Gaea Schoeters suvremena je belgijska spisateljica koja je u svijet književnosti ušla s putopisnom knjigom Meisjes, moslims en motoren (2008.) o sedmomjesečnu putovanju motociklom kroz Iran, Srednju Aziju i Arapski poluotok, a dosad je napisala i romane Diggers (2011.), De kunst van het vallen (2014), Zonder titel #1 (2018.) te objavila zbirku intervjua Het Einde (2020.) i novelu Cargo (2022.).

Uz sve to ona je i dramatičarka i libretistica nekoliko nagrađivanih opera i glazbeno-scenskih djela. Piše kolumne i eseje za razne novine i časopise, strastvena je performerica i kustosica. Voditeljica je Dead Ladies Showa, kabareta u kojem se bavi zaboravljenim ženama. Njezin najpoznatiji roman, Trofej, osvojio je nagradu „Sabam“ za književnost i posebno priznanje Nagrade Europske unije za književnost te ušao u uži izbor za druge nagrade. Preveden je na desetak jezika, a od sada ga možete nabaviti i u Hrvatskoj zahvaljujući izvrsnom prijevodu Svetlane Grubić Samaržije, uredništvu Petre Gverić i nakladničkoj kući HENA COM. Priča je sljedeća: Hunter White, bogati američki mešetar dionicama, odlazi u Afriku na safari, u pohod na posljednju od „big five“ – pet zvijeri koje svaki pravi lovac naprosto mora imati. Lov je za njega svetinja, adrenalin, povezivanje s animalnim, sâm život. Ovoga puta na redu je crni nosorog – dar za njegovu ženu. No kada se umiješaju krivolovci i pred nosom mu usmrte plijen i unište pustolovinu, Hunter White dobit će šokantnu ponudu: da pođe u lov na posve nezamisliv trofej…

Vi ste novinarka, spisateljica, libretistica i scenaristica – jeste li ikada doživjeli burn-out od pisanja?

- Naprotiv. Uvijek imam više ideja nego vremena za pisanje. Zapravo na mom stolu stoji hrpa priča koje čekaju da budu napisane iako neke ideje još moraju pronaći pravi oblik – još nisam sigurna hoće li postati romani, drame ili opere. Mislim da je pisanje u različitim žanrovima zapravo formula protiv izgaranja. Imam osjećaj da sve te „vrste” pisanja utječu jedno na drugo na pozitivan način, pokrećući nove ideje i nove načine pripovijedanja. Koncepti, vještine i tehnike iz drugih umjetničkih oblika obogaćuju moje pisanje. Ako imam osjećaj da ‘moram‘ pisati, to obično znači da je moj pristup pogrešan, jer čak i naručeni komadi mogu biti uzbudljivi i izazovni ako pronađete slobodu unutar kutije. Međutim, sigurno ima dana kada bih voljela raditi nešto drugo, po mogućnosti nešto rukama ili nešto vani, da ne provodim toliko vremena u glavi. Obično tada samo pobjegnem na neko vrijeme i odem planinariti ili voziti motor kako bih napunila baterije - fizički pokreti, po mogućnosti malo repetitivni, uvijek resetiraju moj um i vraćaju kreativni tijek. Pisanje također može biti usamljenička djelatnost i zato mi je drago što imam luksuz kombinirati sve te različite vrste pisanja: novinarstvo vodi do neočekivanih uvida, susreta i razgovora, a pisanje za operu i glazbeno kazalište ili imati mogućnost biti prisutna kao dramaturginja tijekom proba vrlo je zahvalno. Srećom, vrlo često i nastupam – volim biti na pozornici, i kao spisateljica i kao voditeljica Dead Ladies Showa, kavanske tribine o izuzetnim ženama. Ovaj izravan kontakt s publikom dobar je način da vidim kako moj rad diše.

VAN MALLEGHEM

U čemu je tajna „kreativnog procesa” za sve navedene poslovne identitete i funkcije?

