Iva Žegura: "Vrata psihologa prva su na koja pokucaju transrodne osobe, otvorimo ih..."

"Vrata psihologa ili psihijatra prva su na koje transrodne osobe pokucaju kako bi zatražile pomoć, međutim da bi došli do nas prvo moraju imati uputnicu liječnika opće medicine. Imali smo situacije da osobe ne dobiju uputnicu jer liječnik smatra da će transrodnost proći. Srećom, u zadnje vrijeme se to promijenilo", govori klinička psihologinja Iva Žegura u Klinici za psihijatriju Vrapče kojoj na psihološko savjetovanje dolaze osobe s raznim problemima iz područja seksualnosti.

Zato poziva stručnjake i stručnjakinje da djeluju profesionalno čak i kada je to teško iz drugačijih uvjerenja, a ponosno najavljuje i simpozij pod nazivom ‘Zaštita zdravlja transrodnih i rodno raznolikih osoba‘ koji se 8. i 9. ožujka održava u Zagrebu. „Simpozij je dio projekta s kojim završava kampanja ‘Ja sam kao ti‘ na kojem će predavati brojni stručnjaci s tog područja. U tjedan dana popunili smo dvoranu od sto mjesta, odaziv je golem što je važno jer još uvijek nemamo sustavnu formalnu edukaciju koja se odnosi općenito na ljudsku seksualnost i s te strane i profesionalci imaju strah kada se nađu u koliziji s privatnim uvjerenjima. Kao stručnjaci i stručnjakinje moramo biti dobro educirani kako raditi s osobama koje od nas zatraže pomoć”, objašnjava Iva Žegura. S transrodnim osobama radi proteklih dvadeset godina, praktički cijelu svoju karijeru.

Na pitanje je li bolnije prihvaćanje sebe ili skriveni život kaže - oboje. „Kada kao manjina osjećate odbačenost, kada postoji barijera da osoba bude to što je i da tako ostvari mogućnost školovanja, zaposlenja, kada se pita hoće li je obitelj odbaciti, posebno maloljetnici, kada društvo smatra da su loši, manje vrijedni, bolesni zbog svog drugačijeg rodnog identiteta ili seksualne orijentacije... sve to stvara manjinski stres, a sama disforija već stvara stres dovoljno jak da osoba potraži stručnu pomoć i gotovo je nemoguće da je uz to ne prati anksioznost ili depresija”, govori Iva Žegura.

Naglašava kako transrodne osobe zbog različitosti trpe razne oblike zlostavljanja, a najviše ju slome teške socijalne situacije osoba kojima obitelj okrene leđa. „Zamislite da ste sami u domu ili podstanarskom stanu i više nemate nikog svog samo zato što ste to što jeste ili da vas netko pretuče. To su jezive situacije i zato je među prvim koracima važno ohrabriti transrodne osobe. To je polagan proces koji traži prvo da ta osoba bude dobro sama sa sobom, da zna kome, kako i na koji način se može povjeriti, znati gdje su resursi podrške, a gdje postoje rizici. Odraslima je na poslu teško autanje, pitaju se hoće li ostati bez posla, a radne kompetencije i sposobnost se ne mijenjaju činjenicom da prolaze kroz tranziciju. Roditelji se žale da gube kćer ili sina. To su teške situacije i zato je važna podrška”, objašnjava.

Kada je riječ o statistikama, samo je oko 200 osoba od Nacionalnog zdravstvenog vijeća dobilo potvrdu o priznanju činjenice života u drugom rodnom identitetu. Dio transrodnih osoba je u procesu, a dio iz različitih razloga nikada neće ući u postupak ni doći do stručnjaka.

