Riječka književnica i kreativna edukatorica za Gloriju otvoreno piše o svojoj hipersenzibilnosti, kako joj kao visokoosjetljivoj osobi izgleda svakodnevica i na kojim poljima je sputava, ali i u kojim situacijama je od koristi.
Još kao djevojčica bila sam mali borac za pravdu i za slabije. Sjećam se da sam se bez imalo straha suprotstavljala i dva puta većima od sebe braneći nekog koga se uznemiravalo, a posebno ako je netko nanosio zlo životinjama - na to sam posebno osjetljiva, a to je vrlo karakteristično za empate i osjetljive ljude. Dakle, s jedne strane sam bila vrlo ekstrovertirana i sklona svakojakim izazovima (prava mala šefica kako me moja majka oduvijek opisivala), no s druge strane pretjerana emotivnost, introvertiranost i nesvakidašnja zrelost za svoje godine nerijetko me odvlačila u svijet mašte i knjiga gdje sam na svoj način liječila duboku neshvaćenost od svojih vršnjaka, pa i roditelja. Bila sam pravi vrtuljak osjećaja, zato i danas sebe doživljavam kao školski primjer ambiverta, i zato je moj život vječni ples između tih dvaju polariteta.
U ranom sam djetinjstvu osjetila da nešto nije kako treba (moram li dodati da sam odrastala uz savjete poput "ajde, nemoj biti tako osjetljiva!", "što sve uzimaš k srcu?" i "daj očvrsni malo!") no dijete k‘o dijete, nisam tome pridavala preveliku pažnju sve do adolescencije i početka studija kada sam počela intenzivno raditi na sebi što je rezultiralo time da u svojim ranim dvadesetima shvatim i osvijestim da pripadam populaciji ljudi koji svijet oko sebe vide, doživljavaju i upijaju potpuno drugačije nego “normalni” ljudi. Recimo, moji prijatelji ne mogu vjerovati kada im kažem da čujem frekvenciju, odnosno zujanje svog mobitela kada je na punjaču i da zato ne mogu spavati u sobi gdje je bilo kakva elektronika. Ili da pri ulasku u neku prostoriju osjetim ukoliko se u njemu netom prije dogodila svađa ili nešto loše. Imajte na umu da prije dvadesetak godina nije bilo ni knjiga ni priča na ovu temu, barem ne kod nas u Hrvatskoj, o mnogim se stvarima nije govorilo naglas, a s osjetljivošću su se mnogi rado šalili kao da je to nešto umišljeno ili da takvi ljudi time samo traže dodatnu pažnju.
U svakodnevnom životu, a pričam iz svojih cipela naravno, svakodnevica izgleda tako da je 24 sata na dan svijet, simbolično, poput minskog polja s puno malih emotivnih bombi koje mogu vrlo lako eksplodirati ukoliko ih nismo svjesni. Kada sam bila mlađa te su bombe bile češće i puno sam ih teže detektirala i puno se duže od njih oporavljala, no s godinama sam naučila osluškivati svoju intuiciju i tijelo kako bih se pripremila ili izbjegla potencijalnu "opasnost". Možda vam to sada zvuči ludo ako uzmete u obzir da visoku osjetljivost karakterizira iznimno snažna reaktivnost na vanjske podražaje - doslovno osjetimo sve što se događa oko nas i to 10 puta jače (a hektični svijet u kojemu živimo nimalo ne pomaže u tome) onda možete donekle shvatiti što te "bombe" znače i kako djeluju na nas, visokoosjetljive ljude. A tu je još i neprestano "overthinkanje", veća podložnost stresu i tjeskobi, emocionalna preplavljenost i prenaglašena empatija zbog čega sam osobno imala puno problema u poslu, ali i odnosima.
Smetaju mi jaka i umjetna svjetla, zatvoreni, mračni i zadimljeni prostori. Smetaju mi bučni kafići i restorani, naime ne mogu jesti ako je u pozadini preglasna muzika ili upaljen televizor, također ne mogu se dugo voziti javnim prijevozom zato od svoje 18-e godine posjedujem vlastiti automobil i ne znam kako bih živjela bez takve slobode. Nadalje, smetaju mi umjetni materijali, neugodni i intenzivni mirisi, etikete i sve što mi iritira kožu. Smetaju mi visoke, neprirodne frekvencije i agresivni materijali u bilo kojem kontekstu (čak ne mogu gledati ni pretjerano akcijske filmove gdje je puno nasilja i krvi). Smeta mi nered, a čak me i odlazak u trgovački centar jako umara zato radije biram online kupnju, a u posljednje vrijeme jako me troše besmisleni small talk razgovori i digitalni sadržaji koji mi raspršuju pažnju i ruše mir i fokus zato ih vješto izbjegavam. Naravno, to ne znači da živim u nekoj pećini daleko od svijeta, uzgojila sam deblju kožu i radom na sebi postala više rezilijentna nego sam to bila ranije.