- Spremnost da se o stvarima razmišlja otvorenog uma. Znatiželja. Svijest. Obraćanje pozornosti na male detalje koje većina ljudi zanemaruje. Većina stvari koje napišem počinje rečenicom, mišlju, idejom, slikom...Ponekad je to tema, ponekad scena, ponekad lik. Mogu proći godine prije nego što se ti rasuti atomi spoje u narativ.Kad se to dogodi, počinjem tražiti formu.Volim koristiti fiksne forme – poput glazbenih struktura, kanoniziranih priča ili strogih koncepata. Zatim, morate pronaći slobodu unutar okvira, propitujući granice koje ste sami postavili.To je zabavan dio. I dok to radite, morate zaboraviti na vanjska očekivanja.Ne pokušavajte zamisliti kako će se stvari čitati, što će ljudi misliti, hoće li vaša knjiga funkcionirati.To je teži dio. A onda,kad sve ovo bude jasno,jednostavno moram sjesti i napisati.To je, za mene,vjerovali ili ne, lakši dio.

Kako je bilo pisati ovu priču koja je tako, opisno - "bijela, muška, i s duboko prožetom kolonijalnom svijesti"?

- Slaba sam na nezgodne likove – fascinantno mi je što pokreće ljude koji su potpuno drugačiji od mene i s kojima bih se vjerojatno posvađala da se sretnemo. Razumijevanje tih likova ključ je empatije i dijaloga, a time i promjene. Mislim da je to jedna od glavnih prednosti fikcije: što nam omogućuje razumijevanje ‘drugog‘ u sigurnom kontekstu i omogućuje nam da razmišljamo o idejama do ekstrema, izlažući njihove posljedice). Živimo u vremenu u kojem smo okruženi vrlo suprotstavljenim mišljenjima, svatko živi u svom balonu i misli da je u pravu, a da je onaj drugi u krivu. Ako ostanemo u svom kutu, dijalog postaje nemoguć, a ako nema komunikacije, nema ni promjene. Stoga uvijek pokušavam, kao što pokušavam i u stvarnom životu kada razgovaram s ljudima kao novinarka, pronaći zajednički jezik, nešto što dijelimo, umjesto da se fokusiram na razlike. S Hunterom Whiteom, ta zajednička točka bila je njegova istinska ljubav prema prirodi, njegova čežnja za nečim stvarnim i dodirljivim u našem digitalnom svijetu, za testiranjem vlastitih granica i ograničenja te u određenoj mjeri i njegova odanost svojim etičkim principima. Iskoristila sam te uporišne točke da mu se približim i pokušam ga razumjeti iznutra, a da ga ne osuđujem, jer vjerujem da će, ako to učinim kao autorica, čitatelj krenuti mojim stopama. I to je ono što sam željela u ovoj priči: prevariti čitatelja da slijedi i postupno prihvati Hunterovu logiku, bez osuđivanja, sve do točke u kojoj iznenada, sa šokom, shvati: jesam li do ove točke razmišljao isto kao ovaj čovjek?! Time razotkrivamo vlastite nesvjesne kolonijalne reflekse i predrasude, koji su još uvijek prisutni u svima nama.

MARIJN ACHTEN

Vi osobno, iskustveno niste imali nikakve veze s lovom i trofejima?

- Nikako – ja sam tip osobe koja nosi komarce na terasu umjesto da ih ubija. Ali to je bilo tako fascinantno kod pisanja: to što vas uvlači u teme i teritorije o kojima ne znate ništa, iskorjenjujući sve vaše predrasude koje mijenja s mnogo nijansiranijim gledištem, s više sivih tonova – upravo ono što također želite da se dogodi čitatelju. Stoga sam pokušala ne samo ispraviti i provjeriti sve činjenice, već i proniknuti u um svog lika: njegove ideje, njegovu etiku, njegovu logiku, njegove misli, njegove osjećaje. Istražiti njegove sustavne kolonijalne ideje, njegovu čežnju za muškošću i njegove vrijednosti, njegove slabosti i njegovu ranjivost. Bilo bi puno lakše suditi mu izravno, ali tako je manje zanimljivo. Budući da je dio njegovih osjećaja „ugraviran” u svima nama, oni su ono što održava ovaj sustav ovakvim - i to se može promijeniti samo priznanjem dakle suočavanjem.

Moć je uvijek "otrovna"?