„Kada govorimo o djeci i adolescentima, tu naravno nema kirurških intervencija ali niti hormonalnih do puberteta, i to isključivo kada dijagnostički postupci pokažu da je riječ o rodnoj disforiji kod adolescenata. To je praćenje, podrška, rad, procjene psihologa i psihijatra, rad s roditeljima, ako doista jesu transrodni onda se kreće s hormonalnom intervencijom. Sve ovo može potrajati i godinama, ovisno o dobi u kojoj se roditelji obrate s djetetom za pomoć. Kod odraslih je drugačije, praktički godinu dana je praćenje stručnjaka za mentalno zdravlje, zatim slijede internističke i endokrinološke obrade, potrebno je određeno vrijeme da i hormoni naprave svoje... individualno je kako tijelo na njih reagira. Ako osoba želi operaciju potrebno je savjetovanje oko rizika kod psihologa, psihijatra, kirurga. Potpuna tranzicija je postupak kroz koji neće proći svi i koji od samog početka procjene za odrasle osobe dolazi najranije u drugoj ili trećoj godini od samog početka obrade i prvog javljanja psihologu i psihijatru. Zakon dozvoljava osobama da promjene činjeničnu oznaku spola bez da naprave operaciju – za koju će se u konačnici odlučiti samo mali broj. Operacije su teške, nisu bez rizika i financijski su zahtjevne, a u Hrvatskoj nemamo specijalizirane stručnjake za takve zahvate. Transrodne žene će se odlučiti za vaginoplastiku ali neće moći možda učiniti sve jer postoji zdravstveni rizik, mogu se odlučiti za uvećanje grudi, intervencije feminizacije lica, Adamove jabučice, čela, jagodične kosti... Transrodni muškarci najčešće učine takozvanu gornju operaciju, odnosno kiruršku prilagodbu grudi muškim tjelesnim karakteristikama.

No, da bi promijenili činjeničnu oznaku spola u osobnim dokumentima osoba mora proći diferencijalno dijagnostičku obradu od strane kliničkog psihologa i psihijatra, dakle napraviti niz testova, dobiti dva neovisna mišljena, imati potpunu dokumentaciju i tada Nacionalno zdravstveno vijeće odlučuje hoće li se to prihvatiti. To je uistinu opsežan dijagnostički postupak i zato je vrlo nespretno kada netko o transrodnosti govori kao o hiru, ili o procesu tranzicije koji se odvija u 10 minuta,” objašnjava klinička psihologinja.

Često su roditelji prvi koji se konzultiraju sa stručnjakom, a mnogi već u najranijoj dobi oko formiranja rodnog identiteta s oko tri godine primijete da primjerice djevojčice uriniraju stojeći ili da se dječaci često u igri odijevaju u haljine i igraju s lutkicama. Pritom se više zabrinu roditelji dječaka jer, naglašava psihologinja, tradicionalno i patrijarhalno društvo više osuđuje feminina ponašanja kod dječaka, mladića i muškaraca. Sljedeće razdoblje kada roditelji sa svojom transrodnom djecom najčešće zatraže pomoć je vrijeme puberteta. „Socijalna izolacija, suicidalnost, neuspjeh u školi, markiranja samo su neka od ponašanja za poziv u pomoć koja treba provjeriti. Kada adolescenti prolaze kroz krizu, osjećaju intenzivnu disforiju, depresivni su ili anksiozni te imaju različita identitetska preispitivanja i važno je da imaju odgovarajuću podršku i stručnu, ali i od obitelji. Često se mlade osobe jave jer iz okoline, medija, filma ili knjige vide fenomen koji odgovara njihovom iskustvu i krenu se propitkivati, ali da bi točno sve sjelo na svoje mjesto dobro je imati stručni okvir i podršku. Isto je i s ADHD-om ili nekim drugim neurorazličitostima. Možemo spekulirati da postoji porast zbog društvenih mreža, ali rodni identitet nije nešto što se prenosi. Podjednako se trenutno s time susrećemo kod odraslih osoba u većini zemalja, ali trenutno u nekim zemljama postoji nešto veći broj transmladića adolescenata koji se javljaju po pomoć”, objašnjava Iva Žegura.

Kroz svoj dugotrajni rad naglašava kako edukacijom i pozitivnim socijalnim kontaktima možemo razbiti stereotipe i predrasude, kako svi koji su uključeni u odgoj i obrazovanje moraju govoriti o svim životnim pojavnostima, dobno prikladno, te naučiti kako se nositi s nečime što je nama teško shvatljivo iz različitih razloga. Zahvaljujući i tome, u veljači je primila psihologijsku nagradu Ramiro Bujas za osobiti doprinos društvenoj afirmaciji psihologije, što smatra krunom svoje dvadesetogodišnje karijere.