Često plačem, jer kao što vodom čistimo tijelo tako i suzama čistimo dušu. I ne, ne plačem samo kada sam tužna. Znam se našaliti pa reći da u sebi nosim bar desetak različitih vrsta suza. Neke se vežu za tugu, neke za umor i prevelik stres, neke dolaze od dubokih osjećaja, glazbe i ljepote, a neke su radosnice i donose veliku radost i duhovno oslobođenje.
S godinama se s takvim situacijama snalazim sve bolje, iako svjesna sam da ne mogu protiv sebe i onoga što jesam. Izgradila sam svoj "Kineski zid" i ne dam mahnitom svijetu da ide preko njega. Blagoslovljena sam što radim posao koji volim najviše na svijetu koji me uvelike čuva od dodatnog stresa, no relacije s ljudima ipak ne mogu izbjeći, a upravo je to onaj dio koji najviše pati. Površnost, gordost i nedostatak suosjećanja kod ljudi nešto je što me dotiče na dnevnoj bazi, ali učim postaviti zdrave granice i ne upijati nepotrebno ono što nije moje.
Važno mi je da me prijatelji i suradnici razumiju, no nije presudno. Više od svega važno mi je da me poštuju, naime, mislim da me neki moji najbliži prijatelji ne razumiju u mnogim stvarima, no to mi ne predstavlja prepreku u poslovnim ili prijateljskim odnosima. Bitno mi je da me uvažavaju i da već mogu osjetiti kada mi je potrebno da se povučem u sebe, u svoju tihu ježevu kućicu nakon čega se uvijek vratim odmornija, mirnija i radosnija.
Na početku karijere visoka osjetljivost me pomalo sputavala jer sam mnogo toga doživljavala preosobno i teško sam se nosila s kritikama i ponešto grubljim riječima, čak sam i pohvale teško prihvaćala, no onda sam shvatila da to nema veze sa mnom već da poslovni svijet jednostavno tako funkcionira (po liniji razuma, a ne srca) i da je na meni da se postavim na pravi način znajući da nismo svi isti, ali da to ne znači da ne možemo koegzistirati kroz zdravu suradnju. A što se privatnih odnosa tiče, tu sam, priznajem, činila mnoge greške jer sam ljude mjerila po kapacitetu svojih emocija i emocionalne inteligencije očekujući od njih puno više nego što su to bili sposobni dati.
Pomoć psihologa nisam nikad zatražila. Istina, bilo je faza u mom životu kada sam bila na nekom svom unutarnjem rubu i mislim da mi je tada bila i više nego potrebna stručna pomoć, no eto, ja sam svog psihologa na kraju ipak pronašla duboko u sebi, a na tom mi je putu jako pomogla mindfulness meditacija - ona mi je nesumnjivo promijenila život na bolje.
Visoka osjetljivost ima i dobre strane i mislim da će te kvalitete u budućnosti biti sve više “na cijeni”. Visokoosjetljivi ljudi su duboko intuitivni, kreativni, maštoviti. Imaju izražen smisao za estetiku, gaje duboko suosjećanje za svijet oko sebe i nije im teško uskočiti za bilo kakvu pomoć. Imaju širok spektar zanimanja, gaje velike snove, izvrsni su u brainstormingu, uživaju u umjetnosti, lako sklapaju nova poznanstva, empatični su i duboko prožeti osjećajem neke više svrhe i ljubavi.
Najviše mi pomaže samoća. Tišina, more, knjige, olovka i čisti bijeli papir, krošnje drveća, dugi smisleni razgovori, poljupci, zagrljaji, meditacija, zalasci sunca, kvalitetno crno vino, tamna čokolada, poezija, putovanja i njegova ljubav. Volim reći da mi je samoća najbliža prijateljica i da mi je takva u životu donijela najveće darove pa ipak, vjerujem da je u životu najvažnije imati zdrav balans. Na koncu, samoća mi više i nije privilegij jer otkada sam postala majka na čekanju je, no ona se ne ljuti zbog toga. Eto, red tišine, red ljudi i volim vjerovati da je moj život danas lijepo izbalansirana bajadera u kojoj uživam svim svojim čulima. I da. Jako sam ponosna na mentorski rad osnaživanja i drugih hipersenzibilnih duša, naime začetnica sam programa pod nazivom "Hipersenzibilnost je moja snaga" gdje online putem pružam mentorsku podršku kroz intuitivno pisanje svima onima koji se poput mene, često osjećaju kao da su pamuk u svijetu željeza. A takvih ljudi, vjerujte mi, ima puno više nego što bi se to reklo ili vidjelo na prvi pogled.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....