- Dobro pitanje – mislim da ovisi o definiciji moći. Ako je moć promišljeno vodstvo, usmjereno na dobrobit cijele zajednice, to može biti vrlo koristan način da se svijetu da smjer. Ali svaka moć koja se temelji na nadmoći nad drugim stvorenjima ima tendenciju biti ili postati „otrovna”, budući da se temelji na nejednakosti. A ako se dobrobit i prosperitet jedne skupine ili pojedinca temelje na iskorištavanju druge skupine ili osobe, to može biti samo otrovno. Sjetite se kratkog romana Ursule Le Guin „The One who Walk away from Omelas”: svi u gradu su bogati i sretni, ali ta je sreća izgrađena na patnji jednog djeteta koje je zatočeno u podrumu. Svi u gradu to znaju. I dalje, mnogi ostaju i prihvaćaju da je to jedno biće žrtvovano za njihovu sreću. Kako definirati i nositi se s moći je izbor. Ne pokvariti se njome je rijetkost.

Naslovnica romana "Trofej"

Cijela je knjiga optužba, anamneza kako se ‘Zapad’ odnosi prema svijetu – imamo li, u tom smislu, stvarne šanse za promjenu?

- Također dobro pitanje – unutar okvira, mislim da su šanse vrlo male. Oni koji imaju koristi od sustava uvijek će ga nastojati održati na mjestu. Način na koji se kolonijalizam danas manifestira možda je suptilniji, ali Zapad kao i Rusija, Kina, Saudijska Arabija i druge nove sile još uvijek uspijevaju s izrabljivanjem ostatka svijeta. Bogate zemlje i dalje kontroliraju globalnu politiku, grade svoje bogatstvo na stranim resursima, stvaraju klimatske probleme s grozomornim posljedicama u afričkim zemljama, a zatim krive izbjeglice za migraciju i odbijaju im pristup Europi... Ukratko: svi mi još uvijek živimo u svijetu koji je izgrađen na ugnjetavanju i iskorištavanju ‘drugog‘ – u svim njegovim varijacijama: afrički kontinent, jeftini azijski, dječji rad, ušutkani politički protivnici, nedovoljno plaćena radna snaga, ljudi koji propadaju kroz labirinte mreže socijalne sigurnosti, beskućnici i imigranti, ljudi bez pristupa zdravstvenoj skrbi ili obrazovanju, žene zbog kojih bi ekonomija propala ako bi bile plaćene za sve svoje sate neplaćenih, odrađenih zadataka, etničke manjine, starije osobe, itd. Prihvaćanje je ono zbog čega se naš svijet okreće kako se sada okreće. Stvarno ga promijeniti značilo bi ponovno razmisliti o svemu od početka i krenuti ispočetka s drugačijim ciljevima i vrijednostima. Što je prosperitet? Što je sigurnost? Što je humanost – koliko toga uključujemo u svoje ciljeve za dobrobit? I koliko smo spremni platiti za ovu promjenu? Što želite žrtvovati kratkoročno da biste bili sretni, ili čak dugoročno? Iako su ljudi jedine životinje koje mogu zamisliti vlastitu konačnost, čini se da nismo baš dobri u razmišljanju dalje od vlastitog trenutnog profita i političkog životnog vijeka.

VAN MALLEGHEM

Pripada li vaša književnost žanru „kolonijalne književnost”? I što to zapravo znači u ovom slučaju, to "pripadanje"?

Da i ne. ‘Kolonijalnu književnost o lovu’ kao žanr otkrila sam tijekom istraživanja, dok sam tražila idealnu formu za ovu priču. Tu su književne reference, Hemingway i prijatelji, ali i knjige koje su napisali profesionalni lovci poput J.A. Huntera koji su radili u Africi u kolonijalno doba i koji su pisali avanturističke priče o tome — koristeći se rječnikom koji danas više nije prihvatljiv, ali s puno zanimljivih zooloških i antropoloških opažanja i puno poštovanja prema lokalnim vodičima s kojima su surađivali. Sve ove knjige također imaju vrlo jasno uspostavljene muške likove; veza s ‘stvarnom muževnošću‘ za kojom Hunter silno čezne također je tu vrlo prisutna. Posudila sam tu ‘kolonijalnu’ formu i napisala roman koji je za mene prije svega kritika kolonijalizma – volim tu vrstu ironije.