Ništa se ne može mjeriti sa srećom koju osjeća kad sjedne u sedlo, otkrio nam je poznati kipar, kojeg smo pitali zbog čega toliko obožava konje i zašto su mu često draži od ljudi.
Dok su neki muškarci novu životnu strast i duplu dozu adrenalina pronašli u kupnji brzog automobila, Hrvoje Dumančić u šali konstatira kako mu to nije potrebno jer je vlasnik konja "s motorom Porschea". Riječ je o njegovoj Bisou, prekrasnoj šestogodišnjoj kobili s kojom se poznati hrvatski akademski kipar nakon duge pauze ponovno vratio preponskom jahanju, odlazeći na natjecanja diljem Europe. Ništa se, kaže 49-godišnji Zagrepčanin, ne može mjeriti sa srećom, uzbuđenjem i osjećajem potpune slobode koji ga prožmu kad sjedne u sedlo.
"Konji su velika briga, kako vremenska tako i financijska. Za usporedbu, mjesečni troškovi za jednog konja nekad znaju prijeći ratu kredita za auto, ali sve ono što čovjeku daju zauzvrat je nemjerljivo. Oni su me naučili strpljenju. svjesnosti da ništa u životu ne ide na silu te cjeloživotnoj ljubavi, a sve to možemo reflektirati i na međuljudske odnose", konstatira Hrvoje, koji osim Bisou na jednom ranču pokraj Zagreba drži i njezinu 23-godišnju majku Etoile, s kojom je nekad odlazio na natjecanja.
U preponsko jahanje zaljubio se još kao sedmogodišnji dječak nakon što je vidio prilog na televiziji o ljudima koji treniraju jahanje i rekao majci da se želi baviti tim sportom. Prvi trening odradio je na zagrebačkom Hipodromu, a bio je toliko malen, prisjeća se, da mu noge nisu dosezale do uzengija (okvir kožnim remenom povezan za sedlo, koji služi za pridržavanje stopala jahača),
"U preponskom sportu sam se počeo natjecati s 14 godina. Kako me je mama dok sam bio dijete usmjeravala u sve moguće aktivnosti za koje sam pokazao interes, upisujući me na plivanje, vaterpolo, tečaj gitare i ostalo, što me brzo zasitilo, mislila je da će slično biti i s jahanjem, no čitav sam život ostao fasciniran konjima. Te su životinje vrlo osjetljive na emocije i raspoloženja ostalih konja u krdu, a tako je i u kontaktu s ljudima. Slično kao mi, razvijaju emocionalnu inteligenciju koja im omogućuje da percipiraju i reagiraju na emocije drugih, što je osnova za empatične i učinkovite međuljudske odnose. A najdominatnija karakteristika konja definitivno je njihova iskrenost. Konj u čovjeku može probuditi osjećaj kao kada provodimo vrijeme sa svojom djecom, oni vam jasno u svakom trenutku daju do znanja kako se osjećaju", govori Hrvoje, koji je, dok je jahao u kategoriji juniora, osvojio titulu državnog viceprvaka.
S natjecanjima je prestao prije 13 godina, kad je Etoile povrijedila tetivu. Tada se odlučio umiroviti od sporta i u potpunosti posvetiti kiparstvu. "Konj nije teniski reket da ga kad se potrga zamijeniš novim. Nisam je želio prodati i kupiti novog konja, pa sam je smjestio na jedno imanje u Zagorje. Nakon nekoliko godina poželio sam da dobije ždrijebe i tako se u proljeće 2018. rodila Bisou. U fazi odrastanja, Bisou je od prozvanog "ružnog pačeta" izrasla u prekrasnu vitku kobilu koja ima svoj karakter, ali i motor "Porschea". Još ga ne zna sama usmjeriti, pa se sad skupa snalazimo s tom njezinom snagom na natjecanjima, kojima sam se zbog nje vratio", kaže Hrvoje. Boji li se ozljede, s obzirom na to da nije isto pasti s konja u ranim dvadesetima i kasnim četrdesetima?
