Umirovljeni rukometaš ušao je u rukometnu Kuću slavnih na što je iznimno ponosan i o čemu na početku karijere nije mogao ni sanjati, a sve to uz podršku obitelji bez koje, kako kaže, ne može funkcionirati.
Rukomet je Igoru Voriju (44) prvo bio igra, onda posao, da bi se na kraju pretvorio u jednu od najvećih ljubavi kojoj je posvećen i nakon završetka profesionalne igračke karijere. Njegov talent, zasluge i činjenica da je jedan od najboljih pivot igrača u povijesti rukometa, nagrađeni su na najvišem nivou sportskih priznanja. Europska rukometna federacija uvela ga je u rukometnu Kuću slavnih i to na svečanoj gala večeri u Beču, na kojoj je Igora ponosno pratila njegova supruga Olja Vori (43).
"Dobiti takvo priznanje za posao koji radiš i voliš je nešto neopisivo. Smatram to jednim od najvećih uspjeha u karijeri jer sam ušao u klub odabranih, a s obzirom na to tko je sve u njemu, čak i igrači zbog kojih sam počeo igrati rukomet - to je nešto nevjerojatno", priznaje nam aktualni sportski direktor i trener RK Sesvete.
Sve pobjede i uspjesi na terenu su mu dragi, imaju mjesto u njegovu srcu, ali najviše mu znače Olimpijske igre održane 2004. u Ateni. "Kada dođete tamo prvi put i popnete se na Olimp, to je neopisivo. Imao sam tu privilegiju, a uz to se upravo tamo momčad okrunila zlatom. Došli smo do njega utakmicama od osam pobjeda i to je bila kruna moje mlade karijere, imao sam samo 23 godine. To je vrh samog sporta", prisjetio se i priznao kako mu je kao mladom igraču najteže bilo steći povjerenje.
"U reprezentaciju sam ušao na mala vrata 2002. godine, kada nas nije još ni pratilo puno ljudi. Došle su onda i te Olimpijske igre zbog kojih sam osjećao veliki pritisak. Znao sam da ja to mogu, ali morao sam u to uvjeriti i druge. To su izazovi koje svi sportaši prolaze i koji ih guraju naprijed. Barem su mene gurali. Sport je takav, u njemu ne možete živjeti na onome od jučer, danas je novi dan i novo dokazivanje i tako iznova. I zato profesionalni sportaš ne može biti svatko jer zna biti teško, naporno i traži puno odricanja", pojašnjava.
Igor je bio lider na terenu i van njega. Ponosno je nosio traku kapetana Hrvatske rukometne reprezentacije, suočavao se s izazovima, slavio pobjede, podnosio poraze. "Titula kapetana meni je značila sve. Odabran sam da budem vođa i s ponosom sam nosio dres, odradio svaki trening, utakmicu i odazvao se svakom pozivu u reprezentaciju. To je bilo ispunjenje mog dječačkog sna. Drago mi je da me na toj poziciji naslijedio Domagoj Duvnjak, moj klupski i reprezentacijski suigrač i da je poziciju preuzeo jedan dečko koji kao osoba i kao sportaš puno toga može prenijeti na mlađe", zaključio je.
Sve to ne bi bilo moguće bez podrške i ljubavi njemu najbližih ljudi, kojima je danas beskrajno zahvalan. "Od roditelja do supruge, jer ako nemaš mir u kući, kako ćeš ga imati drugdje? Bilo je trenutaka kada mi je bila puna kapa svega, ali moji su mi prvi pomogli. Bez toga ja ne bih mogao funkcionirati. Trpjeli su puno mojih gluposti, zahvalan sam im na tome", poručuje Igor.
Sa suprugom Oljom u braku je od 2007. godine i u javnosti slove kao jedan od omiljenih domaćih parova. "Nije sve uvijek idealno, ali na kraju dana je bitno da nesuglasice brzo prođu. Ima svađa, ali nađe se kompromis. Mi smo zajedno od 2000. godine, gotovo 25 godina, ali uživamo u životu i to je najvažnije", otkriva Igor njihov recept skladnog odnosa.
U braku su dobili i dvoje djece, sina Petra (15) i kćer Niku (11) bez kojih danas ne može zamisliti život, a sretan je i što su oboje veliki obožavatelji sporta. "Prirodno mi je da su otišli u tom smjeru. Olja i ja ih nismo tjerali na to, sami su birali. Potajno sam se nadao, ali nisam ih trebao usmjeravati jer su oboje skroz za sport. Sin je stariji, zasad prihvaća moje savjete, ali puštam ga i da se sam izbori za sebe. Bavio se plivanjem, trenirao nogomet pa rukomet. I ja sam se bavio nogometom, tenisom, odbojkom i na kraju rukometom i to je normalno. Mislim da se danas djeca prerano kvalificiraju za neki sport jer ne možeš sa šest godina znati čime ćeš se baviti. Kći se bavila gimnastikom i baletom, a posljednjih sedam godina trenira plivanje i izvrsna je u tome", ponosan je Igor.
Slobodnog vremena ima malo, gotovo ništa. Preko tjedna i vikendom je zauzet klupskim obvezama, Olja i djeca svojim, ali svaki slobodni trenutak koriste za druženje. "Lijepo nam je, volimo putovati zajedno. Još su u toj fazi da žele putovati s nama i to mi se sviđa. Važno mi je da imamo normalne odnose, ako imaju neke probleme obraćaju se mami koja onda to prenosi meni. Dugo smo živjeli vani i neka duža razdvojenost kod nas ne funkcionira", otkriva naš sugovornik.
Kada pogleda unatrag na svom putu ništa ne bi mijenjao, možda tek pokoju sitnicu u mladosti. "Olja i ja smo stvorili predivnu obitelj, ispunio sam se na poslovnom planu, sada krenuo s trenerskom karijerom. Nemam razloga mijenjati nešto što je lijepo", zaključio je. "Ja stvarno volim rukomet, nisam se umorio i nadam se da neću tako brzo. Uživam u tome što mladima mogu prenijeti nešto što sam naučio i zadovoljan sam kada vidim da oni shvaćaju da je to dobro za njih. Mislim da prije svega moramo stvoriti dobre ljude, a tek onda dobre sportaše. To nekad zna biti teško, ali treba im pomoći i usmjeriti ih u nešto dobro i lijepo", zaključuje Igor koji će nam se uskoro javljati iz studija RTL-a u ulozi sukomentatora utakmica Svjetskog prvenstva u rukometu 2025.
Snimljeno u Potter caffeu
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....