damir preminuo od teške bolesti, Nikola je imao 18, a ja 21 godinu. Neizmjerno je to težak osjećaj u životu svake mlade osobe. Prisiljen si naglo odrasti, naglo proći emocije koje trebaju prolaziti, kako smo tada mislili, neki tamo stariji ljudi. Odjednom to zaigrano dijete u tebi se smiri, promišlja o životu. Nikola se tada dosta i zatvorio što i ne iznenađuje jer ipak je povezanost oca i sina nenadmašna. Tata nas je uveo u glazbu, puštao nam prve ploče i kazete, naučio nas da se glazba sluša glasno i to bismo ponavljali svako jutro na putu u školu.
Dao nam je smjernice prema glazbi, pustio nam prve note Led Zepelina i Beatlesa. Sjećam se kada je znao dolaziti po nas na koncerte i onda umjesto da nas stavi u auto i odveze kući, ja bih njega morala nagovarati da idemo doma. Nažalost, kad je preminuo imao je samo 56 godina. Nije doživio ni rođenje moje djece, i dan danas jednostavno ne vidim i dalje razlog zbog kojeg se to moralo dogoditi. Mislim da tako razmišlja većina djece koja su rano ostala bez roditelja.
A da se sada vratimo malo na Nikolu. On je oduvijek volio glazbu. Svoj prvi nastup odradili smo još kao klinci za publiku zvanu susjedi i roditelji. Ja sam pjevala, Nikola je svirao gitaru na metli, a Karlo, koji nam je danas član benda, je svirao bubanj na kuhinjskim posudama. Iznimno uspješna gaža. U šestom razredu, Nikola je pustio dugu crnu kosu i osnovao metal bend po imenom Storm. To je definitivno bio pokazatelj da će jednog dana biti u glazbenom svijetu. Bili su samo klinci, a ozbiljno su prašili! Nevjerojatno mi je zapravo kako nikada nije bio pretjerano glasan i nametljiv, uvijek je nekim smirenim pristupom uspio dobiti sve što je htio. Pritom i od najmlađih dana do danas, ima nevjerojatnu crtu dobrote u sebi. On je definicija osobe koja bi napravila sve za druge.
Volim ga vidjeti na pozornici kako ostvaruje svoje snove. Još ga više volim vidjeti sa svojom djecom. Prepoznajem jednu tatinu crtu u načinu na koji im pristupa, koliko je s njima bezbrižan i zaigran. Posljednjih godina ponovno smo se povezali u glazbi. Nikola je i član mog benda, sve više vremena provodimo u njegovom glazbenom studiju, a znam da bi tata bio najponosniji da zna da smo danas skupa u našoj glazbi. Nevjerojatno sam ponosna na svog brata, i znam da će njegova glazbena priča još samo rasti.
NIKOLA
Postoje ti neki fragmenti sjećanja iz najranije dobi, a ono čega se ja sjećam iz tog razdoblja je Frankina nevjerojatna brižnost. Ipak, nije sve uvijek bilo bajno. Sjećam se i trenutka kada me stavila u kolica namijenjena za plastičnu lutku i vozila me u tim kolicima po stanu. Očito ju nitko nije mogao zaustaviti već tada (smijeh). Ako izuzmemo i par trenutaka kada bi slučajno nešto razbila i onda okrivila mene jer još nisam znao govoriti sve je osim toga išlo doista glatko. U vrlo ranoj dobi glazba se već protkala kroz obitelj. Tata, mama i teta raspolagali su zavidnom kolekcijom ploča, CD-a, i u našem domu je rijetko kada vladala tišina. Bob Dylan, Beatlesi, Led Zepelin, Guns‘n‘Roses. Sjećam se da sam kao dječak znao samo sjediti i slušati albume.
Franka je već kao vrlo mlada pjevala u zboru, a sa samo tri godine je pjevala na Melodijama Istre i Kvarnera i tada sam ju već promatrao širom otvorenih očiju. Nisam tada bio dovoljno hrabar da se i ja okušam u pjevanju. Mama me pokušala s Frankom dovesti u zbor, ali to je rezultiralo mojim bijegom s probe. Kada je došao trenutak Frankine pobjede na Showtimeu, tada sam već postao „brat od Franke Batelić”. Nije mi to smetalo, stalno sam je gledao na televiziji i zapravo već tada bio jako ponosan na nju. Onda sam sa 13 godina odlučio osnovati svoj bend i otišao u smjeru rocka i metala. Svatko je imao svoju priču, nismo stilski utjecali jedno na drugo iako smo odrasli na istoj glazbi. Tu se isto već mogao prepoznati karakter i jednog i drugog. I dok sam ja nastupao u lokalnim klubovima u Labinu, Franka je već tada osvajala Zagreb.
Oduvijek je zapravo bila nekako odrasla i odgovorna, možda i prije nego što je to za očekivati od jedne mlade žene. Danas se i dalje čudim koliko je ustrajna u svojim odlukama i uvijek na vrijeme u svojim dogovorima. Jako malo ljudi ima tako snažnu disciplinu. Koliko god smo se možda kroz pubertet nekako razdvojili, nikada se nismo svađali, barem mi to nije ostalo u sjećanju. Bili smo bliski, pronalazili smo si zabavu, išli zajedno na obiteljske izlete. Bili smo većinu vremena dovoljni jedno drugome, a to je možda najbolji segment suživota brata i sestre. Kao da imaš najboljeg prijatelja za cijeli život.
Bilo je puno trenutaka kada sam osjetio ponos zbog nje. Od trenutka kada je upisala glazbeni studij Berklee u Bostonu, pa sve do 2018. godine i njezinog odlaska na Eurosong. Onda je postala majka, i to dva puta, i tada sam joj se možda najviše divio. Beskrajno uživam u ulozi ujaka. Ja sam onaj ujak koji dođe i ode čim ih izmori. Ali onda je došlo razdoblje korone kada smo svi zajedno bili u Istri. Viktor je bio još malen i tada sam prvi put osjetio što znači stalno biti uz malo dijete. Neprospavane noći, stalna briga, znao sam je nekada samo promatrati i razmišljati koliko je uloga roditelja iznimno zahtjevna.
Sada nam je Zagreb dom, iako najviše volim reći da je Zagreb zimski dom, a Rabac ljetni. Družim se sa sestrom možda više nego ikada. Provodimo jako puno vremena u studiju. Radimo skupa na glazbi, što znam da bi našem tati da je živ bilo ispunjenje snova, pa taj segment ima još jednu dodanu vrijednost. A kada ne sviramo, najviše volimo sjesti uz film, kokice i djecu koja spavaju. Šalim se, ali i dalje uživamo u obiteljskim druženjima, koja ponekad izgledaju tako da samo promatramo Viktora i Gretu i umiremo od smijeha. Kakvi su tek to karakteri. Mislim da će i oni na isti način osjetit blagodati odrastanja uz sestru odnosno brata. Kada te svi ostave i razočaraju, uvijek imaš nekoga na koga ćeš se oslonit. Tu smo, imamo se, i to je najvažnije od svega.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....