"Redovito treniram, a uz to održavam formu kondicijskim treningom i balansiranom prehranom, naučio sam prihvatiti rizike koji dolaze s ovim sportom i naći ravnotežu između opreza i hrabrosti. Tijekom života sam sigurno imao dvjesto padova, no s godinama se čovjek nauči padati, a i dizati, baš kao i u životu", nastavlja. Za jahača je, dodaje, važno da bude miran i odlučan.
"Konji ne vole dominantne i grube ljude, već one koji pokazuju mirnu, ali čvrstu prisutnost i njih prepoznaju kao vođe. Važno je pokazati poštovanje prema konju, dati mu jasne znakove što želiš od njega i tada će te pratiti dalje kroz život. Vjerujem da je tako i s ljudim", kaže Hrvoje, kojem su te veličanstvene životinje cjeloživotna inspiracija te glavni motiv u umjetničkom radu. U švicarskom gradu Bad Ragazu nedavno je otvorena izložba "Bad RagARTz" na kojoj je izložio svoju skulpturu konjića za njihanje u bronci. Prva asocijacija na konje je njihova brzina, zašto se onda ipak odlučio za statičnog konjića za njihanje kao motiv?
"Izabrao sam ga kao antropološki simbol djetinjstva i htio sam istražiti mogu li kod promatrača likovnog djela potaknuti emocije ili uspomene iz djetinjstva. Za mene se percepcija na konje mijenjala kroz čitav život, kako kroz rad, tako i kroz druženje s njima. Konjića za njihanje uzeo sam i kao glavni motiv svog doktorskog rada, misleći da je to možda jedna banalna tema, a zapravo me odvela na prekrasno putovanje tijekom mog doktorskog istraživanja", otkriva Hrvoje, koji je i svoju obitelj "zarazio" ljubavlju prema jahanju. Kći Marita i sin Lukas od rođenja su, kaže, bili uz konje - oboje su sjedili na njima već s mjesec dana, kao djeca su imali svog ponija, a i danas Marita rekreativno jaše. Zagreb, nažalost, nema mnogo lokacija predviđenih za jahanje, osim Hipodroma, no polako se otvaraju privatni centri na rubovima grada, u koje Hrvoje rado svraća.
"Lokacija je zapravo nebitna, bitno je da imaš lijepu prirodu, lijepe vizure i dobro društvo. Iako je lijepo jahati sam, ponekad je još ljepše oko sebe imati istomišljenike s kojima dijeliš tu strast prema konjičkom sportu", ističe poznati kipar, koji na jahanju puni baterije i inspirira se za nove umjetničke projekte. Trenutačno radi skice za novi ciklus radova, a ovih dana mu je stigla i potvrda za izlaganje u sklopu Longines Eiffel Jumping u Parizu sljedeće godine. Uz to redovito održava kiparske radionice i izrađuje nova umjetnička djela
"Dugo godina sam u ateljeu radio sam, kao i većina umjetnika. A onda sam 2016. teško ozlijedio leđa te su mi liječnici zabranili da dižem teret, pa sam angažirao asistenta. Imao sam sreću da zaposlim Stjepana, koji se javio na oglas preko student servisa. On je sada stalno zaposlen u ateljeu i postao je moja desna ruka. U početku mi je bilo čudno raditi s nekim, jer sam navikao na trenutke tišine i introspekcije, ali atelje sada funkcionira još bolje jer imam dodatnu podršku u svom radu", kaže Hrvoje. Njegov atelje nije jedino mjesto gdje se mogu kupiti njegovi radovi, sad ih već ima na svim kontinentima jer je kroz dvadesetak godina rada ostvario suradnju s raznim domaćim i inozemnim galerijama, od kojih bi izdvojio englesku Osborne Studio Gallery, a odnedavno ima i vlastitu online galeriju www.horseland.online.